MITJA VELIKONJA: Šengenski zid gori je od Berlinskog

10 Oct 2018

Jedna je nevladina organizacija koja bilježi smrtna stradanja izbjeglica od 1993. do maja ove godine dokumentirala 34.361 smrt ljudi na njihovom putu prema ‘Fortress Europe’. Na južnoj se granici nove, ‘ujedinjene Europe’ događa novi genocid: ovog puta ne u smislu rase ili nacije, nego protiv ljudi koji bježe pred ratom ili siromaštvom

Slovenski kulturolog Mitja Velikonja održao je u sklopu nedavnog korčulanskog Foruma za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice predavanje na temu politike ekstremnog centra u postsocijalističkoj tranziciji. Između ostalog, autor je knjiga ‘Evroza’, ‘Titostalgija’ i ‘Nebeska Jugoslavija. Interakcije političkih mitologija i pop-kulture’ koju je napisao zajedno s povjesničarom Vjekoslavom Pericom.

Ako smo dobro razumjeli, politike ekstremnog centra znače da su stavovi i metode ekstremne desnice inkorporirani u vrhove državne vlasti, otkuda zapravo dalje generiraju i proizvode opasne politike?

Kriza parlamentarizma dovela je do toga da se cijeli politički spektar pomakao udesno. Podjela na ljevicu i desnicu imala je smisla od početka moderne demokracije ili od vremena Francuske revolucije pa do, ovisno o prostoru, negdje druge polovice 20. stoljeća: ljevica dakle zastupa ljudske mase, radnike, a desnica kapital, crkvu i ostale konzervativne snage. U posljednje je vrijeme ta podjela zastarjela, parlamentarna ljevica i desnica sve su bliže i sličnije. Parlamentarna demokracija ne može više pratiti ekonomske, socijalne, političke i kulturne izazove sadašnjosti. A to nije slučaj samo u Istočnoj Europi: pogledajte novu političku tektoniku u Njemačkoj, Italiji, ali i u Skandinaviji. Svuda imate porast ekstremne desnice, šovinističkih stranaka, koje su već u parlamentu i koje znatno utječu na tradicionalni politički centar, i na desni i na lijevi, koji sve više igra po njihovim notama da bi im mogao konkurirati. U trenutku kad dolazi do kriza, bilo ekonomske ili aktualne izbjegličke, vidjeli smo neke simptomatične koincidencije između diskursa i praksi jednih i drugih. Uzmimo jedan radikalan primjer: neke stvari o kojima je pisao masovni ubojica Anders Breivik danas se primjenjuju kao službene državne politike: islamofobija, radikalne mjere oko izbjeglica, strukturni rasizam, pa i pokolji na južnoj granici EU-a. Razlika između ekstremne desnice i ekstremnog centra je više u metodama nego u sadržaju. Odgovore na to što danas predstavlja desni ekstremizam ne treba tražiti samo na marginama, već i u samom političkom centru.

‘Fašizam s osmijehom’

Poraz parlamentarne demokracije povlači pitanje tko štiti građane u odnosu na politike ekstremnog centra? I gdje se u tome nalazi ljevica?

