MILENKO A: PEROVIĆ: Park iz doba četnika

10 Oct 2014

Ono što je jednom bilo opako zlo, kad vaskrsne na neočekivani način, ne može biti drugačije nego opet opako zlo!

U Bileći je otvoren četnički park. Svrha mu je istorijski revizionizam kao negacionizam. U poslijeratnoj bosansko-hercegovačkoj smutnji otvaranje toga „memorijalnog“ samaštanja treba da pripomogne potpunoj rehabilitaciji Ravnogorskog četničkog pokreta. Zašto se takvi „rehabilitacijski“ performansi priređuju baš po ubogim varošicama po „svim srpskim zemljama“? Kad krene iz glave, otrov zla se lako širi po svim organima. Najveću koncentraciju postiže na rubnim tjelesnim dijelovima i izaziva najteže tjelesne i psihičke deformitete. Po ko zna koji put, četnički proizvođači i „ponavljači lažne istorije“ (T. Kaliterna) opet misle prebrisati više nego dokumentovano i dokazano povijesno znanje da je taj pokret imao nedosmisleni fašistički, kvislinški i zločinački karakter. Imao ga je ne samo u Drugom svjetskom ratu, nego i u svojim „reinkarnativnim“ oblicima u ratovima na tlu Jugoslavije od devedesetih godina 20. vijeka. Svi elementi fabrikacije četničke „istine“ bili su na djelu u Bileći. Novootkrivenoj četničkoj istorijskoj „istini“ obezbijeđena je i „sakralna“ legitimacija. Za nju je već poslovično zadužena Srpska pravoslavna crkva. Izgleda, niko u toj čemernoj instituciji nema nikakvih istorijskih, moralnih ni političkih dilema treba li ona da učestvuje na svakom mjestu đe se rehabilitira veleizdajničko zlo iz Drugog svjetskog rata. Đe se god radi o tome da se četnički, nedićevski, ljotićevski etc. zlikovci pokušavaju hudinijevski pretvarati u nevinu božju jagnjad, tu je SPC da istinu pretvori u laž i laž u istinu. Đe god se zlo „rehabilitacijom“ pokušava pretvoriti u dobro i vice versa, njeni sveštenici „bogoslužbuju“ i parastosno „posvećuju“. Za otvaranje „parka“ u Bileći nije mogao biti nađen bolji „jubilarni“ trenutak. Istina, četničkim „ponavljačima lažne istorije“ svaki je trenutak dobar, ako im se pruži prilika za feniksovsko uzdizanje iz svojih teških istorijskih poraza 1945. i 1995. godine. Sadašnji „trenutak“ je prikladno odabran da istakne „tragično stradanje“ četnika prije sedamdeset godina. Tada su partizani „ušli u Bileću“. Dakle, „ponavljači“ drže da je partizani nijesu oslobodili?! Tada su strijeljali određeni broj četnika. „Ponavljači“ su dovoljno glupi da bi umjeli uvjerljivo lagati o razlogu tih strijeljanja. Misle da im je taj razlog za pohvalu. Ne shvatajući šta zapravo tvrde, hvale se kako su se ratni napadi partizana na četničku Bileću odbijali „o prsa četničke tvrđave koju je Draža Mihailović nazvao „Moj Alkazar“ i odlikovao Karađorđevim ordenom za hrabrost“.

