MILOŠ VASIĆ: Dva loša ubiše Njegoša

26 May 2013

Ideja proglašavanja Njegoša svecem najnovija je u nizu ludorija iz SPC, a ovu, kao i nekoliko prethodnih (sjetimo se samo prijetnje smrću vrhu srpske vlasti), potpisuje mitropolit cetinjski i inače vrlo živopisni lik, Amfilohije

Ovdje je riječ o Petru II Petroviću Njegošu, jedinom vladiki čija se titula piše velikim slovom. Dovoljno je u Crnoj Gori, ali i drugdje, reći Vladika i zna se tko je; ‘svaka mu je ka u Vladike’, kažu za mudrog čovjeka. Taj Njegoš (Vladika Rade) biješe čudo od čovjeka: ljepotan od 207 cm, pjesnik, vjerski poglavar, zakonodavac i uljuditelj divljih gorskih plemena. Jednome je svom kasnijem životopiscu podviknuo da nije vladika, nego je vladar; vjerska služba ga je spadala ‘formacijski’ neizbježno, po crnogorskoj tradiciji (kao što je kraljica u Britaniji glava Anglikanske crkve); pravi poziv, međutim, bio mu je politički. Živio je i umro (prerano) polovicom 19. stoljeća, pa ga u tom kontekstu treba i promatrati.

Polupismeni nacionalisti kasnije, mnogo kasnije, izvikat će ga za svojeg uzora; ništa dalje od istine. Spočitavaju mu se stanoviti stihovi iz Gorskog vijenca na temu istrage poturica itd, ali bez razumijevanja povijesnoga konteksta u kojemu su pisani. Povijest nas uči da su Crnogorci sa svojom braćom i susjedima Muslimanima i Albancima ostali u relacijama mnogo boljima nego neki drugi narodi na Balkanu. To nije smetalo srpske nacionaliste da njegove slike nose po svojim blesavim ‘mitinzima istine’, uz slike podjednako nedužnog Vuka Karadžića. No, pustimo sad to.

Kanonizacija ‘srpske Crne Gore’

Ovih dana svjedoci smo skandalozno-komičnih pokušaja političke zloupotrebe Vladike Rade. Počelo je manje-više anonimnim puštanjem u promet ideje da ga se proglasi za sveca, dakle kanonizira. Uskoro će se vidjeti odakle to ide: od mitropolita cetinjskog Amfilohija Radovića, poglavara Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Riječ je, dakako, o jeftinoj politici: Amfilohije je smislio još jedan način da Crnogorce zbuni i dovede u politički neodrživ položaj. Ako je Njegoš crnogorska svetinja i simbol nacionalnog identiteta, a mitropolit SPC-a se sjetio da ga proglasi za svetitelja – što su onda Crnogorci i njihova Crnogorska pravoslavna crkva, ionako jedva sklepana i mlada?

Razboriti su ljudi odmah izrazili ozbiljne sumnje u takvu ideju: Njegoš bio je prije svega pisac, filozof i vladar, vjerski dio njegove karijere zanemariv je kao usputan i formalno-ritualan. Osim toga, Crkva ima dosta stroga pravila za kanonizaciju; nije da ih se baš držala u novije vrijeme (na brzinu proglasivši Nikolaja Velimirovića, notornog antisemita i ljotićevca, i Justina Popovića, mrakobjesnog natražnjaka, za svetitelje), ali ipak. Njegoš čuda nije činio: nije vodio život prepodoban i podvižnički, od ovoga svijeta nije se odvojio, dapače, nakon smrti nije bilo nadnaravnih pojava oko njegova groba itd. Netko je rekao da bi to bilo nešto nalik kanonizaciji Goethea ili Dantea, da ne velimo Bismarcka. Uzalud.

Reinkarnacija na Cetinju

Onda je Amfilohije Radović izveo svoj svršeni čin, sve u namjeri da Crkvu prisili na nešto oko čega je ona dvojila i premišljala se: prije nekoliko dana, uz cijeli ritual i prateća bogosluženja, unio je u Cetinjski manastir ikonu Njegoševu, ukrašenu i udešenu kao da je nesretni Vladika već gotov svetitelj. Malo je što ga mrtvoga maltretiraju od 1916. kada je austrougarska flota iz Boke topovima srušila onu skromnu kapelicu na vrhu Lovćena gdje je Vladika svojom posljednjom voljom bio pokopan, pak do premještaja njegova lijesa u onaj pretenciozni Meštrovićev mauzolej na Lovćenu… Sada ga još bez pitanja proglašavaju za svetitelja; lako je s mrtvima se zabavljati.

Svršeni čin Amfilohija Radovića, međutim, nije prošao tamo gdje treba. Na proljetnom zasjedanju Arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve (to je nešto nalik na plenum CK) u Beogradu, došlo je do zanimljivog razvoja događaja. Sabor je, naime, na samome početku prihvatio ideju kanonizacije Njegoša i – sukladno proceduri – uputio je svojoj Komisiji za kanonizaciju na daljnji postupak. Dva dana kasnije, međutim, Sabor tu odluku povlači i stavlja je van snage; bez objašnjenja. Nekako će biti da je Amfilohije izgubio na utjecaju, kompromitirajući Crkvu svojim ispadom na onom mitingu oko Kosova; e, pa neće nam sada još i samovoljno svetitelje proglašavati! Pretjerao je, očito.

Panika ispod križa

Sve to, dakako, nikakve veze s Njegošem nema. Ima, međutim, veze s unutarnjom politikom Crkve koja je, očito, izmakla svakoj razumnoj kontroli. U staro vrijeme Udba je o tome skrbila dosta efikasno; ovi današnji prepustili su Crkvu unutarnjoj stihiji. Zanimljivo je također da su Crnogorci ostali zbunjeni u tom cirkusu i nisu – što je možda i najpametnije – imali nikakav komentar vrijedan pažnje. Samo da se Crnogorska pravoslavna crkva sada ne osjeti pozvanom da Njegoša proglasi za svojega svetitelja.

Mrtve, pogotovo tako slavne i poštovane mrtve poput Njegoša, pametno je ostaviti na miru. Neće uspomena i simbolički značaj jednoga Njegoša ublijediti sve ako i ne bude kanoniziran; dublja je to priča od crkvenih bedastoća. Cijeli ovaj cirkus samo je još jedna ilustracija zbunjenosti i – rekao bih – panike među nacionalistima i popovima kojima izmiče tlo pod nogama. Zato ga je najbolje zaboraviti.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!