Ljevica je u Istočnoj Europi imala svoju historijsku šansu u socijalističkim sistemima, ali ju je propustila jer se umjesto horizontalnim, pluralnim metodama radije poslužila hijerarhijskim, autokratskim. Parlamentarna se ljevica također sve više pomiče prema desnici, želeći biti bolja od nje na njezinom terenu, što je još jedna pogreška. Ljevica mora moći ponuditi nešto drugo, a ne zapasti u ideologiju i praksu vodećih ideologija i praksi postsocijalizma: neoliberalizma i etnonacionalizma. Žalostan je primjer da je bodljikavu žicu u Sloveniji protiv izbjeglica podigla i opravdala vlada lijevog centra, a ne desnice. S ovakvom parlamentarnom ljevicom, sarkastično govoreći, i ne treba nam desnica. Danas desnica vrlo vješto ‘radi s ljudima’ i ‘razumije njihove probleme’, što nazivam desnim gramšijanizmom, građenjem hegemonije, idejne prevlasti od dole prema gore. Desnica kaže: ‘Razumijemo vaše probleme vezane uz nezaposlenost i siromaštvo, a za njih nije kriv globalni kapitalizam već imigranti, dok za demografski pad nije kriva modernizacija društva nego ateistička ideologija.’ Premda su istinski uzroci posve drugi, desnica nudi odgovore koji podržavaju sadašnje stanje. No za nevolje postsocijalizma kriva je nepravedna globalna – pa i lokalna – distribucija bogatstva. Da se izrazim grafitom koji sam vidio negdje ‘od Vardara pa do Triglava’: ‘Ne jebu te pederi nego kapitalizam!’ Ljevica je u tom smislu u defenzivi: povukla se u niz pokreta, inicijativa, u intelektualne akademske krugove i često govori jezikom koji više ne rezonira s ljudima. Pravi je odgovor na ekstremni centar – u kojem sudjeluje i kompromitirana parlamentarna ljevica – građenje alternative na razne načine. Počevši od tribina kao što je bila ovogodišnja korčulanska škola, preko predavanja i obraćanja u javnosti, do angažmana oko konkretnih događaja kao što je tzv. migrantska kriza. Na taj način može nastati i neka šira progresivna politička inicijativa, koja bi mogla parirati postojećim vladajućim političkim snagama. U tom sam smislu optimističan: sve velike i duboke promjene u čovječanstvu su počele na marginama. Prvo s disenzusom, poslije s nadom, potom s konkretnim programom i na kraju s akcijom.

Spomenuli ste na predavanju i termin ‘fašizam s osmijehom’ ili ‘cool fašizam’. Gdje ga sve možemo prepoznati?

Mogao bih ga nazvati i ‘postmoderni fašizam’: nije dakle više riječ o grubom fašizmu iz prve polovice 20. stoljeća, koji je bio vojno, ali ne i politički poražen 1945. Taj novi fašizam izgleda inkluzivno, fino, čak i integrativno, ali na kraju u bitnom obilježju fašizma vodi ka segregaciji nekih grupa, njihovom iskorištavanju i konzekventno njihovom eliminiranju. Pogledajte recimo programe i akcije raznih alt right grupa, talijanske CasaPound, sveeuropske Generacije identiteta. Moderni fašist bi rekao: ‘Naša rasa, narod je bolji od onog drugog’, a postmoderni: ‘Ne mrzim ja nikog, oni nisu kao mi, bolje da ih nema ovdje, bolje da su što dalje od nas – ne možemo mi zajedno.’ Prvi uspostavlja hijerarhije, drugi razlike; prvi jasno ideologizira, drugi se pretvara da je iznad ideologije i politike. Postmoderni fašizam nije neposredan, već primamljiv, tih, fin i ‘nosi kravatu’. Ipak, njihov je cilj isti: etnički čisto društvo, politički autoritarizam, socijalna hijerarhija, kulturni esencijalizam, nedodirljivost ekonomskog iskorištavanja. Goebbelsovsko ponavljanje da će recimo izbjeglice donijeti zarazu, da stranci dolaze silovati ‘naše žene’, da su neke vjere – ili ateisti – zločinačke, da su homoseksualci opasni po djecu, da su siromašni sami krivi za svoju bijedu – to je ta vrsta fašizma.

Je li onda taj postmoderni fašizam, koji je u svojim brojnim manifestacijama prisutan i u Hrvatskoj, proizveo naša društva straha ili je možda bilo obrnuto?

