MIŠO VIDOVIĆ: Korupcija i štrajkovi

26 Jun 2018

Prošlo je više od trideset godina otkako je nekadašnji glavni tužilac SFRJ konstatovao da su kriminal i korupcija našli pogodno tlo za bujanje

Osim isticanja osnovnih zahtjeva tokom štrajkova – redovna isplata ličnih dohodaka i ostalih naknada, povećanje plata, kao i druga pitanja iz radnih odnosa – radnici se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da se u njihovim preduzećima, radnim organizacijama, ustanovama potkradaju i kradu društvena sredstva i imovina. Zloupotrebe službenog položaja, prisvajanje većih količina novca, malverzacije društvenim novcem u privatne svrhe, mito, korupcija, nesavjesno poslovanje, zaključivanje štetnih ugovora… Na sve ovo ukazivali su pripadnici radničke vladajuće klase, pritom prst upirali prema direktorima, predsjednicima i članovima poslovodnih odbora, komercijalnim direktorima, šefovima, poslovođama.

I tokom prvog zvaničnog štrajka u SFRJ rudari u Trbovlju otvaraju priču o “čudnim” potezima rukovodećih struktura u ovom preduzeću (Mišo Vidović: “Radniče, pravilno da štrajkuješ”): šezdesetih godina novi prilozi za biografiju privrednog kriminala i korupcije popunjavaju se direktorskim mahinacijama sa sumnjivim “poslovnim aranžmanima”, a prema zapisima iz “bezbrižnih šezdesetih”, rukovodeće strukture u kolektivima i preduzećima, nauštrb radničkih primanja, pribavljaju sebi visoka primanja i beneficije (Zapis iz „bezbrižnih“ šezdesetih u Banjaluci: Bahati direktori i štrajk radnica koje jedva preživljavaju).

U svom, kako su to naši roditelji često znali reći, čuvenom govoru u Splitu, maja 1962. godine, Josip Broz Tito se osvrnuo na tadašnju političku, društvenu i privrednu situaciju u SFRJ. Govorio je o subjektivnim greškama političkih rukovodilaca, veći dio izlaganja posvetio problemima radnih ljudi i građana, ali je u tri i po sata (!) obraćanja kriminal i korupciju okarakterisao i kroz „razna putovanja u inostranstvo i rasipanje naših deviznih sredstava na taj način“.

Mnogi ljudi putuju u inostranstvo bez stvarne potrebe, na račun kolektiva, odnosno na račun čitave naše zajednice. Mnogi ostaju van zemlje po nekoliko mjeseci nekorisno trošeći pare. Ja mislim da to treba ograničiti i mi to moramo ograničiti… Naime, da obično za onim koji je bio van zemlje i vratio se, uskoro dolazi i automobil… Ja pitam kako je to mogućno… Ali, ja ne vjerujem da se toliko automobila može kupiti od dnevnica koje se dobijaju. Očigledno je da se radi o drugom, u inostranstvu često korumpiraju naše ljude, pa im poslije šalju poklone…

Šest godina kasnije, jedna od najpopularnijih parola tokom studentskih demonstracija u Beogradu, ali i u drugim gradovima SFRJ je bila: “Dole crvena buržoazija”. Studenti su progovorili o sve izraženijem socijalnom raslojavanju u društvu i kao jedan od većih problema apostrofirali narastajući privredni kriminal i korupciju, što je dovelo i do naglog bogaćenja “pojedinih stuktura društva“. Kao nosioce koruptivno–kriminalnih radnji jasno i glasno prozivaju visoke političke funkcionere, rukovodeće strukture u privredi, preduzećima, fabrikama. Radnicima i radničkoj klasi poručuju da im se pridruže u borbi protiv kriminala i korupcije, jer se prema zapisima hroničara “sve više osjećala uznemirenost u fabrikama, među radnicima“.

Tri godine nakon “varljivog ljeta ’68”, dok je većina studenata još osjećala posljedice milicijskih pendreka “korupcija je uzela veoma snažnog maha. Sticanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekog drugog – to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju – ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka“, riječi su Josipa Broza Tita, izgovorene na sjednici Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, 30. aprila 1971. godine: “Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono bar što se otkrije mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene. Jer, mase u toj korupciji vide da se tu manipulira sa onim sredstvima koja je radni čovjek zaradio. Netko je na nečijim leđima morao biti. To fali onda zajednici, to fali običnom radniku koji ima niski prihod, niska primanja itd. Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest’. Ali, tamo se korupcija često svršava sa gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo, niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo dosad. I ne trebamo samo čekati dok se otkrije sve do kraja, nego čim naši organi dobiju signal treba odmah poduzeti mjere protiv toga.” (Tito, Tajne vladara, str. 99).

