MIRA FURLAN: Ustaštvo se rehabilitira još od 1991.

15 Sep 2016

Nitko od političara se od takve politike nije ozbiljno ogradio, nitko za to nije imao hrabrosti, ni desni ni oni koji bi da se smatraju lijevima

Nakon uloge Medeje u predstavi Teatra Ulysses 2000. godine na Brijunima, Mira Furlan proljetos je u rije?kom HNK-u na poziv bivšeg intendanta Olivera Frlji?a odigrala ulogu anti?ke junakinje Kasandre u istoimenoj predstavi u režiji Nade Kokotovi?. Nekadašnja zvijezda jugoslavenskog i hrvatskog glumišta ve? dvadeset i pet godina sa suprugom, redateljem Goranom Gaji?em, i sinom živi u Los Angelesu, kuda je 1991. emigrirala. I dalje nesklona medijskim istupima u Hrvatskoj, Mira Furlan za ‘Novosti’ govori o novim profesionalnim izazovima, životu u Americi, zna?enju pojma doma i domovine te sje?anjima na bivšu državu.

Koliko je Kasandra kao lik iz gr?ke mitologije, koji se iznova umjetni?ki preispisuje, važan u kontekstu položaja žene u našem modernom društvu?
Da, Grci kao da su sve napisali, zato im se stalno vra?amo u potrazi za odgovorima. U Gr?koj žene nisu sudjelovale u javnom životu (što daje sasvim druga?iju sliku o gr?koj demokraciji nego što je volimo zamišljati), a u današnjoj Hrvatskoj je žena predsjednica države. Valjda je to ipak neki pomak. Ili barem tako želimo vjerovati. No u Americi se, baš kao i u Hrvatskoj, i dalje, neprestano i uporno, vodi pravi rat za i protiv ženskih prava, na primjer prava na abortus. Neshvatljivo je da su na strani protiv prava žene na izbor vrlo ?esto upravo – žene. ?ak i neke predsjednice država.

Rije?ka predstava nije bila vaša zadnja rije? na našim kazališnim daskama. Koliko je mogu?e da u perspektivi opet stvorite dom u Hrvatskoj, u Rijeci?
Planirali smo ?etiri predstave u idu?e dvije godine, pa ?u novu predstavu do?i raditi ve? u oktobru. Naravno da se radi o specijalnoj vrsti angažmana jer imam svoj život u Americi, gdje sam upravo završila drugu sezonu u TV seriji za Amazon TV, ‘Just Add Magic’. Uskladiti obaveze na raznim kontinentima nije nimalo jednostavno, ali svi se trudimo oko toga jer smo željeli da do suradnje do?e. Jako mi je žao da je Oliver Frlji? otišao iz HNK-a, ali imam potpuno povjerenje u Marina Blaževi?a koji nastavlja ono što su Oliver i on zajedno zapo?eli. Vidite, kad jednom odete od ku?e, kad se otisnete u ‘svijet’, ideja doma se neminovno mijenja. Dom prestaje biti geografski pojam, pa postaje psihološka kategorija, promjenljiva, pomi?na, fluidna, uvijek privremena. Rijeka bi sasvim sigurno mogla biti jedan takav ‘dom’, jer tamo mi je bilo jako lijepo. Uživala sam jednako u radu u kazalištu, šetnjama pored mora kao i u senzacionalnim konobama i ljubaznim, izuzetno srda?nim ljudima.

Skretanje udesno je op?i trend

Što vidite da se posljednjih godina promijenilo u Hrvatskoj?
Kad me pitate što se promijenilo, ne osje?am se spremnom da o tome nešto ozbiljno kažem: ja do?em i odem, imam mogu?nost izbora i to moj život na obje strane ?ini druga?ijim od života gra?anina koji taj izbor nema i koji ovisi o penziji od koje ne može platiti ni svoje ra?une, a kamoli još da nekamo otputuje ne bi li provjetrio mozak. Ono što se sasvim sigurno promijenilo je to da se ljudi beskrajno mu?e oko golog preživljavanja. Novac je postao najbitniji i ništa drugo kao da nije važno. Nikakve socijalne zaštite više nema. Sad smo svi na slobodnom tržištu, baš kao u Americi. Iz Amerike je u doma?e krajeve uvezena i celebrity kultura. Nitko se više ne uzrujava zbog propasti takozvanih pravih vrijednosti. Nitko valjda više ni ne razumije koje bi to vrijednosti uop?e bile.

