MILOŠ VASIĆ: Kosovsko trežnjenje

14 Jul 2012

Desilo se, dakle, da je nova vlast učinila ono na što ima pravo, kao legitimirano nacionalistička i još gore: rekla je ono što se Tadićeva vlast nije usudila reći

Nakon pobjede Nikoli?evih naprednjaka na izborima, ‘veliki Srbi’ se iznena?uju?om dinamikom presvla?e u ‘male Srbe’. Otvoreno je natjecanje tko ?e se od politi?ara, javnih osoba i nacionalnih gurua brže deklarirati kao europejac i konstatirati ve? godinama poznatu ?injenicu – da je Kosovo za Srbiju zauvijek izgubljeno.

Masovne su psihoze ?udo: imaju strašne posljedice, ali se na kraju ipak moraju izlizati i pretvoriti prvo u farse, a zatim u neugodna sramotna sje?anja. Kolektivno pam?enje jednoga društva – ili tih par generacija koje su nasjele – potisnut ?e ta sje?anja, kao što obitelj potisne uspomenu na ludog ujaka s tavana.

Srbija je od 1989. živjela u kosovskome transu koji je Miloševi? nadrukao i držao pod tlakom do kraja, ali i kasnije. Nakon Kumanovskog sporazuma pod šatorom NATO-a, lipnja 1999. kada je Kosovo i formalno otišlo zauvijek (stvarno je otišlo mnogo prije, 1989. najkasnije), Miloševi? je proglasio pobjedu nad NATO paktom i dao petama vjetra. Nakon prevrata od listopada 2000. nova vlast propustila je obra?unati se sa tom himerom, što ne ?udi: Vojislav Koštunica bio je i ostao velikosrpski šovinist. ?udno je nešto drugo: zašto Demokratska stranka i njeni saveznici nikada nisu smogli snage da kažu o?itu i razvidnu istinu: da je car gol, da je Kosovo otišlo zauvijek i da treba gledati od ?ega se živi. Boris Tadi? i njegov dvor tvrdoglavo su se držali oksimoronske (dapa?e – moronske) mantre ‘I Kosovo i Europa’ sve do samoga kraja, ovoga svibnja.

Dubrova?ki rukohvat

Onda se prošli tjedan to coprnja?ko klupko po?elo polako rasplitati. Prvo se Boris Tadi?, sada vo?a oporbe, u Dubrovniku rukovao sa Hashimom Thacijem, na hinjeni užas srpskih nacionalista koji zapravo nisu ni znali što bi s tom banalnom informacijom. Onda je – što je mnogo važnije – predsjednik Toma Nikoli? razgovarao o tome s patrijarhom. Rekao je Njegovoj Svetosti da ‘mi Kosovo gubimo svakoga dana sve više’; dobro jutro. Patrijarh Irinej znao je to i bez Tome, ali mu je predsjednik Republike ipak trebao re?i ono što svi znaju, a to politi?ki gledano nije mala stvar. Kasnije ?e Toma Nikoli? dodati i da on ‘nikada ne?e biti predsjednik u Prištini’, ali bogami ne?e ni g?a. Atifete u Sjevernoj Mitrovici.

Bezkusnu jagodu na vrh te torte dodao je Dobrica ?osi?, ‘otac srpske duhovnosti’, kako mu tepa veliki roj njegovih podguznih muha: nemušto je promrmljao nešto na temu da je to gotovo i da šta sad. Kad su novine to objavile, sjeo je i napisao tako?er nemušti demanti u kojemu lamentira nad vlastitom ‘disidentskom’ kalvarijom, a sve to Kosova radi. Podsjetimo se samo da je prije nekoliko mjeseci u nekim svojim dozlaboga dosadnim memoarima kosovske Albance rasisti?ki izvrije?ao kao ‘moralni i ljudski talog Balkana’ i ve? u tom smjeru. Ukratko, obi?nim jezikom, ?ak je Dobrica priznao o?igledno stanje stvari. O?ekuje se još o?itovanje Matije Be?kovi?a (‘Kosovo je najskuplja srpska re?’), a on ?e ve? nešto smisliti, bez brige, bistar je on. Rupa u himeri?noj kosovskoj barci probijena je, prsti?a za za?epiti je nema dovoljno, istina ?e provaliti, pak ?e i ta tragi?na i skupa zabluda potonuti, nadamo se zauvijek.