Međutim, ma koliko da su Titovi govori bili signal da narodna milicija, tužioci i sudije hapse, istražuju i presuđuju, isto tako analitičari i siociolozi podsjećaju da nakon njegove smrti, u maju 1980. godine, dolazi do naglog povećanja krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala. U javnost sve glasnije “cure” informacije o porastu broja uhapšenih, sudskih procesa zbog korupcije, primanja mita, zloupotrebe službenog položaja, gdje glavne uloge sa rukovodećim strukturama u preduzećima i fabrikama, ravnopravno “dijele” i visoki politički funkcioneri. Osamdesetih godina, ekspanzijom privrednog krimimala i korupcije bavila se Partija. U novembru 1982. godine, Centralni komitet Saveza komunista BiH konstatuje da su tokom 1981. godine, pripadnici SUP-a , otkrili 2075 krivičnih djela privrednog kriminala, a da je u prvih devet mjeseci 1982. otkriveno 1639 ili “18,5 % više nego u istom razdoblju prošle godine“. Prisvajanja (krađe) robe i novca, od zloupotrebe položaja, krivotvorenja, pa do korupcije, utaje poreza, malverzacija gorivom, šverc, izigravanje carinskih i deviznih povlastica, itd, itd, itd. Godinu dana kasnije, prema pojedinim izvorima broj krivičnih djela privrednog kriminala se povećava – otkrivena su 3274 djela, učestovalo je 3408 osoba, od čega je njih 369 ranije osuđivano (Direktori kriminalci počeli rušiti ugled Saveza komunista).

Isti izvor navodi da je u 1984. godini u BiH zabilježeno i otkriveno 7737 počinilaca krivičnog djela privrednog kriminala. Takođe, u maju 1982. godine, Vuko Gozze Gučetić, tadašnji savezni javni tužilac SFRJ, obznanio je da su u 1981. godini za privredni kriminal podignute optužnice za 41.000 građana. Od toga je 10.679 osoba optuženo za krivično djelo “krađe i teške krađe društvene imovine“. Ukoliko se još malo “pročeprka” po dostupnim podacima, može se doći do spoznaje kako je u SFRJ od 1971. do 1981. godine optuženo 219.000 osoba za privredni kriminal, koji je “dostigao jednu trećinu ukupnog kriminala u državi“. Među optuženima je bilo 5000 direktora i 25.000 poslovođa, a nekadašnji savezni javni tužilac SFRJ, ujedno konstatuje kako “porast privrednog kriminala nije neka statistička fatamorgana, niti je rezultat neke posebne aktivnosti organa gonjenja ili promjene kriterija, nego je ta vrsta nezakonitosti u nas našla pogodno tlo za bujanje“.

Prošlo je više od trideset godina otkako je nekadašnji glavni tužilac SFRJ konstatovao da su kriminal i korupcija našli pogodno tlo za bujanje. Sadašnja situacija jeste statistička fatamorgana, gdje pravosudni organi s vremena na vrijeme “zaplijene” po neki “gram” kriminala i korupcije, “dovoljno” da se popuni “radna lista”. Najčešće u godišnjim tužilačkim izvještajima preovladavaju brojke i slova, uz sada već uobičajenu “tužilačku mantru” kako “nema političke volje za borbu protiv kriminala i korupcije“. Pojedine nevladine organizacije konstatuju „poražavajuće rezultate procesuiranja krivičnih djela korupcije u 2015. i 2016. godini i konstantan pad efikasnosti u posljednjih 8 godina“ (TIBIH Godisnji Izvjestaj 2018). “Negativni trendovi su vidljivi u smanjenju broja prijava u radu, pokrenutih istraga, podignutih optužnica i osuđujućih presuda za krivična djela korupcije. Kada je u pitanju broj prijava u radu za korupcijska krivična djela, 2015. i 2016. godina su se pokazale najlošijima u posljednjih pet godina. U tužilaštvima u BiH vidljiv je i konstantan trend smanjenja broja istraga za korupcijska krivična djela, te je tokom 2016. godine pokrenuto 616, a tokom 2015. godine 634 istrage, što je, kada se zbroje istrage u obje godine, manje nego, na primjer, samo u 2012. godini”. Rezultati monitoringa, koje je proveo TI BIH, pokazuju “da je broj podignutih optužnica u posljednjih nekoliko godina u konstantnom padu, pa je tokom 2016. godine ukupno podignuto 193 optužnice, što je najmanje u posljednjih pet godina, a za 20 % manje nego u 2015. godini”. Upozoravaju iz TI BIH i na činjenicu da je nedostatak rezultata najviše vidljiv u presjeku i analizi osuđujućih presuda. “Naime, kaznena politika za krivična djela korupcije je preblaga, te je tokom 2015. godine izrečeno tek 25 presuda s krivično-pravnom sankcijom zatvora na svim nivoima, dok je 2016. godine bilo ukupno 39 zatvorskih kazni. Najveći procenat sudskih presuda za krivična djela korupcije se odnosi na uslovne osude i to oko 65 % presuda“.

