MILOŠ VASIĆ: Srbija iz šupljeg u prazno

12 Oct 2013

Srbijanska je vlada prošloga tjedna svečano i javno obznanila svoje mjere za financijski i ini oporavak, više države, a manje gospodarstva

Mladi ministar financija Lazar Krstić, čudo od djeteta (Wunderkind) s Yalea, rekao je glasno ono što su svi tiho znali već dugo: da je izbrojao nekih 650 tisuća zaposlenih na ovaj ili onaj način u državnoj službi i da broji i dalje; 700 tisuća javlja se kao očekivani zbroj. Zatim, izbrojali su najmanje 50 tisuća službenih automobila (i njih broje i dalje) za koje nije sasvim jasno tko se u njima vozi. Sve to – ne računajući umirovljenike – na oko milijun radnih ljudi koji proizvode neku dodanu vrijednost (to je ono DV iz PDV-a). Ako zbrojimo još i umirovljenike, to bi značilo da jedan koji radi izdržava skoro trojicu koji su na državnom proračunu. Tako je i službeno, s Visokog Mjesta, potvrđeno ono što su svi znali: da je u Srbiji državna služba najpropulzivnija industrija, a za njom slijede kladionice i kockarnice.

Sada, kad je MMF podviknuo i kad je počelo uvrtanje repa Srbiji, valja se uzeti u pamet, kaže vlada. To bi, ukratko i kao prvo, imalo značiti da će se do Nove godine Srbija morati zadužiti za još nekih par milijardi eura, kao prva i najhitnija mjera za prekoračivanje tog neophodnog intervala dok vladine mjere ne prorade. Ako ikada prorade, vele zlobnici. To je nalik na barku sa trideset rupa, a skiper ima samo dvadeset prstiju, sve i kad se izuje.

Progresivna stopa propasti

Evo, molim lijepo: tri mjeseca prije kraja godine proračunski deficit premašio je 200 milijardi dinara, a planiran je na 178 (današnji je tečaj 115 dinara za jedan euro, pa vi računajte), a raste i dalje ubrzano. Proračunski prihod od poreza, akciza i ostaloga, međutim, pada. To se tumači općim siromaštvom, naravno, ali i njegovim psihološkim djelovanjem: ljudi su ljuti i očajni, izbjegavaju poreze i sva davanja (poput RTV pretplate) koje mogu. Država je, čuvajući socijalni mir i tješeći birače, davala olakšice ukidajući kamate za neplaćene dugove. Tako se došlo do paradoksa: dužnicima se više isplati svakoga mjeseca odvojiti novce za račune na stranu i onda čekati amnestiju kamata; interes po viđenju u banci veći je od oproštenih kamata.

Vladi Srbije jasno je da se tu sad nešto mora učiniti, nešto nimalo popularno za stranke koje su svoje biračko tijelo i članstvo pretvorile u državne službenike, čiji se broj udvostručio u ovih nekoliko godina. Aleksandar Vučić, ‘prvi’ potpredsjednik vlade (ne postoji ‘drugi’) i neprijeporni Veliki Vođa, uspio je procijediti kroz zube nešto o ‘otpuštanjima’ koja bi imala uslijediti i to je bilo sve. Vlada, međutim, kaže da će smanjivati plaće više od 60 tisuća dinara po progresivnoj stopi: oni sa 60 do sto tisuća dobit će 20 posto manje; oni sa više od 100 tisuća čak cijelih 25 posto. Još samo da ih do kraja izbroje i identificiraju.

Javnost se nasmijala: ta mjera obuhvaća i najkorisniji dio srednje klase, dakle liječnike, profesore i znanstvene radnike, podjednako kao i beskorisnu birokraciju i ostale nametnike po stranačkoj crti. Našli su jednog liječnika opće prakse koji duži 3.500 pacijenata – za nekih četrdesetak tisuća dinara mjesečno. Čovjek kaže da mu je to malo, ali i da je liječnik i da bi radio i za manje; a tko će ako ne on? Ulični policajci rade za 34-40 tisuća dinara mjesečno (ovisno o radnom stažu), bez prekovremenih sati, loše odjeveni i opremljeni. Direktori javnih poduzeća ponekad imaju veću plaću od ministara; slično je i s nebrojenim agencijama za ovo i za ono.

Rotirajuća demagogija

Iskusni radikalski demagog Vučić iskoristio je tu javnu sjednicu vlade da se izviče na svoje ministre i na svog premijera Ivicu Dačića jer da puno službeno putuju po inozemstvu, osobito u Litvu (predsjedavajuću zemlju EU-a, spustio mu je Dačić). Rekao je da od dvadeset planiranih službenih putovanja dopušta samo jedno – kod MMF-a u Washington, DC. Sutradan je rekao i da je dosta više bilo i tih plavih svjetala i sirena na službenim autima i da će to dopustiti za samo deset štićenih osoba. To nije nikakva ušteda: crveno-plava svjetla i sirena ne koštaju ništa kad se jednom već kupe; pratnja košta jako mnogo, ali Vučić to nije spominjao, premda zaštićenih osoba ima na tisuće. Demagogija, dakle, i to očita. Molim: u Zagrebu sam redovito viđao državne odvjetnike, suce županijskog, ustavnog i vrhovnog suda, čak i jednog ravnatelja policije kako sami hodaju po gradu; u Srbiji svi takvi imaju policijsku zaštitu.

Sada više nema natrag i to unosi stanovitu nervozu u vladajuće i druge stranke. Valja razočarati kumove, snahe, bratiće, svastike, šogore i partijske aktiviste koji su se debelih plaća u javnom sektoru dokopali lijepeći noću plakate po cesti ili na još gore načine. Znam jednog ‘savjetnika za sigurnost’ u Elektrovojvodini koji je stigao ravno sa sjeverne tribine stanovitog ozloglašenog stadiona. Situacija je, kakbirekli, delikatna, je li. Kako ostati na vlasti i istovremeno se lišiti stranačkih kadrova koji su vas na vlast doveli što aktivizmom, što milodarima?

Strah od rezova

Ugledniji ekonomisti, poput Miroslava Prokopijevića, već su ove vladine mjere kratko i jasno proglasili ‘katastrofom’. Naime, veli on, umjesto da drastično srežu državnu potrošnju i uštedu preusmjere ka privatnom sektoru aktivnog gospodarstva koji nešto proizvodi i izvozi, ove će mjere (misli prije svega na porezne) ispumpati novce iz privatnog sektora koji je efikasniji i uputiti ga ka državi, proračunu to jest. To je zato što im je država jedino važna. Sve dok je tome tako, uvrtanje repa i lekcije iz MMF-a neće postići ništa. Preostaje očajničko zaduživanje: kod MMF-a, kod kojekakvih emirata, kod Azerbejdžana. Rusiju nešto ne spominju otkad su shvatili da ih je opljačkala kupovinom naftnog kompleksa i makinacijama Gazproma.

Sve to skupa očito neće dobro svršiti, sve dok netko ne skupi političke volje i građanske hrabrosti da državu Srbiju temeljito preustroji prema posve drugačijem sustavu vrijednosti.

Jedan je pokušao, ali su ga ubili kao psa na cesti.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!