‘Društvo straha’ je ono u kojem neupitno, zdravo za gotovo važi ono što sam upravo rekao: strah nas je svega što nije ‘naše’. A ovo ‘naše’ je totalno imaginarni konstrukt, koji se stvara i reproducira preko glavnih institucija moći u nekom društvu kako bi se stalno pravila razlika – i hijerarhija – od vanjskog. Događanja kod nas u posljednja tri desetljeća su žalosni primjeri baš toga. Nove elite – ili stare koje su htjele zadržati moć – razvile su nacionalizam kako bi mogle doći i ostati na vlasti i nanovo podijeliti postojeće društveno bogatstvo. Ono što se dogodilo nisu bili nikakvi etnički ratovi ili sukobi civilizacija i slične nebuloze, nego borbe za novu radikalnu raspodjelu onoga što se stvaralo posljednjih desetljeća. Naprosto, izgovor za sistematičnu dobro organiziranu pljačku, zbog koje je više od sto hiljada ljudi izgubilo život, nekoliko milijuna ih je izbjeglo, a ono što je ostalo je osiromašilo. Jedan lucidan ljubljanski grafit glasi: ‘Bili smo treći blok, sada smo treći svijet’. Tako dolazimo do paradoksa koji to nije: u ratovima 1990-ih nije bilo pobjednika, osim elita – svih nacionalnosti. U tom je smislu Balkan tragična avangarda Europe: tek u 20. stoljeću, definitivno u posljednjim ratovima, on se ‘europeizirao’ u smislu podjele na male, posvađane, lako vodljive, a ‘etnički čiste’ državice – ponekad ih sarkastično nazivam ‘burek republike’. Znači, tek nedavno je postao dio nacionalnih europskih država te tim zaostatkom zapravo anticipirao trendove novih ekstremizama koji danas bujaju u Europi. Pogledajte samo države višegradske četvorke, u kojima su disidenti prije četiri-pet desetljeća toliko zagovarali demokraciju, pluralizam, otvorene granice, slobodu kretanja, pravnu državu, a sada djeluju kao novi cordon sanitaire prema istoku i jugu i kao bastion ultrakonzervativizma. Viktor Orban je samo najistaknutiji primjer toga, a ostale države temu slijede na razne načine.

Valja nam primijetiti i čitav niz zanimanja za fašističku ideologiju: sve se više knjiga objavljuje na tu temu, o njoj se raspravlja na okruglim stolovima, televizijskim emisijama?

O fašizmu treba itekako govoriti, ali ne ovako, kao što se radi danas i na našim prostorima, u smislu revizionizma, negacije autohtonog jugoslavenskog antifašizma i rehabilitacije kvislinštva te domaćih, balkanskih fašizma iz predratnog i ratnog razdoblja. Sve to ušlo je i u nove dominantne ideologije i prakse: ruše se spomenici NOB-a, postavljaju se oni kolaborantima, časti se njihove zločine i, u najboljem primjeru, relativizira njihovu ulogu, i, po pravilu, rehabilitira. Zalažem se za kritičku analizu teških vremena kako bi se reflektirala sva njihova kompleksnost – pa i zablude i zločini pobjedničke strane, ne samo nacifašističke. O tome sjajno u svojoj posljednjoj knjizi, ‘Europe on Trial’, piše njujorški povjesničar mađarskog podrijetla István Deák, koji je i sam jedva preživio holokaust, i filadelfijski sociolog religije našeg podrijetla Paul Mojzes u ‘Balkan Genocides’. Situacija u Sloveniji je pak donekle specifična: očuvala su se skoro sva obilježja partizanskog otpora, javno mnijenje je još uvijek na toj strani, iako ima trajnih pokušaja sa strane određenih krugova – nekolicine novinara, povjesničara, a ponajviše vjerskih i političkih vođa – totalne revizije kolaboracije s nacifašizmom. Za sada im to nije uspjelo.

Želim afirmirati ‘grafitologiju’

Govoreći o izbjegličkoj krizi upozorili ste na fatalne činjenice o sudbinama tih ljudi?