Otvaranje četničkog parka nije moglo proći bez odgovarajućeg vladike koji je držao pomen i „pozitivno recenzirao“ istorijsko-revizionističke radove. Nije moglo ni bez nezaobilaznog Amfilohijevog podgoričkog opskuranta i sličnih likova iz Crne Gore. Bilo je i „postrojavanja četničkoga voda“ u crnim odorama. Majko božja, zaista ih Veljko Bulajić nije persiflirao, nego još i uljepšao na premijeri koju prikazuje „Neretva“. Morao ih je uljepšati, jer niko mu na zemnom šaru ne bi vjerovao da ti gusarski oskuranti nijesu došli s Kariba, nego da su autohtona dinarsko-šumadijsko-moravska endemska vrsta u crno kostimiranog zla! Park je nakrcan „patriotskim“ i četničkim „obilježjima“. Nije se to moglo razminuti bez statue Draže Mihailovića, pa onda statue koja predstavlja „počasnu stražu“, pa „piramide“ s dvoglavim orlovima i ocilima. Sve to začinjava kruna Nemanjića. Na spomeniku je napisano da ga je podigao „srpski narod Bileće“. Zapravo, podigla ga je opština Bileća i uložila u njega neshvatljivo veliki novac. Bileća je više nego siromašna opština. U katastrofalnom je privrednom stanju. Najveći dio naroda u njoj živi u potpunom socijalnom i mentalnom beznađu. Bileća je udžbenički primjer kako iz očajnog ekonomskog, duhovnog, moralnog i mentalnog stanja zakonomjerno stasaju najtamniji i najotrovniji cvjetovi zla! Spomenik u „parku“ otkrio je – sasvim primjereno opštem stanju – odgovarajući primjerak „četničkog vojvode“. Spomenik, tobože, treba da simbolizira „ispruženu ruku pomirenja i bratske ljubavi“. Ko se s kim tu ima pomiriti i bratski zavoljeti? Niko drugo do fašizam i antifašizam, kolaboracionizam i narodno-oslobodilačka borba, nacionalna izdaja i borba za slobodu?! Dakle, čista groteska!

Po svemu, nameće se poređenje između Bilećkog četničkog „parka“ i Spilbergovog „Parka iz doba Jure“. I tamo i tu na djelu je groteskna fantastika oživljavanja onoga što je nekad postojalo i za šta se vjerovalo da se ponoviti više nikada neće. I tamo i tu, ono što je jednom bilo opako zlo, kad vaskrsne na neočekivani način, ne može biti drugačije nego opet opako zlo! Postoji i bitna razlika. Spilbergova groteska je ipak samo filmska. Smišljena je da zabavi svijet jednom nemogućom hipotezom, ali i da upozori koliko igranje s prirodom može biti opasno. Bilećka četnička groteska nije hipoteza. Ona je ponavljanje povijesnog košmara. „Ponavljači“ ga ponavljaju s namjeru da sebi izbore pravo na povijesno i buduće trajanje četništva kao sudbine, ideologije, političke doktrine, načina života i životnog smisla. No, četništvo nije nikada bilo niti će ikada biti drugo do groteska svega toga. Ono što se rodi kao groteska, osuđeno je da traje kao groteska i da nestaje kao groteska. Kada đavoljom voljom „reinkarnira“, ne može biti drugačijim nego što je bilo prvim rođenjem. Usud je groteske – koliko god puta da „reinkarnira“ – da se uvijek mora pojaviti kao tragikomična groteska. I svaki put je sve teža karikatura sebe same iz prvobitnog oblika. Svakom novom pojavom je vlastita sve grotesknija groteska. Ali i sve otrovnija!

Ništa jasnije ni pregnantnije ne pokazuje četništvo kao ideološku, duhovnu, političku i moralnu grotesku od dokumenta poznatog pod imenom „Moljevićev program“. Napisao ga je četnički ideolog Stevan Moljević u Nikšiću juna 1941. godine. Valja ga i danas dobro znati da bi se razumjelo zašto niču „bilećki parkovi“ i zašto se još uvijek od povelikog dijela nekadašnje Jugoslavije hoće načiniti veliki „bilećki park“. Evo ključnih dijelova toga „Programa“:

„Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena.

Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba.

Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su nadomak mora.

Srbi, koji su se prvi na Balkanu oprli najezdi Germana sa zapada prema istoku, dobili su time pravo na vodstvo na Balkanu, i oni se toga vodstva neće i ne mogu odreći ni zbog sebe ni zbog Balkana i njegove sudbine. Oni svoju istorijsku misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat. Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji. Samo ta hegemonija mora da bude u veličini duha, u širini pogleda i daljini vidika, u smelosti političke misli, u odlučnosti političke akcije, za što su Srbi do danas dali dovoljno primera i dokaza u svim odlučnim časovima svoje prošlosti. I kao što je sadašnjost samo krajnja tačka prošlosti, i budućnost valja da im bude produžena linija prošlosti“ (Zbornik NOR, tom XIV, knj. 1, 1—10).

Ko se nada da Hercegovina neće dočekati da joj se jednom vrate proleterske jedinice nekih novih Šegrta i Hamovića? Da li je još uvijek nejasno zašto je Crnoj Gori potrebno stavljanje van zakona svakog oblika četništva?

(Pobjeda)

Podelite ovu stranicu!