MILOŠ VASIĆ: Čija nana bijelu kugu prede?

08 Jun 2013

Klerikalna desnica, u Hrvata i u Srba podjednako, natalitet promatra na način daleko banalniji nego što se to iz njene argumentacije čini

Populacijski pokreti i prateće pojave znaju biti urnebesna zabava, ali i ilustrativno nadahnuće za promatranje određenog društva. Čim krenu priče i kampanje o natalitetu, demografskoj kataklizmi, izumiranju naroda i uopće apokaliptična zdvajanja tipa ‘evo, samo što nismo izumrli’, to je znak da stanovite desno-klerikalne snage osjećaju paniku, da im utjecaj slabi, a stvari izmiču kontroli.

Srpska pravoslavna crkva imala je svojevremeno, devedesetih, jednu mlitavu i ne baš uvjerljivu kampanju poticanja nataliteta. S time se karikaturist Corax sprdao: slikao je popove kako nose, guraju u kolicima i hrane na dudu bebe. Srpski nacionalisti pad nataliteta zovu odgovarajućim zvučnim imenom ‘bijela kuga’ i nariču povremeno nad skorim ‘izumiranjem’ Srba (dok se, eto, ‘Arnauti kote’, je li), ekstrapoliraju statističke trendove do kojih nekoliko stoljeća unaprijed, kada ‘nas neće biti’ (za razliku od ‘Arnauta’). Uzalud ozbiljni znanstvenici, demografi i statističari, objašnjavaju da sve to skupa nije tako jednostavno i da ne valja žuriti sa apokaliptičkim procjenama: prirast stanovništva, njegova prosječna starost i očekivani životni vijek posljedica su raznih utjecaja i čimbenika, kakbirekli. To, međutim, ne slabi paniku kod demografskih kataklizmičara, jer je njihova briga druga – politička.

Topovska krma klerikalne desnice

Ovih dana je Sabor Srpske pravoslavne crkve primjetio da tu postoji neki problem sa natalitetom i odmah spremno obznanio da je to velika prijetnja i da taj abortus, prema tome, valja zakonom zabraniti. Tako se, sa stanovitim zakašnjenjem, i Crkva u Srba priključila naporima Rimske katoličke crkve, ali i mnogih reformiranih denominacija (prije svega u SAD) da nametnu zabranu pobačaja, ali i kontrole rađanja, kao prakse sotonske, nekršćanske i bezbožne. Pritom se svi bez razlike pozivaju na ‘svetost života’ od trena začeća, naravno, ali i na starozavjetnu dužnost ‘množenja’ (zbog koje je Onanov grijeh proklet).

O hrvatskoj strani te priče znate i samo dovoljno: upravo traje klerikalna kampanja suprotiva istospolnim brakovima, kao da je veliki postotak stanovništva zapravo gay i jedva čeka mogućnost da se vjenča i tako državi uskrati porezne obveznike i topovsku krmu (Kannonenfuter; Cannonfodder). Klerikalna desnica, u Hrvata i u Srba podjednako, natalitet promatra na način daleko banalniji nego što se to iz njene argumentacije čini. Kao prvo, kontrola rađanja, pa čak i taj nesretni pobačaj (za koji će vam i najliberalnije nastrojeni ginekolog reći da je žaljenja dostojan krajnji način) važna je crta liberalnog i demokratskog svjetonazora od kojega se i crkva i desnica užasavaju. Riječ je – vidite kod poznatih psihoanalitičara – o kontroli ljudske seksualnosti kao osnovi svake druge kontrole, ali to je druga i duža priča.

Treće dijete, četvrti vojnik, peti porezni obveznik…

Drugi kut promatranja zanimljiviji je, barem u Srba. Nije bez neke glavni saveznik Srpske pravoslavne crkve u toj kampanji iz nesretnih devedesetih bio upravo ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan: on i supruga mu Ceca osnovali su zakladu ‘Treće dijete’ i obećevali sretnim roditeljima svakakvu pomoć. Danas se oko toga trsi njegov tadašnji suborac Dragan Marković Palma, poslanik i šef strančice zvane Jedinstvena Srbija, gradonačelnik Jagodine koji stalno snubi mladež da se vjenčava što više i to podstiče proračunskim novcima. Arkan je, naime, bio itekako svjestan mobilizacijske krize 1991.-1995. pak je došao do zaključka da Srbija treba vojnike. Miloševićeva vlast trebala je pak i porezne obveznike: i vojnici i obveznici u to vrijeme su bježali glavom bez obzira, što je izazvalo alarmantne statističko-demografske procjene.

Kao i ona prethodna, tako i ova najnovija kampanja Crkve u Srba ima banalne razloge. Kosovska avantura očito svršava drugačije nego što je Srpska pravoslavna crkva tražila, zahtijevala i naređivala. Pored toga, najnoviji skandali u Crkvi, pedofilski, homoseksualni i financijski zahtijevaju neku kontrolu štete, a to je najbolje izvesti putem diverzije, skretanja pozornosti. Pa su se dobri oci arhijereji dosjetili pobačaja zbog kojega odumire srpski narod. Inače skloni hinjenim apokaliptičkim vizijama (‘carstvo nebesko’ nasuprot ‘carstvu zemaljskom’; smrt namjesto života, to jest; itd.), sada se odjednom okreću ‘životu’, kao fol ‘carstvu zemaljskom’ gdje nam se valja ‘množiti se i rasti’ – do nekog budućeg trenutka kada će nas poslati u ‘carstvo nebesko’, ali za to trebamo nekoga.

Nečista bića u bjelokosnim kulama

Ima ti još jedan aspekt: stav Srpske pravoslavne crkve prema ženi. Čak je i jedan patrijarh Pavle, upamćen kao blag i umjeren čovjek, pisao o ženama kao o bićima nižim, koja su za vrijeme mjesečnice ‘nečista’ i iz Crkve isključena, na primjer. To je dogma starozavjetna, iz Mojsijevih propisa, od koje se u međuvremenu odučilo skoro cijelo kršćanstvo svih denominacija. Uostalo, zar njihovi najnoviji sveci nisu do nedavno tvrdili da se Sunce okreće oko Zemlje?

Kada sve to promotrimo iz malo udaljenije perspektive, cijela kampanja izgleda tužno i jadno, kao, uostalom, i cijeli skup ideja, svjetonazor kojega se Crkva u Srba tvrdoglavo drži u nastupu očite panike. Svijet kakav su zamišljali u svojoj bjelokosnoj kuli i crnim terenskim vozilima promiče im kroz ljepljive prste i nemaju se više za što uhvatiti – osim nesretnog pobačaja. To što tako dijele ideje omrznutih rimokatolika i protestanata više im nije važno.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!