Jedna je nevladina organizacija koja bilježi smrtna stradanja izbjeglica od 1993. do maja ove godine dokumentirala 34.361 smrt ljudi na njihovom putu prema ‘Fortress Europe’, o kojoj pjevaju Asian Dub Foundation u distopijski pjesmi istog naziva. Kako je riječ samo o evidentiranim smrtima, valja se zapitati gdje su svi koje je progutalo more, šume ili oni koji su prodani u trgovini organima. Na južnoj se granici nove, ‘ujedinjene Europe’ događa novi genocid: ovog puta ne u smislu rase ili nacije, nego protiv ljudi koji bježe pred ratom ili siromaštvom. Šengenski zid je daleko smrtonosniji od Berlinskog u bježanju, preko kojeg je ubijeno između 160 i 240 ljudi. Žalim te žrtve, a žalim i sve ove desetine tisuća koji umiru danas na pragu Europe. Treba imati na umu da je danas u svijetu oko 60 milijuna izbjeglica, od kojih je manje od dva posto, znači tek milijun, došlo do Europe. Ostali su još tamo negdje, u komšiluku rata i bijede. Pitamo li se ikad javno zašto uopće dolaze, o uzrocima njihovog dolaska. Nitko ne voli biti izbjeglica. No tri su glavna razloga za to: stari kolonijalizam, znači petsto godina prevlasti Europe nad svijetom, zatim neokolonijalizam kao kolonijalna prevlast novim sredstvima i potom potpuno pogrešne ratne intervencije u posljednjih 25 godina na Bliskom i Srednjem istoku te u sjevernoj Africi, gdje su stare diktatore zamijenili još gori gospodari rata, sektarijanci i vjerski fundamentalisti. Izbjeglice nastupaju kao bumerang koji se vratio u prvi svijet poslije stoljeća i desetljeća iskorištavanja, koje se nastavlja i danas. Opet, riječima jednog pariškog grafita iz imigrantskog kvarta: ‘Mi smo došli ovdje jer ste prvo vi došli tamo’.

Tijekom ovog intervjua na više se mjesta referirate na kulturu grafita: politički su grafiti ujedno tema vaše nove knjige?

U knjizi koju sam upravo završio sakupio sam rezultate svog preko 25-godišnjeg istraživanja ove intrigantne tematike: fotografirao sam oko 20 tisuća grafita, a knjiga sadrži i teoretske i konkretne studije primjera. Iako se fokusiram na Balkan i Srednju Europu, sve to stavljam u širi, globalni kontekst. Terensko istraživanje sam radio i u drugim europskim zemljama, sve do Kine, Kirgizije, pa i SAD-a. U knjizi želim afirmirati ‘grafitologiju’, nauku o grafitima kao novu interdisciplinarnu nauku koja bi ih promatrala iz više uglova. Na taj bismo način mogli čitati i razumjeti ulične kodove raznih političkih grupacija. Pogledajmo kako je to u slučaju neonacista: šifra ‘18’ svugdje u svijetu označava inicijale Adolfa Hitlera, ‘88’ inicijale nacističkog pozdrava, a ‘14’ znači 14 ‘svetih riječi’, američkih – i globalnih – bijelih suprematista, ‘keltski križ’ označava pak neofašiste, prema gore okrenuta strelica u krugu njihove istomišljenike iz Generacije identiteta, a ‘slavensko sunce’, dupla svastika – slavenske rasiste. Grafiti su jedna od vizualizacija političkih ideologija. Donedavno su bili medij ponajviše političke ljevice: ulice su bile uvijek više lijeve nego desne. I grafiti su bili više oružje obespravljenih, nemoćnih: sjećam se jednog grafita iz miloševićevskog Beograda: ‘Nema časopisa ima zida’. Grafiti danas postaju sve više i medij ekstremne desnice, i tu se vodi ona hegemonijska borba o kojoj smo već govorili. Ekstremni centar preuzima mnoge pozive uličnih desničara – zadnji primjer je tzv. izbjeglička kriza, gdje su se skoro doslovno isti pozivi čitali u grafitima mržnje i slušali s pijedestala službene politike i glavnih medija. Ali, srećom, odmah slijedi reakcija s druge strane, tako da se za budućnost političkih grafita i street arta kao subverzivnog i emancipatornog medija ne bojim.

Što očekujete od nove, 13. po redu slovenske vlade mandatara Marjana Šareca? Vladajuća koalicija sastavljena je od čak pet stranaka.

