MILOŠ VASIĆ: S radikalima u Europu

24 Dec 2012

Zapravo nije čudno kada nas političke stranke od kojih se to najmanje očekuje povedu u neočekivanom smjeru. Tu za iznenađenja nema mjesta. Primjera smo već imali u Srba i u Hrvata

U Srbiji se javljaju sramežljive naznake da se ova nova koalicijska vlast polako primiče delikatnim i bolnim odlukama o kojima se njihovi vrli prethodnici s Borisom Tadićem na čelu ni pomisliti nisu usudili. Oni su se, bokci ubogi, skrivali iza besmislene fraze ‘i Kosovo i Europa’, svjesni pritom da je Kosovo otišlo ća još pod onom kumanovskom šatrom 11. lipnja 1999. (po nabavnoj cijeni od prije točno sto godina i na istome mjestu): na sablju stečeno, na sablju izgubljeno, pa smo kvit. ‘Kosovo fara da se’, kažu Talijani i to je od samoga početka jasno, ali Demokratska stranka nije se usudila javno priznati činjenicu razvidnu i jasnu svakoj srbijanskoj mački. U tome joj i dan-danas, iz dalekoga New Yorka, sa East Rivera, tercira onaj nesretnik od Vuka Jeremića (‘predsjednik svijeta’, kako mu laskaju slaboumni novinari po Srbiji): na Twitteru je napisao da mu novi Hobbit sliči na srbijanski kosovski mit, jer da se tamo dobri Hobiti bore za očuvanje svojega okruga Shire od zlih orka i nekakvoga zmaja.

Granica i ‘granica’

No, pustimo njih po strani. Ovoga trenutka u Srbiji polako se odvija proces nadasve delikatan i politički rafiniran. Bivši Šešeljevi radikali, a sada putem mistične transsupstancijacije preporođeni proeuropski ‘naprednjaci’ Tome Nikolića i Aleksandra Vučića, suočili su se sa tvrdoglavom stvarnošću: valja se toga Kosova već jednom riješiti; Europa se mršti i mrgodi, odlaže nadnevak za pregovore o priključenju, manje ili više uvijeno prijeti, uvjetuje proces priključenja raznim reformama. Traži suradnju s Prištinom, izmjene Kaznenoga zakona, reformu ‘reforme’ pravosuđa, jasne relacije s vanjskim ulagačima, pravnu sigurnost itd.

Suočeni, dakle, sa stvarnošću, ovi Šešeljevi siročići na vlasti počeli su popuštati – što se dalo očekivati, jer su krenuli u igru va banque – i sada izvode licemjerne bijesne gliste, sve pokušavajući da, srpski rečeno, ‘i stisnu i prdnu; i da se jebu, a da im ne uđe’. Pak smo tako mogli slušati premijera Dačića i ostale kako objašnjavaju Srbima s Kosova da granični prijelazi nisu ‘granični’, jer da ‘granice’ tu zapravo i nema, budući da je, je li, ‘Kosovo srce Srbije’ i njen integralni dio, kao što znamo. Sve je tome tako, osim što se tamo traže putovnice, robne deklaracije i carinski spisi i ne može se kroz to neko Jarinje ili već bilo koju vukojebinu od prijelaza proći pješke ili autom bez da vam zatraže sve moguće papire koje vam traže na bilo kojem graničnom prijelazu. S kosovskim registarskim pločicama ne možete – morate uzeti srbijanske ‘proba’ pločice; dakle, još gore nego na Batrovcima-Bajakovu.

Sada, u takvim okolnostima, vlast u Srbiji pokušava kosovskim Srbima objasniti da je sve u najboljem redu, da ne brinu. Toma Nikolić prima zabrinuta izaslanstva Srba sa Sjevera i tješi ih. Za to vrijeme visoki zvaničnici objašnjavaju da se razvoj relacija Beograd-Priština odvija ‘u kompromisu s Ahtisaarijevim planom’, što je smjesta izazvalo paniku kod ekstremne šovinističke desnice; znaju oni dobro tko je taj Marti Ahtisaari kojega pljuju još od 1999. U srbijanskome parlamentu Aleksandar Vučić, postupajući u svom najmanje važnom svojstvu ministra obrane, uobičajeno melodramatski objašnjava da smo bez Europske unije propali do kraja; da mirovine ne bi bilo, da nam druge nema, da vojska normalno sudjeluje u međunarodnim mirovnim snagama i da u čemu je tu problem? Uzalud su ga oporbeni poslanici podsjećali na slavnu radikalsku prošlost, kad je još bio Šešeljev generalni tajnik; Vučić je ostao hladno službouljudan, sve nastojeći da im predoči tužne činjenice života.

Ne možemo isključiti mogućnost da nam jednoga dana Aco Vučić lijepo objasni da Srbija mora ući i u NATO pakt, jer da nam druge nema – kako stvari stoje, a stoje. Dapače, to se javlja kao mogućnost krajnje vjerojatna, kako stvari idu.

Transsupstancijacija na srpski način

Ovakove konverzije nisu nam nepoznate. Njihovi su uzroci, međutim, zanimljivi i vrijedni razmatranja. Kao prvo, nekadašnje oporbene stranke kada dođu na vlast suoče se s ozbiljnim problemima svakodnevnog vođenja praktične politike. Mehanika birokratske rutine drugačija je od slobodne i besplatne oporbene dernjave po parlamentima, što ovi srbijanski post-radikali još ne uspijevaju shvatiti, pa Vučić svoju partiju ‘protukorupcijske borbe’ populistički tjera kao da igra ajnca: povlači iz špila kartu po kartu, sve u nadi da neće na kraju igrati tropa.

To se najbolje vidi na slavodobitnom uhićenju tajkuna Miškovića prije nego što se pristupilo izmjenama Kaznenog zakona u smislu iz EU zahtijevanog ukidanja famoznog kaučuk-članka ‘zloupotrebe službenog položaja’. Taj bi članak KZ sada trebalo isjeckati na više konkretno specificiranih kaznenih djela, čime bi se cijela priča oko Miškovića, Bogoljuba Karića, Caneta Subotića i još nekih 800 okrivljenih ili optuženih mogla dovesti do apsurda, dakle odustajanja od gonjenja. Iz te slijepe kazneno-pravne ulice teško se dade izaći – s obzirom na jasne zahtjeve iz Europe.

Osim toga, stranke koje su se sada dokopale vlasti i našle se gdje nisu bile, posebno su osjetljive na pritiske izvana, upravo zbog svoje kompromitantne, u srbijanskome slučaju i sramotne, prošlosti. Te stranke će, naravno, učiniti mnogo da se prikažu euro-kompatibilnima, kakbirekli. Brže i lakše nego što bismo i pomislili, one odustaju od svojih oporbeno-mitoloških ideoloških fikcija poput ‘Kosovo je Srbija’, na užas sporih i mrzovoljnih bivših saveznika tipa Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice koja se i dalje užasava trenutačnog smjera Dačić-Vučić-Nikolićevskog strategijskog usmjerenja ka Europi, a Kosovo neka ide s milim Bogom. Ali njihove u pustinji vapijuće jeremijade ne nailaze na odziv više nigdje, osim kod ekstremne uličarske navijačko-neonacističke margine. Kosovski Srbi, čak i oni sa Sjevera koji su ozbiljno materijalno zainteresirani, polako se mire sa stanjem stvari i trenutačno se tek cjenjkaju oko carina na akciznu robu za Sjever Kosova.

‘Hristos se rodi’, kazat će im svima Dačić i Vučić, kao Sanader prije nekoliko godina.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!