Naknadna pamet Borisa Posljednjeg

Onda se kona?no oglasio i Boris Tadi? u intervjuu Globusu; i to smo do?ekali – da nam kona?no objasni zna?enje te blesave sintagme ‘I Kosovo i Europa’ na kojoj je vladao tolike godine. Veli Boris Posljednji (kako bi ga nazvao Krleža) da nikada ni pomišljao nije ‘da ?e Srbija integrirati kosovski prostor na na?in kako je to bilo u Miloševi?evo vrijeme’! Re?enica je antologijska glupost, blesava floskula (hrv. ispraznica; dopala mi se ta rije?). Zašto? Zato što nitko pri zdravoj pameti niti pomislio ne bi da Kosovo ‘integrira’, jer je to nemogu?e i prema tome himeri?no, opijumski sanak pusti, dakle ‘vru? parol’ za opsjeniti prostotu i zapanjiti intelektualce. Ipak je, me?utim, Boris marljivo izbjegavao precizirati upravo tu banalnu istinu sve do prošloga tjedna u Globusu. Tadi?eva i Jeremi?eva beskrajna lupetanja na temu ‘EU i Kosovo’ bila su vazda op?enita, samorazumljiva svakome ‘patriotu’ i kao takova neupitna; pitaju samo izdajnici i ‘mundijalisti’; domoljubi ne pitaju, kao što znamo.

Vaistinu ode Kosovo

Desilo se, dakle, da je nova vlast u?inila ono na što ima pravo, kao legitimirano nacionalisti?ka i još gore (kad se prisjetimo njenih Šešeljevskih korijena): rekla je ono što se Tadi?eva vlast nije usudila re?i. Ne mogu se oduprijeti usporedbi sa Sanaderom i njegovim ‘Hristos se rodi’, što se Ivica Ra?an nikada nije usudio u?initi, s punim pravom uostalom: HDZ bi ga bio rastrgnuo. SDP ionako nije patio od suosje?anja sa Srbekima. Quod licet Iovi, non licet bovi: tko ?e, ako ne legitimirani nacionalisti sa dna kace, imati snage da nacionalne mitove razlupaju ‘kao sudove lon?arske’ (psalmi), da haaške optuženike pohvataju i izru?e?

Tako je i Toma Nikoli? pametno zaklju?io da je dosta više bilo i te kosovske zajebancije: kao prvo, sve je to bestidna laž; kao drugo, ometa nas na obe?anome putu ka EU; kao tre?e, skupo je do neba; kao ?etvrto, hrani ekstremiste s krajnje desnice od koje bi se Tomo i njegovi sada tako rado odmaknuli, kad su stavili nogu u europska vrata.

Ostao je, me?utim, onaj poslovi?ni kamen?i? u cipeli, koliko da se netko ne zanese previše: sjevernomitrova?ki okrug koji se godinama pretvarao u SAO Mitrova?ku krajinu, nezasitno presipaju?i novac poreznih obveznika Srbije u džepove lokalnih prvoboraca, mafioza i ‘kontroverznih biznismena’. Još mnogo ?e vode prote?i Ibrom dok se Toma Nikoli? i njegovi partneri usude disciplinirati tu svoju Sjevernu Irsku. Takvo stanje odgovara i Prištini, dakako: imati ?amac za ljuljanje u slu?aju potrebe uvijek je dobro u politici. Možda do?ekamo i taj dan, da citiram kolegu Zorana Kusovca iz Foruma, kada ?e Tomo Nikoli? na albanskom ?estitati Bajram Kosovarima.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!