Kakav je svih ovih godina bio odnos vaših kolega glumaca i filmaša prema vama? ?esto ste isticali osje?aj (ne)pripadanja koji imate: koliko vas on i dalje odre?uje kao nekoga tko je na ovom svijetu, baš kao i sve, prolazan?
Ne bih na ovo pitanje znala odgovoriti. S druge strane odnos rije?kih kolega je bio izuzetno ljubazan i srda?an i, da ponovim, osje?ala sam se jako dobro u Rijeci i u rije?kom kazalištu. Moji zagreba?ki kolege ni ovoga puta nisu došli na predstavu, baš kao i kad sam igrala Medeju na Brijunima. Razlika je u tome da ja to ovoga puta nisam ni o?ekivala. Uop?e, treba što manje o?ekivati. Što se ti?e osje?aja pripadanja, to je velika i opširna tema. Ovom prilikom mogu re?i da mi se ?ini da ?ovjek pripada samo i isklju?ivo sebi samom. Sva druga ‘pripadanja’ su prolazna, promjenjiva, zamjenjiva.

Smatra vas se simbolom otpora ratu jer ste odlaskom u Ameriku, ?emu su prethodili otkaz koji ste dobili u zagreba?kom HNK-u, medijski lin? i oduzimanje stana u Zagrebu, poru?ili kako se ne želite svrstati ni na jednu stranu. Nacionalisti?ka Tu?manova vlast etiketirala vas je kao izdajicu domovine. Ta ista domovina, što vam ona op?enito predstavlja?
Kao i ideja ‘doma’, tako se i ideja ‘domovine’ preselila iz vanjske u unutrašnju kategoriju. Domovina – to su za mene moja sje?anja na djetinjstvo, mladost; moje roditelje, moju baku; na izlete s tatom na Sljeme, na 16. gimnaziju; ‘Gloriju’ u Dubrovniku, ‘Dunda Maroja’ u zagreba?kom HNK-u; sje?anja na moje prijatelje razasute po bivšoj državi, na sir i vrhnje s placa na Kvatri?u, na Casku na otoku Pagu, Vis i Lastovo i Split… ali i na Sarajevo i na Beograd… ‘domovina’ se sastoji od milion sli?ica, scena, zapam?enih rije?i…

Na nekoliko mjesta u ovom intervjuu zamolili ste da presko?imo neka pitanja koja se, izme?u ostalog, odnose na usku povezanost teatra i politike s tezom da teatru o?ito nedostaje dublje kriti?nosti i refleksije u vezi rastu?e fašizacije u društvu, koja se razmahala dolaskom zadnje vlasti i ministra kulture Zlatka Hasanbegovi?a. Kažete da ste prestali pratiti doga?anja u Hrvatskoj i da je to tako?er vaš politi?ki stav?
Da, takva pitanja traže ozbiljne i informirane odgovore, što mi je teško dati. Ipak, strašno mi je žao da se nijedna sredina s podru?ja bivše države ne uspijeva pomaknuti od problematike i diskursa otprije 25 godina. S druge strane i logi?no je da je tako jer je op?i politi?ki trend u svijetu skretanje udesno. Po milionti put vidimo da ljudski rod nije u stanju nau?iti baš ništa na temelju vlastite prošlosti. Pogreške ponavljamo i ponavljat ?emo ih sve dok sami sebe ne eliminiramo s ove planete kojoj je, kako se ?ini, dosta naše vrste i njene nezaustavljive destruktivnosti.

Pojam jugonostalgije se izlizao

Glumili ste u nekim doista kultnim filmovima s velikim gluma?kim imenima bivše države. Postoje li neke anegdote iz tog vremena, nešto što pamtite i što ste jednom davno s ovog mjesta ponijeli u Ameriku?
Pamtim duga ?ekanja po livadama, šumama i planinama. Pamtim Ljubu Tadi?a koji mi, za vrijeme cjelodnevnog ?ekanja na kadar od jedne minute, kaže: ‘Ovo sve kao da je jedan veliki, duga?ki, uvijek isti film koji nikako da se završi.’ Pamtim vje?no kartanje muškog dijela ekipe izme?u kadrova i kako su me mnogi glumci pokušali nau?iti razne kartaške igre na brojnim snimanjima, a da ja baš nijednu nisam zapamtila. Ono što pamtim su teški kaputi usred ljeta i tanke spava?ice usred zime.