Teško je to reći na početku mandata, ali neki prvi potezi – recimo, izbor političara s ekstremnim stajalištima za sekretara za sigurnost – nisu ohrabrujući. S relativno dobrim rezultatima privrede u posljednje vrijeme, nadam se da će se obnoviti elementi socijalne države, koji su u prošlim mandatima, pod ingerencijom vlada ‘lijevog centra’, bili zanemareni. I da će se razvijati politika aktivne koegzistencije i solidarnosti u smjeru otvorenog, tolerantnog društva.

Novi jugoslavizam

Knjigu ‘Rock’n’retro – novi jugoslavizam u suvremenoj slovenskoj popularnoj muzici’, objavili ste 2013. Tko su predstavnici tog novog jugoslavizma i što on danas predstavlja?

Kao kulturologa zanimaju me teksture svakidašnjeg života poput onih u popularnoj muzici. Prije nekoliko godina primijetio sam da se u mnogim pjesmama koje se bave prošlošću pojavljuje vrlo pozitivna slika o nekadašnjoj državi, o načinu života u njoj, njezinim liderima, partizanskom otporu, političkom sistemu, multikulturalizmu itd. To je u potpunosti oprečno s dominantnim diskursima, koji to vrijeme, ličnosti i događaje ocrnjuju na sve načine, dok ih u najboljem slučaju ignorira. Gledajući tako jednostrano, današnja muzika ne bi prošla i njezini izvođači ne bi bili popularni. Znači, ta je muzika neka vrsta freudovskog ‘povratka potisnutog’: sve ono što jedna strana negira, mi afirmiramo. Naravno, Jugoslavija je u tim pjesmama idealizirana, kao i u svim takvim narativima. Riječ je o dijelu jednog šireg fenomena ‘retromanije’ u današnjoj kulturi. Pogledajte, recimo, hipstere: kombiniraju odjeću iz 1970-ih, stare Tomos motorine, dijelove odora nekadašnje JNA (sanitetske torbice), visoke ovratnike, a na drugoj strani skupocjene gadgete, iphone, ‘žive’ na Facebooku i Instagramu i drugim socijalnim medijima. Ipak, postoji razlika između nostalgije i retra: prva je uvijek na neki način afektirana, osjetiš je cijelim srcem, pa i patetično u smislu ‘kako je nekad bilo dobro, a vidi sada’ (pa čak i ako to nešto nisi nikad doživio, znači kao izmišljena nostalgija, nostalgija iz druge ruke). Retro je hladniji, riječ je o više estetskom stilu, koji je racionalno odabran. Imate niz toga u obući, muzici, grafitima, dizajnu, reklamama, u remakeovima starih filmova i serija, u izložbama o ‘onim vremenima’ itd. No vratimo se novom jugoslavizmu u muzici, načinu kako se Jugoslavija predstavlja danas: u Sloveniji i drugim republikama ima nekoliko nostalgičnih bendova i izvođača, koji te teme obrađuju u svojim pjesmama. U Sloveniji su to Zaklonišće prepeva, komercijalno pragmatični Rock Partyzani, u nekim pjesmama Magnifico i mnogi drugi. U knjizi sam ih nabrojao i analizirao nekoliko desetaka. Zanimljiva je prerada pjesme ‘Lep dan za smrt’ kultnog punk benda Niet: u remakeu videa koji je napravio noviji bend Dan D mogu se vidjeti dokumentarne snimke s Titove sahrane. Iako dotična pjesma originalno govori o temi suicida među mladima, ona je obradom stavljena u sasvim drugi kontekst. Poseban fenomen su ‘revolucionarni horovi’, kao što su Kombinatke i Z’borke iz Ljubljane, hrvatski Le Zbor. Slični horovi postoje u Beogradu i Beču, gdje ih sačinjavaju imigranti iz naše regije. Znači, priličan raskorak od onoga što gledamo, čitamo i čujemo u mainstreamu – što je za sada još paradoks koji jednom mora stvoriti neku kompleksniju sintezu od današnje crno-bijele, zapravo crno-crvene slike.

(Dragan Grozdanić, Novosti)

Podelite ovu stranicu!