MILENKO PEROVIĆ: Država iz busije

04 Nov 2011

Država Srbija se prema svojim građanima danas odnosi s mnogo više cinizma, janičarske samovolje i primitivne bahatosti nego što je to u svoje vrijeme činio knjaz Miloš

Protiv države građanin nema nikavih šansi. Pred njezinom samolegalizovanom i samolegitimiranom silom svako je nemoćan. Moć joj se počesto iskazuje u birokratskim i činovničkim podrumskim lavirintima. Teško građaninu koji u njih zaluta. Znao je to dobro Hegel, pa je u svojoj filozofiji državi promišljao načine kako da se država od zastrašujuće batine neslobode pretvori u glavnu čuvarku ljudske slobode. I drugi su tražili strategije da se nužnost postojanja moći moderne države ne zloupotrebljava i ne okreće protiv nego u korist građana. Traženi su putevi kako da se njezina moć kontroliše stegama zakona. Kao sprovodnica stege i ona sama mora biti pod stegom, jer u blizini svake legitimne moći rađa se žudnja za samovoljnom upotrebom te moći. Ako država i sama nije pod silom zakona, onda zakone ne može nametati ni građanstvu. Ako za nju zakoni ne važe, onda ona proizvodi anarhiju koja je opasnija od svake građanske anarhije.

Država Srbija se prema svojim građanima danas odnosi s mnogo više cinizma, janičarske samovolje i primitivne bahatosti nego što je to u svoje vrijeme činio knjaz Miloš. Njegova uprava nad „oslobođenim“ zemljacima nije bila ni po čemu zakonitija, bolja i ljudskija od uprave beogradskih dahija. Pregršti argumenata za ovu tvrdnju mogle bi se nakupiti u svakom području života današnje Srbije u koje postoji bilo kakav dodir između države i tzv. običnih građana. Opisaćemo samo jedan iz domena poreske politike, a tačnije bi bilo reći politike državnog busijaškog pljačkanja građanstva.

Već mjesecima i mjesecima čuje se kako država Srbija „agilnim radom“ svoje poreske uprave građanima ispostavlja poreska potraživanja koja nemaju nikakvog pravnog ni materijalnog osnova. Naprosto, „odrape“ građaninu, koga su ko zna kako naciljali u svojim haotičnim administrativnim kartotekama, da plati neki „poreski dug“. Nema veze što je naplativnost toga duga odavno zastarila ili što nije imalo nikakvog zakonskog osnova za „utuživanje“ ili što realni dug naprosto nikada nije ni postojao. Država Srbija je sada samu sebe nadmašila u pljačkaškom pohodu na građanstvo. U Vojvodini, sva je prilika samo u Vojvodini, uputila je 260.000 zahtjeva građanima da plate „zaostala poreska potraživanja“ s obaveznim astronomskim kamatama. Zašto u Vojvodini i samo u njoj? Prvo, zato što je Vojvodina u današnjoj Srbiji takva krava muzara da su je najrazličitija državna „zahvatanja“ dovela dotle da joj se sve kosti provide. Samo što nije lipsala. Drugo, zato što se niko u Vojvodini ne smije ozbiljno pobuniti zbog te očigledne pljačke, jer bi ga odmah optužili da je „loš Srbin“ i „protiv srpstva“ i nelojalan „ovoj našoj Srbiji“. Treće, zato što Beograd ne može lasno pljačkati užu Srbiju. Naučila je ona na samovoljne države pa se puno i „ne trza“ da plati ni ono što je po zakoni, a nekmoli ono što se nezakonito od nje traži. Četvrto, zato što užu Srbiju Beograd ne smije pljačkati tako primitivno očigledno kao što pljačka Vojvodinu, jer bi gedžo mogao lako da potegne kijak. Peto, zato što je uža Srbija toliko osiromašena „patriotskim“ upravljanjem od Osme śednice do danas da je ni pas više nema za šta ujesti.

Zašto Beograd na ovako bizaran „poreski“ način pljačka građane Vojvodine? Dva su odgovora. Jedan je banalno jednostavan, drugi je ontološki. Trošak državne administracije Srbije toliko je veliki i svakim danom raste da ona, poput halapljive životinje, samo gleda đe će dobaviti ili oteti hranu. Naravno, ne pomišlja da bi borba protiv vlastite halapljivosti mogla biti najbolje rješenje. Ontološki odgovor glasi: od Aganlije i Kučuk Alije tzv. guza beogradska toliko je krupnjala da je danas ne bi mogla napuniti ni Evropa sa svim svojim bogatstvima!

(Pobjeda)

Podelite ovu stranicu!