Mladi delikventi prepušteni ulici

20 May 2015

Zbog sporog pravosuđa, maloljetni kriminalci budu na ulici, umjesto da dobiju odgovarajući tretman, kažu stručnjaci

Mediji u regiji često izvještavaju u brojnim napadima, pljačkama i pucnjavama, čiji akteri su maloljetnici. Vijest da su brojne sarajevske osnovne i srednje škole opremljene detektorima za metal i nije bila iznenađenje za lokalno stanovništvo.

Teška ekonomska situacija, sa velikim brojem nezaposlenih ili zaposlenih s malim primanjima podstiču takvu situaciju, kazao je Samir Suljagić iz sarajevskog Zavoda za vaspitanje djece i omladine.

“Kad imate situaciju da brojne porodice nisu u mogućnosti da priušte ni osnovnu užinu za svoju djecu, a kamoli da djeci priušte osnovne stvari kao što su odmori, izleti i ljetovanja, da se djeca na neki način opuste, onda se dešavaju ovakve stvari”, rekao je on.

Pored toga, maloljetničkom kriminalu doprinosi i činjenica da se promijenio sistem vrijednosti u odnosu na neka prethodna vremena. “Prije je svakog bilo stid ako se sazna da se neko drogira, da pravi probleme. Svi u mahali su znali šta se dešava”, rekao je Suljagić.

Sada, kaže stručnjak za odgoj maloljetnih lica, mladi vide kako punoljetni kriminalci budu osuđeni na kratke kazne ili uopće ne budu osuđeni, odmah se vraćaju na ulicu, što dosta utječe na svijest omladine.

“Djeca sve vide i kopiraju, imitiraju. Šalje se loša poruka”.

Sporo pravosuđe

Ivana Stevanović, direktorica beogradskog Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, kaže da je, iako je stanje sa maloljetničkim kriminalnom u Srbiji stabilno, veliki problem je sporost pravosudnog sistema.

Kako kaže, od počinjenja kaznenog djela do okončanja sudskog procesa često prođe godinu, godinu i po dana, što je jednostavno neprihvatljivo. “Imate situaciju da deca budu po godinu dana i više na ulici, dok čekaju da se reši njihov sudski proces, gde mogu da čine nova krivična dela, umesto da im se pruži adekvatna pomoć”, rekla je Stevanović.

Umjesto da se na adekvatan način pomaže problematičnoj djeci, djeca budu vraćena u početno stanje koje je dovelo do počinjenja krivičnog djela.

Suljagić kaže da policija odlično radi svoj posao, ali da i u BiH zakažu tužilaštva i sudstvo, koji dopuštaju da prođe više od godinu dana do izricanja presude. Kao primjer navodi situaciju sa ustanovama za odgoj i rehabilitaciju maloljetnika, koji rijetko kada imaju više od pedeset posto popunjenih kapaciteta, upravo zbog sporog sistema.

Lana Peto Kujundžić, predsjednica Odjela za mladež Županijskog suda u Zagrebu, kazala je da je i u Hrvatskoj prisutan problem sporosti pravosudnog sistema, tako da se i u toj zemlji za procesiranje maloljetnika čeka po godinu i više dana.

“Što sa klincem koji je imao 15 godina kada je počinio krivično djelo, a sada mu je 16, po izricanju kazne? Promijenila mu se situacija u životu, promijenila se škola, mjesto stanovanja, sve se promijenilo. I sada mu kažete da ćete ga sankcionirati za nešto što je uradio prije godinu dana?”, upitala je Peto Kujundžić.

Nedostatak specijalizacije

Kao razlog sporosti pravosudnog sistema sutkinja zagrebačkog suda navodi nedostatak specijalizacija među tužiteljima i sucima. “Ovako svi rade sve. U jednom županijskom sudu jedan sudac radi kaznene predmete i odrasle, pa mu je minoran postupak za mlade. Jednostavno, treba imati specijalizaciju, ljude koji će se posvetiti samo problematici mladih”.

Peto Kujundžić dodaje da postoje odlični zakoni, ali je problem neadekvatne implementacije istih.

Osim što nema specijalizacije u pravosuđu, kaže ona, pojavio se problem i što više nema specijalizacija unutar centara za socijalnu zaštitu .

“Nema više specijalizacije za rad sa maloljetnim delikventima, a to je vrlo loše. Bila je izvrsna stvar kad smo imali posebne odjele koji su radili sa maloljetnicima i mislim da su radili odličan posao”.

Peto Kujundžić kaže da se zbog svih navedenih problema dešavaju situacije kada otkriju starijeg maloljetnika koji ima dugu historiju problema, a koji su se mogli riješiti da su na vrijeme detektirani.

“Dešava nam se da kada obuhvatimo jednog maloljetnika u dobi od recimo 17 godina, vidimo sve propuste koji su se desili u njegovoj 13-14 godini, kad ga nismo prepoznali kao rizik od počinjenja kaznenog djela, pa ga sa 14 nismo obuhvatili sa prvim lošim ponašanjem. I sad ga imamo u 17 godini sa nizom kaznenih djela, kada je postao dosta problematična osoba zbog svojih problema u ponašanju, gdje nitko nije zapravo odradio posao kako treba”.

Iako se u javnosti mogu čuti zahtjevi da se maloljetnicima izriču duže i strožije kazne, stručnjaci navode da je to pogrešan pristup.

Direktorica beogradskog Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja navodi da represija izaziva agresiju, te da bi takav pristup bio kontraproduktivan. “Nikog nije strah strogosti i dužine kazne, već svi razmišljaju o tome hoće li biti uhvaćeni ili ne. Problem je sporost sistema. Represija nikako nije rješenje”.

Peto Kujundžić ističe da se represijom ništa neće promijeniti, već da ključ rješavanja leži u edukaciji i specijalizaciji kadrova za rad sa mladima.

Posebne potrebe

Ivana Stevanović navodi da se veliki problem javlja kada se radi o maloljetnim počiniocima krivičnih djela koji imaju određenih psihičkih problema ili poteškoća u razvoju i sa učenjem. Za njih ne postoje posebne ustanove, gdje bi im se pružio odgovarajući tretman, kazala je ona.

Takva djeca nakon liječenja u općim ustanovama budu vraćena među ostalu djecu ili u porodice, gdje im se ne može pružiti adekvatna briga, što stvara nove probleme, rekla je Stevanović.

(Al Jazeera)