Da li slučajno ili ne, ali neka bude namjerno, završićemo ovu priču u kafani. Tačnije iz kafane. Nije džabe rečeno – u kafani sve počinje, a valjda i završava. Prije “finala” iz jednog prosječnog ugostiteljskog objekta da se „ogradim“- svaka sličnost sa stvarnim događajima, likovima i sve što su likovi izgovorili je moguća. Osim “redovnih radnih aktivnosti” (popije se koja, ima i nekakva “sirotinja” od meze), čitaju se novine, a “napredniji” po “pametnim” telefonima “listaju”…

– Vidi, vidi, klepili onog direktora… Opuhao nekakvu lovu, dječak se malo zaigrao – konstatuje jedan lik.

– Pa, nije mu to prvi put, ima taj još “putera” na glavi – ubacuje se drugi.

– Pa, valjda će mu sada konačno dohakati – nada se prvi.

– Hoće, ali loma trasu… Malo sutra…. Za prethodna djela izvukao se novčanom kaznom, ni sekunde nije odrobijao… Priča se da je neko od političara stao iza njega – veli drugi.

– E, jebi ga, šta radi ovo pravosuđe, tužioci i sudije – pita se onaj prvi.

– Pa, vidiš šta rade… Skoro pa ništa… Slušao sam neki dan na televiziji kako jedan od njih kaže da je potrebna veća količina političke volje za borbu protiv kriminala i korupcije -navodi lik broj dva.

– Čuj… Političke volje…? Pa, zar nisu govorili kako je pravosuđe nezavisno i na njega ne može i ne smije biti nikakvog uticaja – zapita se prvi.

– Majke mi, pa ti si naivniji od francuske sobarice… Kao da si zaboravio onu narodnu… Vrana, vrani oči ne vadi.

– U pravu si… Nego, sjećaš se onih direktora i poslovođa što tamo nekih godina popadaše u našoj firmi… Zloupotrebe službenog položaja, pronevjera društvenih sredstava, sklapanje nepovoljnih ugovora… Svašta nešto našli im… Zaradiše fine robije… I valjda su do kraja sve odrobijali. –

– Jeste… Bilo pravo zanimljivo…. Koliko se sjećam, jednom od poslovođa, kao dokazni materijal našli nekoliko stotina WC-šolja koje je “skinuo” sa skladišta… Namjeravao ih prodati nekom privatniku… Pade zbog WC-šolja… Ha, ha, ha…

– Pade on zbog WC-šolja, a neki dan sam pročitao, napisao jedan novinar da se zadnjih dvadeset i kusur godina krao čitav WC zajedno sa fabričkim krugom…

– Ha, ha, ha… Da nije smiješno, bilo bi tragično…

– Nego, pusti sada to… Haj’mo mi danas u ribu…

– Može,ali…

– Šta, ali?

– Da li si obnovio dozvolu?

– Naravno… Što pitaš…

– Prije nekoliko dana klepio čuvar jednoga, nije imao urednu dozvolu, trebao “popušiti” kaznu…

– Naravno da je trebao dobiti kaznu…

– Nije… Čuo sam da je odmah zvao nekog rođaka, političara da mu sredi kaznu…

– Svašta…

– Jašta…

I jašta da je svaka sličnost sa stvarnim događajima, likovima i sve što su ovi likovi izgovorili moguća.

(Impuls)

Podelite ovu stranicu!