MILOŠ VASIĆ: Amfilohijeva fetva

18 May 2013

Moralnih i političkih skandala nagledali smo se u ovih tridesetak godina dovoljno, hvala lijepa

U petak, 10. svibnja, došlo je na beogradskom Trgu Republike do trostrukog skandala: moralnog, političkog i teološkog. Dva važna crkvena kneza, Amfilohije Radović (mitropolit cetinjski) i umirovljeni vladika hercegovački Atanasije Jevtić razveselili su par tisuća Šešeljevih radikala, Koštuničinih mračnjaka iz DSS-a i prateću falangu navijača s ekstremne desnice na prosvjednom mitingu zbog potpisivanja sporazuma o normalizaciji odnosa s Kosovom

Dakle: Amfilohije Radović osjetio je potrebu da s bine odsluži molitvu za ‘upokojenje duše’ Skupštini i Vladi Srbije. Atanasije je podsjetio premijera Dačića da je i Zoran Đinđić, poput njega, ‘odabrao carstvo zemaljsko umjesto carstva nebeskog’ – pa kako je završio. Obojica su pritom izgledali veselo i zadovoljno, a mitingaši su bili oduševljeni.

Naravno da je nastalo opće zgražanje, pa je čak i patrijarh Irinej osjetio potrebu da se ogradi od te dvojice, na način, doduše, donekle mlak: da je to ‘njihov lični stav’ te da Crkva iza njega ne stoji, itd. Aleksandar Vučić, dopredsjednik Vlade, ministar obrane i sve ostalo, hladno je izjavio da ga s europskoga puta ništa neće skrenuti; Ivica Dačić naljutio se ljudski i normalno. Uostalom, on je Crkvi rekao što je spada odavno: da su 1690. otišli s Kosova, a sada dijele lekcije iz Beograda.

Moralnih i političkih skandala nagledali smo se u ovih tridesetak godina dovoljno, hvala lijepa. Teološki skandali nešto su rjeđi, ali idemo redom. Kao prvo, ne priliči crkvenim knezovima da prijete i da pakosno podsjećaju na sudbinu Zorana Đinđića ili bilo koje druge žrtve mučkog umorstva. Ne priliči to nikome, ako ćemo pravo, ali od vladika se ipak očekuje da se koliko-toliko drže Isusova nauka. Riječ je o moralnom skandalu koji se opravdati ne može; o nedostatku odgoja i dobrog ukusa, takta, kinderštube i to.

Miješanje Crkve u politiku nešto je na što smo se već navikli, ali nam od toga nije lakše. Ako je država riješila normalizirati tu blesavu i nepotrebnu kosovsku situaciju, učinila je to razmotrivši prethodno sve opcije na raspolaganju; savjetovala se tjednima s kosovskim Srbima s obje strane mutnoga Ibra. Neka, dakle, car radi carevo, a Bog božje; uostalom – nije li svaka vlast od Boga?

Tu dolazimo do najskandaloznijeg od ta tri skandala: teološkog. Molitva za upokojenje duše moli se isključivo za mrtve, nikada za žive i to zna svaki seoski svećenik. Mogao se Amfilohije (kojega u Crnoj Gori zovu ‘Risto sotona‘) pomoliti Bogu da urazumi Skupšinu i Vladu; da ih vrati na put krijeposti s puta grijeha, itd. Ne znamo je li ga ponijelo oduševljenje tih par tisuća pristaša i njihova dreka. Možda, jer sklon je širokom zamahu i velikoj gesti.

Tjedan dana kasnije Amfilohije će na nekoj Dodikovoj televiziji u Banjoj Luci izjaviti da ‘nije mogao odoljeti’; bilo je to jače od njega, eto mu je došlo, a sve zbog tog zlosretnog Kosova koje zemaljska vlast Srbije predaje i izdaje din-dušmanu. Uz stanovito razumijevanje za njegove osjećaje, ipak ne možemo razumjeti tako skandalozno kršenje kanonskih i liturgijskih pravila. Bila je to fetva dostojna rahmetli ajatolaha Homeinija, mada preuranjena. Na svu sreću Skupštine i Vlade, snaga te fetve srazmjerna je snazi Srpske pravoslavne crkve, pak će Amfilohije malo sačekati.

Atanasije Jevtić je, međutim, zagazio nešto dublje. On očito drži da je ‘carstvo nebesko’ vrijednost neupitna pred kojom je ‘carstvo zemaljsko’ tek neka vrsta budističkog privida, ‘maje’. I eto nas natrag u guslarskom univerzumu u kojemu se valja jednome ‘prikloniti carstvu’: izbor je apsolutan i neizbježan. Ostavimo li po strani antropološku činjenicu da je riječ o relativno novoj produkciji ‘kosovskog mita’ (slično je i s famoznim ‘svetosavljem’, koje je izum tridesetih godina XX. stoljeća), nitko nema pravo od nas, pukih grješnika, tražiti herojski ‘Lazarov izbor’, fenomen inače povijesno sumnjiv i nikada dokazan; ipak je prošlo preko šest stoljeća… Atanasije očito zamjera Srbljima (na čelu sa Skupštinom i Vladom koje su sami birali) to što bi oni, jadni, radije živjeli nego da mru. Ta je zamjerka teološki (i moralno) kriva i podla. Odabir ‘carstva nebeskoga’ u ovome kontekstu znači odabrati smrt umjesto života; nešto što svećenik ne smije ni savjetovati, a kamoli tražiti od pastve; ni po koju cijenu, jer je suprotno Isusovom nauku. Bog treba žive ljude, a oni će već naći svoj put do carstva nebeskoga ispravnim životom, milosrđem i ljubavlju prema bližnjem.

Kao da ti nesretni Srbi nisu do sada uludo ginuli u ciničnim i pokvarenim planovima svojih vođa, sve blagoslivljani i škropljeni svetom vodicom tih istih mrakobjesnih popova kojima smrti nikada nije dosta.

Na neki način nije ni čudno što sada podliježu panici: na suhom su ih ostavili bivši saveznici – Šešeljevi bivši radikali i Miloševićevi bivši socijalisti, sve sami euromanijaci sada. Praf im budi, rekli bi Zagorci: trebali ste misliti na vrijeme, dobri oci episkopi. Da ste tada, 1988-1989. digli svoj moćni glas u ime Isusova nauka, danas bi stvari bile drugačije.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!