MILOŠ VASIĆ: Srpska nervoza zbog bosanske bune

16 Feb 2014

Čim je postalo jasno da je u Bosni vrag odnio šalu, Mile Dodik dojurio je u Beograd na konzultacije s Aleksandrom Vuči…

Čim je postalo jasno da je u Bosni vrag odnio šalu, Mile Dodik dojurio je u Beograd na konzultacije s Aleksandrom Vučićem. Poveo je i svog kakti oporbenjaka, onog Bosića, predsjednika Srpske demokratske stranke koju je osnovao Radovan Karadžić još 1991. i čija nam je povijest, na žalost, poznata. Nije se Mile jedini iznervirao i zabrinuo: eto je i Zoran Milanović odjurio u Mostar. A tek vladajuće stranke u Federaciji BiH…

U tumačenjima bosanskih nereda u veljači naravno da su se pojavile razne teorije urote, poznate kao ‘znamo mi tko stoji iza toga’, ‘nisu tu čista posla’, ‘nije to bez neke’ i već u tom smjeru. Kad je o srbijanskoj javnosti riječ, medijski i javni komentari podijeljeni su na uobičajeni način: nacionalisti i desnica u bosanskim neredima vide urotu ‘antisrpskih’ snaga, a obična javnost sklonija je tumačiti te događaje na način malo dublji i oprezniji. Neki čak otvoreno spominju ‘uvid u našu budućnost’, što je donekle pretjerano: još mi nismo došli do tih dubina beznađa i siromaštva, a sve i kad dođemo, teško da će se gnjev očajnika artikulirati na takav način.

Ali, idemo redom: nakon razgovora s Vučićem, Mile Dodik slavodobitno je u Banjoj Luci izjavio da je sve to u Bosni hrvatsko-bošnjačka ujdurma usmjerena protiv Republike Srpske, a tako da se neredima ishodi revizija Daytonskih sporazuma i cijela Bosna i Hercegovina ‘unitarizuje’. Za svaki slučaj dodao je i da je sve to organizirala i financirala nitko drugi do Nataša Kandić kroz svoj Fond za humanitarno pravo; osoba za koju je Mile uvjeren da je ionako najomrznutija među Srbima, tako da ne škodi optužiti je.

Burek i jogurt revolucija

Beogradski tabloidni mediji spremno su prihvatili Dodikove optužbe i počelo je raspredanje i razrada: sve je to protiv Srba, revizija Daytona, pokušaj podmuklog gušenja Republike Srpske, avet unitarizma itd. Eto, kažu ti komentari, kako to da u hrvatskim kantonima i u Republici Srpskoj nije bilo nereda, nego samo u bošnjačkim, propuštajući spomenuti Mostar, Livno i još neke gradove sa značajnom hrvatskom populacijom. Takvim su se razmišljanjima pridužili i kakti umjereniji, ozbiljniji mediji poput Politike i NIN-a, oslanjajući se oprezno na izvještaje svojih dopisnika iz Banje Luke, od kojih se zna što se očekuje. Ono što ih je narajcalo najviše bilo je spominjanje principa ‘jedan čovjek – jedan glas’. Oni s malo boljim pamćenjem sjećaju se da su ti isti podržavali taj princip kada ga je predlagao Sloba Milošević dok se SFR Jugoslavija raspadala; sada im ne valja. To je barem jasno: Sloba je računao na tadašnju relativnu većinu Srba u Jugoslaviji; ovima sada jasno je da Srbi u BiH nisu baš neka većina.

Drugi, razboritiji, komentatori upitali su se, naravno, o socijalno-ekonomskim i sociološkim uzrocima narodne pobune. Spominju kantonalne i federalnu birokraciju ogromnih razmjera, broje vlade, ministre, činovnike i uspoređuju ih s bruto nacionalnim dohotkom, prosječnim plaćama (gdje ih ima, a ima ih sve manje), općim siromaštvom, nezaposlenošću i beznađem. Eksplozija narodnog gnjeva bila je, kažu oni, očito spontana i zato kaotična. Naravno da su se pridružili klinci-navijači, slobodni štemeri, ono što se svibnja 1968. u Parizu zvalo ‘Katanga’; to je – kao što znamo – bilo neizbježno. S druge strane, ta škola mišljenja svjesna je – s određenom vidljivom neugodnošću – da je taj Dayton nekako dozrio za reviziju i da je, ukratko, bio neuspješno rješenje, osim što je prekinuo rat. A što ste očekivali od nečega oko čega su se složili Sloba, Franjo i Alija, upitao je netko.

Anarhija all over Balkanija

Kada se ta bosanska fertutma smirila i došla na razinu samoorganiziranja kroz ‘plenume’ koji da će artikulirati zahtjeve stanovništva, nastale su nove brige. Očito je sama ideja spontanog organiziranja i artikuliranja političkih zahtjeva mimo daytonskih i washingtonskih recepata, mimo etničkih podjela i kvota, izazvala stanovitu paniku dobro zbrinutih činovnika i drugih pristaša sadašnje državne organizacije – u BiH, ali i izvan nje. Narodni gnjev jasno i nedvosmisleno usmjeren je upravo protiv birokrata svih vrsta: 14 raznih premijera, 147 ministara, tisuće administrativnih činovnika, vozača, tajnica, tipkačica itd. Pritom imaju gospodarstvo upropašteno lopovskim pretvorbama i privatizacijama, tajkunsku kleptokraciju i sve ostalo što imaju i Srbija i Hrvatska, uostalom, ali one još nisu pale dovoljno duboko – što ne znači da jednoga dana neće, ako se ovako nastavi. Ukratko, bosanska je buna opasna, jer pušta ljudima razne ideje u glavu. Odatle ta vidljiva nervoza zbog nje.

Ne treba se mnogo čemu nadati od sadašnjeg spontanog okupljanja i od tih plenuma kao pokušaja artikuliranja političke volje fukare i očajnika. Uvijek će se naći netko da se nametne na čelo ljudima koji su nekuda krenuli, još ne znajući zapravo kuda idu; ovaj moj melankolični stav posljedica je gorkoga iskustva s masovnim prosvjedima kojima sam svjedočio (a neke i pomogao organizirati). To, međutim, ne znači da treba dići ruke i pasivizirati se; dapače: treba ljuljati čamac, praviti nered u repu za plinsku komoru, ritati se i vrištati. Možda nešto od toga ispadne, osim što čovjeku bude lakše; događalo se to u povijesti više puta.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!