MARIO KOPIĆ: Kukavice i monogamija

18 May 2012

U zapadnim društvima se u percepciji homoseksualnosti dogodila radikalna promjena. Još je pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća homoseksualnost bila neopisiv i nedopustiv grijeh

U zapadnim društvima se u percepciji homoseksualnosti dogodila radikalna promjena. Još je pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća homoseksualnost bila neopisiv i nedopustiv grijeh. Ko je njome bio stigmatiziran, nije imao mogućnost participirati u javnom životu, bio bi, sa samorazumljivom nonšalantnošću, ismijan i izopćen. Homoseksualci su živjeli kao progonjene životinje, slali su ih na liječenja. No, u nekoliko decenija to se razumijevanje na Zapadu radikalno promijenilo. Anglikanska se crkva 1991. godine javno ispričala zbog svog udjela u širenju spolnih supersticija, Vrhovni sud SAD je 1996. godine zabranio svaku diskriminaciju homoseksualaca, u vladi Tonyja Blairea radila su četiri deklarirana gay ministra… Promjene su toliko uznapredovale da su danas gradonačelnici dvaju paradigmatskih evropskih gradova, Pariza i Berlina, homoseksualci, koji su se, kandidno obznanivši svoju seksualnu orijentaciju, kandidirali i pobijedili na izborima. Pojavili su se i istospolno usmjereni visoki državni činovnici: predsjednica Islanda je lezbijka, predsjednik vlade Belgije je gay. Last but not least, na posljednjim njemačkim saveznim izborima pobijedila je kršćansko-demokratska opcija koja za predsjednicu ima ženu, a za koalicijskog potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova liberala i gaya koji živi u istospolnoj zajednici. Nije dakle riječ ni o kakvim ljevičarskim aberacijama, nego o konzervativnoj vladi. Promijenila se paradigma odnosa prema homoseksualnosti. Tiče se to kako javne tako i privatne sfere: gay osobe nisu ništa bolji ni ništa lošiji političari i roditelji kao svi drugi. Postepeno se shvaća da je stvar osobne slobode i društveno irelevantno, slično načinima religioznosti ili nereligioznosti, ko koga ljubi i na koji način. I da neozbiljnosti, grubih igara, nasilja i nepoštovanja ima podjednako u heteroseksualnim i u homoseksualnim odnosima, a i da mnoge bračne i druge veze heteroseksualaca nisu čvršće i moralnije od homoseksualnih veza.

U Hrvatskoj, međutim, katolička crkva i njoj podčinjena politika na svakom koraku nastoji učiniti sve da se te promjene na svakom koraku blokiraju. Ništa ne žele učiniti da se razmjeri drastične segregacije i diskriminacije gej osoba promijene. Dapače: Ljubi bližnjeg svoga, ali pod uvjetom da nije gay… Budući da se protestantska crkva i njeni teolozi u Hrvatskoj postavljaju drugačije, takvo ponašanje katoličke crkve ne možemo pripisati intrinzičnim kršćanskim vrijednostima. Pogotovo u argumentiranju za ”čistoću” obitelji i njeno ozakonjenje (pri čemu valja razlikovati obitelj i porodicu: obitelj nastaje trajnim zajedničkim obitavanjem, a porodica je zajednica konstituirana porodom) nema što tražiti tzv. prirodnost. Jer u prirodi, naime, nema ni zakona ni obitelji. Monogamno ponašanje u prirodi je manjinsko. Gledamo li samo sisare, najbliže nam srodnike, navodno samo njih pet procenata poznaje monogamiju. Među pticama, inače pretežno monogamnim, nalaze se kukavice (cuculus canorus), idealni model porodičnog života. Homoseksualnost je posvjedočena i u prirodi, navodno je prakticira nekih 1500 životinjskih vrsta. Bilo kako bilo, i ovdje ostaje drevni kršćanski problem: zašto bismo u bilo čemu morali postupati “po prirodi”, ako smo duhovna bića? Problem je identičan kao i kod pitanja kloniranja. Katolička crkva protiv kloniranja argumentira da je to povreda ljudskog dostojanstva, jer da čovjek nije samo biologija nego i duša. No ako je duša besmrtna, čemu se bojati kloniranja? Paradoksalno je vjerovati da je čovjekova duša besmrtna i da čovjek nije samo genetika, a ujedno se bojati genetskog inženjeringa.

Italijanska antropologinja Ida Magli u svojoj znanoj knjizi Isus iz Nazareta (Tabu i prekoračenje) davno je pokazala da Isus, odbacujući u potpunosti tradirane običaje, zakon i sakralnost, u prvom redu cjelokupni ritualizam, istodobno odbacuje vezu između riječi-koja-daje-moć i seksualnosti. Jedina stvar koja je važna, ustanovljava Magli, jeste volja, namjera, ljubav, nema više nikakve sakralne strukture koju bi valjalo poštivati, “ne postoji ono što je čisto i ono što je okuženo”. Voda vječnog života koju Isus obećava Samarićanki upravo je sloboda povjerena samo njoj. No apostoli nisu shvatili njegovo učenje, narod ga nije razumio i Isus je sam u suprotnosti s vlastitim učenjem sanktificiran.

Novoj društvenoj percepciji homoseksualnosti fundamentalno je pridonijela i pridonosi psihoanaliza i njen metodološki obrat. Freud je emfatički pokazao koliko je neuobičajena i paradoksna ljudska seksualnost. U napomeni uz Tri rasprave o seksualnoj teoriji zapisao je: “U smislu psihoanalize predstavlja i isključiv seksualni interes muškarca za ženu problem kojemu je potrebno objašnjenje, a ne kao nešto što se samo po sebi razumije, čemu treba u osnovi podmetnuti kemijsku privlačnost“. Dakle, samo tzv. većinsko, normalno ponašanje je podjednako enigmatično kao i otkloni. I famozni slogan Jacquesa Lacana: Nema spolnog odnosa (Il n’y a pas de rapport sexuel) smjera naposljetku upravo na to: nema nikakva prirodnog prestabiliranog i komplementarnog odnosa između spolova. Ne postoji način da se bilo koji seksualni identitet konstituira bez preostatka, niko ne postaje muškarac ili žena bez konflikta i slijepih ulica. To je dakle osnovna poruka psihoanalize: seksualnost nije prirodna stvar! Ljudi smo upravo po tome što seksualnost nije prirodna stvar.

Zato mogućnost zakonskog priznanja istospolnih brakova i istospolne obitelji ne izvodi nasilje ni na kome. Donosi dopuštanje, nikoga ni na što ne sili, a kamoli prisiljava. Ni pravno ni etički. Pretpostavka je slobodna savjest i na njoj zasnovana slobodna odluka. Temelj čovjekova dostojanstva.

(Peščanik)

Podelite ovu stranicu!