MILOŠ VASIĆ: Prljava kampanja

22 Apr 2012

Prvi znak panike, kao što dobro znamo, jest prelazak s pozitivne kampanje (neumjerenog samohvalisanja) na negativnu (olajavanje i pljuvanje protivnika)

Predizborna nervoza u Srbiji polako prelazi u histeričnu fazu, što je, dakako, znak nesigurnosti narasle do same ivice panike. Panika je slab savjetnik u politici, kazat će vam svaki razboritiji politolog ili sociolog, ali i svaki pametan političar.

Prvi znak panike, kao što dobro znamo, jest prelazak s pozitivne kampanje (neumjerenog samohvalisanja) na negativnu (olajavanje i pljuvanje protivnika). Srbijanski politički amateri sada kombiniraju oba pristupa, što je također greška: glasačko tijelo pada u konfuziju, ali se i počinje osjećati uvrijeđeno, jer ga podcjenjuju. Naime, normalna ljudska reakcija na pljuvanje političkog protivnika ide otprilike ovako: ma nemojte nam reći, kao da ste vi drugačiji; rugao se kotao loncu da je čađav; sjećamo se mi i vas kakvi ste bili; itd. Negativna kampanja loša je, oko toga se slažu svi iskusni ljudi iz te branše, iz dva razloga: kao prvo, ružna je, što normalan svijet ne voli; kao drugo, beskorisna je, jer opredijeljeni glasač neće svoje mišljenje promijeniti što god mu o njegovoj omiljenoj stranci ili lideru rekli. Dakle: duplo golo.

Toma grobar i Boris spasitelj

Zanimljivo je da se prljave kampanje prva latila Demokratska stranka Borisa Tadića, predvodnik do sada vladajuće koalicije. Počelo je od radijskih i televizijskih spotova na kojima je prikazan Tomislav Nikolić, lider glavne oporbene Srpske napredne stranke, u raznim fazama svoje političke biografije. Pa tako čujemo i vidimo Tomu Grobara (nadimak od milja) kako prvo vrišti da ni u kakvu Europu neće, a zatim da hoće i da nema alternative; zatim da ni sa kakvom Europskom unijom nikakvih pregovora biti neće i da je to završena priča, pa onda da su pregovori s EU neophodni i tako dalje. Zatim je Demokratska stranka eskalirala sukob: pojavili su se novinski oglasi na kojima je slika Tome Nikolića dok leži na krevetu i štrajka glađu prije godinu dana, dajući razne doista nepotrebne i opet uzajamno proturječne izjave. Sve je to praćeno komentarima tipa: eto vam vašega Tome, pa vi sad vidite.

Sve i kada nisu tako drastični, pljuvački ispadi u kampanji na kraju podilaze najnižim strastima i srozavaju razinu predizborne borbe. Srbijanska palanka to, naravno, jedva čeka. Iskusni sociolog Srećko Mihajlović lijepo upozorava: kad do toga dođe, vrag je odnio svaku mjeru i pamet: ‘Kad narod nekoga proglasi za lopova, taj ima da krade, iako nikada nije.’ Svi u ovoj kampanji sve druge proglašavaju lopovima manje ili više otvoreno; svi su, pritom, u pravu. U takvoj situaciji pametnije bi im bilo da se toga nisu ni latili, jer glasačko tijelo ipak nije toliko glupo.

Dopunska komplikacija nastaje tako što u prljavoj kampanji glasine kreću mnogo lakše. Veli Srećko Mihajlović: ‘Politička partija, nemoćna da se suprotstavi glasinama o sebi i svojima, bira lakšu taktiku: počinje emitirati psine o drugima’; tek tada je vrag odnio šalu. Opća razina političke komunikacije pada u palanački bezdan psina, intriga, olajavanja i gadosti. Glasač, upozorava Mihajlović, ipak nije toliko bedast da na sve to nasjedne kao slijepac: da su političari zaista tako loši kao što narod o njima priča, veli on, davno bismo propali skroz.

Kampanjska uhićenja

Pametniji političari oslanjaju se na vlastite zasluge. Tu je najbolji primjer Ivica Dačić, Tadićev koalicijski partner iz Socijalističke partije Srbije (SPS) i ministar unutarnjih poslova. On hoda okolo, obećava svašta i ne grdi nikoga, ali je zato svoju policiju uposlio zaista kampanjski. Ovih dana razgovarao sam s nekoliko svojih prijatelja iz policije; sve sam ih pitao imam li ja to krivi dojam ili je stigla uputa iz Kabineta da se s uhićenjima već poznatih kriminalaca i zločinačkih grupa malo pričeka dok ministar ne kaže – sad! Svi su mi rekli da je upravo tako. Ovih dana, iz dana u dan, padaju spektakularna uhićenja raznih likova za koje policija mjesecima zna – i može dokazati – tko su i što su. Ivica Dačić svakodnevno i slavodobitno priopćava koga su sve digli prošle noći. Srbija sada ispada zemlja javnog reda i mira, sigurnosti života i imovine građana, kako glasi policijska mantra. Zna Ivica što radi, ali lako je njemu – on ima pod sobom veoma uposleno ministarstvo kome posla nikada ne fali.

Radikalno ponuđeni odgovori

Osim svega ovoga, neizbježno se u kampanji sada pojavljuju kojekakvi marginalci, uglavnom na desnici. Prvo se nekakav ‘srbski pokret’ Dveri pojavio kao stranka; riječ je o klerofašističkoj marginalnoj grupici s jakom podrškom crkve i intelektualno-salonske desnice iz famoznog beogradskog ‘kruga dvojke’ (uži centar grada). Te Dveri mogu jedino odgristi dio glasača Koštuničine stranke DSS. Druga nova grupacija pojavila se ovih dana i ima istu ambiciju. Riječ je o stranci Nijedan od ponuđenih odgovora (NOPO), koja je brisana iz evidencije političkih partija 2010. zbog premalog članstva, ali ju je preuzeo ekstremno desničarski ‘politički analitičar’ Đorđe Vukadinović i proglasio je za manjinsku stranku vlaške nacionalne manjine, što mu omogućava da u parlament uđe s pukih 16 tisuća glasova (što nitko ne vjeruje da će postići). Politički program Đorđa Vukadinovića, međutim, puno je zanimljiviji: riječ je o mehaničkoj kompilaciji desno-konzervativnih i šovinističkih stavova svih vrsta; kao da su mu program konzilijarno pisali Mladen Schwartz, vlč. Miklenić, Zdravko Tomac i Vojislav Koštunica, uz suradnju Canjuge (ako ga se tko još sjeća). Fali mu još samo uvođenje koncentracijskih logora, javno spaljivanje heretika i javno bičevanje prekršitelja nacionalnog ćudoređa i ‘nacionalne časti’, koja je u tom programu istaknuta kao vrhunska, mada ne i definirana, vrijednost.

A ovo je tek početak…

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!