U jednom intervjuu kazali ste da svoje emigrantsko iskustvo ne biste mijenjali ni po koju cijenu. Što iz toga iskustva izvla?ite kao zanimljivo, posebno vrijedno i pou?no i koliko vas je ono promijenilo?
Prvo, emigracija je jako teška disciplina koja rezultira stalnim osje?ajem plutanja po zrakopraznom prostoru. Savjetovala bih je jedino kao zadnje rješenje. Iako je, pretpostavljam, sve druga?ije i valjda lakše kad se u svijet ode sa 18 ili 20 godina. Da, to je iskustvo jako vrijedno i stojim iza toga da ga ne bih mijenjala. Iz njega sam nau?ila da se takozvani identiteti mijenjaju, da ?ovjek ne može biti siguran ni u što, a najmanje u vlastiti status, da su sve etikete koje nam drugi lijepe na ?elo (ili ih mi sami sebi lijepimo) proizvoljne, slu?ajne i promjenljive. Nau?ila sam mnogo o skromnosti i to je možda najvažnija lekcija.

U intervju ovom listu vaš filmski kolega Rade Šerbedžija kazao je, izme?u ostalog, kako je duboko razo?aran u svoju generaciju jer su mnogi u raspadu Jugoslavije odigrali negativne uloge. Kakva su vaša sje?anja na to vrijeme, dodiruje li vas neka vrsta jugonostalgije?
Pojam jugonostalgije se tako izlizao i potrošio da za mene više nema nikakvog zna?enja. Nisam nostalgi?na ni prema vlastitoj mladosti, dapa?e, ?ini mi se da sam sad mirnija i sretnija nego u mladosti, pa kako bih onda bila prema zemlji koje su se svi tako lako odrekli da se ?ini kao da i nije postojala nego smo je samo sanjali. Razo?aranje? Ovisi o tome što ?ovjek o?ekuje. U o?ekivanju da ljudi pokažu hrabrost ne ostaje vam ništa drugo do razo?aranja. Možda tu hrabrost ni ne treba o?ekivati, možda ništa ne treba o?ekivati.

Zabrinjava li vas porast nacionalizma, otvorene simpatije koje neki, pa i u strukturama vlasti, iskazuju prema ustaškoj državi? Evo nam novih izbora u Hrvatskoj, opet isti ljudi u istim odorama?
Kao što sam ve? rekla, uspjela sam se odmaknuti od cijele te situacije i zapravo je ne pratim. Ali da, uvijek iste odore, uvijek isti ljudi i ništa me od toga ne ?udi. Intenzivna rehabilitacija ustaštva je na sceni još od 1991., kad se nitko nije protiv nje ozbiljno pobunio (uz ?asne iznimke kao što je bio ‘Feral Tribune’), tako da se u ovom trenutku bespredmetno ?uditi nad rezultatima te politike, sistematski provo?ene posljednjih 25 godina. Nitko od politi?ara se od takve politike nije ozbiljno ogradio, nitko za to nije imao hrabrosti, ni desni ni oni koji bi da se smatraju lijevima. Tokom godina zacementiran je stav da pravi hrvatski patriotizam ne samo da tolerira ustaštvo, nego da je ustaštvo zapravo njegov konstitutivni dio. To je pljuska svim hrvatskim antifašistima, kao što je na primjer bio moj tata; Slovenac po svom tati i Hrvat po mami, partizan od samog po?etka Drugog svjetskog rata.
Uskoro ?emo saznati bira li Amerika fašiste

Što o?ekujete od ameri?kih predsjedni?kih izbora? Oduševljenje Barackom Obamom bilo je na kraju kratkog vijeka, Bernie Sanders koji se smatra socijalistom ne dovodi u pitanje ameri?ki imperijalizam, popularan je Donald Trump…?
Ovih dana ?itam u novinama da Hollywood prire?uje fundraising evente na kojima za ve?eru s Hillary Clinton treba olakšati nov?anik za samo pedeset hiljada dolara po glavi. Pritom i sama Hillary, naravno, tvrdi da ameri?ki sistem u kojem bogati kupuju izbore treba radikalno mijenjati. Kako joj povjerovati? Bernieju sam povjerovala, bio je to dašak svježeg zraka u ameri?koj politici, ali i on je politi?ar koji kalkulira, baš kao i Obama. S druge strane stoji Trump koji je, uz svesrdnu podršku navodno liberalnih medija koji na njemu zara?uju ogromne pare, otvorio vrata za pravi pravcati, nepatvoreni fašizam. Nedavno sam pro?itala ?lanak u kojem autor kaže da se Trumpa nije uzimalo ozbiljno jer se zna da ‘Amerika nikad ne bira fašiste’. Uskoro ?emo vidjeti je li to istina ili je to samo još jedan od ameri?kih mitova.

(Dragan Grozdani?, Novosti)

Podelite ovu stranicu!