MIRKO ĐORĐEVIĆ: Novosadske žrtve su ćutale

26 Jan 2012

Odbačeni su predstavnici države i skoro oterani, a građani su – to je još jedna zamerka – reagovali, ali nedovoljno. Nije se našao hrabar čovek i građanin da kaže razumnu reč koja bi ostala zapamćena – silnici su bili brojniji

Na keju dunavskom u Novom Sadu ono nije bio pomen i iskazivanje pijeteta – bilo je ružno i tužno, kako u nas često biva.

Mesecima je to trajalo između Eparhije Bačke, na čijem čelu činodejstvuje preosvećeni Irinej i Grada sa gradonačelnikom I. Pavličićem in corpore. Nije gradonačelnik uskratio pravo vladici da služi pomen, niti je to moguće, jer sekularna republika garantuje svim crkvama i verskim zajednicama to pravo – i štiti to pravo. Tako je po Ustavu Srbije za koju se istina ne zna – to još niko nije utvrdio – je li ona sekularna ili verska država. To ne shvataju stranci koji u grad na Dunavu dođu, a to je shvatio Efraim Zurof, koji je ipak uspeo da oda poštu nevino postradalima iz daleke 1942. godine – njega su pozvale gradske vlasti. Stranci se bolje snalaze u našem legendarnom ludilu koje nas ne napušta na grobljima i stratištima čak. Šta reći o gradonačelniku – nije lako. On je predstavnik države i dužnost je obavio kako je umeo, ali je načinio jednu grešku. Ni po koju cenu nije imao pravo da odstupi i da se povuče zajedno sa drugim zvaničnicima. Neka sveštenstvo služi, ali on je gradonačelnik i morao je da predvodi tužni zbor na novosadskom keju – a on se povukao.

Najteže je reći o vladici bačkom Irineju, jer se to u ozbiljnoj Crkvi u ozbiljnoj sekularnoj državi zna kako se radi.

Crkva je odvojena od države – kažu tako – a vladika bački je dobro i svima poznat kao jerarh. Nećemo ovde o Turiji i pokušaju nekog nametanja posta građanima koji ne poste ali su možda na drugi način odani vernici – ni o onom kađenju i čišćenju grada nakon gostovanja italijanske pozorišne trupe Due venti. Nas kao hrišćane vradžbine ne interesuju.

Neka svako služi i prislužuje bogu kojem hoće i kako hoće, ali ne postoji zakon koji to drugima brani.

Nije malo građana koji ovo gledamo i koji ravnodušni nismo u ovakvim prilikama. Gradonačelnik je morao biti na čelu tužnog zbora, jer mu je to dužnost. Ovo je bilo zaista ružno i tužno i naravno uvreda za žrtve koje ne mogu da se izjasne. Bilo je nekog pokušaja da će za spor patrijarh srpski Irinej naći neko rešenje, ali ga nije našao. Odbačeni su predstavnici države i skoro oterani, a građani su – to je još jedna zamerka – reagovali, ali nedovoljno. Nije se našao hrabar čovek i građanin da kaže razumnu reč koja bi ostala zapamćena – silnici su bili brojniji.

A nevine žrtve su ćutale, jer to je jedino što mogu kada se rvu zakon i sila – i to je bio pomen za nezaborav.

(Autonomija)

Podelite ovu stranicu!