MILOŠ VASIĆ: U kanalu usred mraka

31 Mar 2013

Sada će, koliko kužimo, ministar Baćević postati novim Magellanom, jer da će iskopati kanal koji nitko ne treba novcem koji Srbija nema

Tranzicijske državice izgleda da imaju neodoljivu sklonost prema projektima megalomanskim i očito slaboumnim. Najnoviji je primjer ideja ministra za ‘infrastrukturu’ i već nekakav ‘razvoj’ u vladi Srbije, Milana Baćevića (iz stranke umirovljenika PUPS, članice vladajuće koalicije): on je zamislio pod svaku cijenu iskopati kanal Morava – Solun, sve do Egejskoga mora.

Veli čovjek da je to ideja stara – još od Napoleona – i da to nije bez neke, čim je Bonaparteu palo na pamet. To bi bio argument razuman, samo da je Bonaparte potrajao malo dulje; samo da u međuvremenu plovni tok Dunava nije bio uredno reguliran u Đerdapskome klancu još prije gradnje hidroelektrane; samo da u međuvremenu željeznički i cestovni promet nije bio razvijen koliko je bio.

Dobro, hajdemo iznova: svi mi znademo da je riječni teretni promet najjeftiniji u smislu cijene tone po prijeđenom kilometru. Energetski je najučinkovitiji oblik transporta (osim bicikla, ali to ovdje nije od značaja). Tu je dragocjenu činjenicu skužila još marijaterezijanska austrijska administracija u 18. stoljeću, kada je od Dunava, Save, Tise, Tamiša i drugih panonskih rijeka učinila ključne strateške prometnice za transport žitarica, vojske i uopće logistiku za obranu granice s Turcima. Osim toga, marijaterezijanska vlast kanalima je regulirala i osušila močvare po Bačkoj i Banatu i od tih regija učinila žitnicu Europe, molim da primijetite. To što danas ti kanali (uključivo i čuveni Dunav – Tisa – Dunav) leže zakopani algama, korovom i smećem, jer ih nitko više ne treba – druga je priča. Lijepa naša Austro-Ugarska… Tada se barem navodnjavalo, tj. ‘natapalo’, kako bi rekli na HTV-u.

Istraživanje rijeka i gubljenje vremena

Vratimo se, dakle, temi. Jest postojala ideja o kanalu koji bi spojio sliv Morave s Egejskim morem. Ali to je bilo u vrijeme kada je Dunav u Đerdapskom klancu bio divalj, opasan i neukroćen. Nešto poput rijeke Kolorado: jedva je manji brod mogao proći. Da je Bonaparte uspio, bila bi to kapitalna investicija s prevodnicama čija je cijena nezamisliva. Visinske razlike između Morave i Soluna tolike su da je cijena i dalje nezamisliva, pogotovo u ova vremena krize. Ima tu, međutim, još jedan, mnogo veći problem: riječni promet Dunavom, od Crnoga mora do Rajne, razrađen je, upeglan kako treba i svi su već desetljećima na njega naviknuti. Propusnost te riječne prometnice velika je i dobro regulirana, luke su spremne i naviknute. Rijekom se prevoze tereti sporovozni i strateški značajni.

Uzalud su pametni i knjiški ljudi u Srbiji upozoravali ministra Baćevića da je ta bonapartistička ideja s kanalom do Soluna besmislena i – ukratko – slaboumna. Konkurirati Dunavu besmisleno je, pogotovo kada treba investirati ogroman novac u kopanje i u prevodnice; osim toga, Morava je podložna drastičnim mijenama vodostaja pa treba regulirati pritoke koji su kaotični i nepredvidivi; ukratko, riječ je o himeri i populističkoj bedastoći.

Do sada to nije pomoglo i u tome se smislu Srbija ne razlikuje od bratskih bivših jugoslavenskih republika. Eto, molim: Hrvatska se zamajava mostom do Pelješca, također podjednako blesavim poduhvatom. Podsjetit ću vas na još blesaviju ideju kopanja tunela od Istre do Trsta ispod Slovenije, plasiranu prije desetak godina u Globusu. Bandić nekažnjeno gradi svoje fontane ispred Nacionalne i sveučilišne biblioteke za ogroman novac – čemu? Naša braća Makedonci pomahnitali su sasvim: grade nove Akropole i Partenone po Skopju, postavljaju ekvestrijalne kipove Aleksandra Makedonskog od trideset metara, jezivije čak i od onih Kerumovih križeva kojima prijeti Splitu gradu.

‘Srpski Magellan’

Ima tu nešto bolesno kod naših tranzicijskih državica. Spomenuti ministar Baćević, umirovljenik po zanimanju, egzaltirano objašnjava po medijima da je on ‘novi Magellan’ – iz nekog razloga koji se javlja kao nejasan. Čekajte, ljudi: a zašto baš Magellan? Zašto ne Bonaparte? Magellan je plovio oceanima i iz pukog nehata oplovio Zemlju. Bonaparte je barem gradio ceste kod nas: eto smo se donedavno prometali Luizijanom (nema veze s istoimenom američkom državom) i Jozefinom (on je ceste nazivao po svojim ženama i ljubavnicama, što mu se ne zamjera). Sada će, koliko kužimo, ministar Baćević postati novim Magellanom, jer da će iskopati kanal koji nitko ne treba novcem koji Srbija nema. Manjim dijelom tog novca mogao bi, na primjer, očistiti kanale po Vojvodini i pustiti ih u pogon konačno. Mogao bi i očistiti tok Morave od bačenih hladnjaka i perilica, od školjki ‘stojadina’ i ‘jugića’, plastičnih vrećica i flaša. Bilo bi to djelo bogougodno i nadasve korisno.

Ali ne. Novi srpski Magellan zapeo je kao tovar: iskopat će on kanal do Soluna, pa crko-puko, ne pita šta košta, samo da uđe u povijest. Kao i ovi oko Jure Radića i ostalih; most do Pelješca, pa šta košta da košta. Jesmo li na pragu Europske unije ili nismo? Mi da preko teritorija BiH prelazimo? Ni mrtvi! Tunel od Istre do Trsta više kopati ne moramo, slava Gospodinu, ali ovo… Može i križ nad Splitom, hajde, ne baš onoliki, veći od onoga u Rio de Janeiru, ali kakav-takav. Ionako Splićani plaćaju i još će ga morati gledati, za svoj novac. Što smo sve propustili (te vojvođanske kanale, na primjer), što smo sve upropastili (sve), to mageljanski poduhvat možda i uspije. Uostalom, jesu li Grci i Srbi braća pravoslavna i rođena? Grci, međutim, očito misle, jer ih je neoliberalna korporativna zmija ujela kako treba. Srbeki još misle da na njih još nije došao red – a jeste. Samo neka kopaju kanal do Grčke. Njime će se spustiti ravno u rijeku Stiks.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!