MARIO KOPIĆ: Gospodarenje i gospodari

06 May 2012

Uza svu demokratizaciju političkog sistema, zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije još žive u komadnoj, da ne kažemo socijalističkoj paradigmi. Po tom modelu postupaju i političari, ekonomisti, građani, (medijski) intelektualci

Da li su zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, od Slovenije, preko Bosne i Hercegovine, do Makedonije, postale zaista kapitalističke? Ne spominjući historiju, može se reći da su od 1945. do 1990. živjele izvan tokova kapitalističke privrede, u socijalističkoj komandnoj ekonomiji.

Što je temeljna karakteristika socijalističke komadne ekonomije? To da politička elita kontrolira cjelokupni životni proces. Privatno je vlasništvo reducirano na okućnice, malo zanatstvo i ugostiteljstvo, a proizvodne snage, zemlja i ljudi stoje pod izravnom komandom političke elite koja se silom štiti od demokratskih procesa i gospodari svim izvorima života. Ona osigurava reprodukciju na svom teritoriju, a odnose sa svijetom strogo kontrolira isključivo na osnovu vlastitog rezona. Paternalistička nad-država se bavi proizvodnjom i raspodjelom, obrazovanjem, naukom, kulturom i svim drugim odnošenjima sa svijetom. Svi pokušaji autonomnih civilnih inicijativa u tim domenima okarakterizirani su kao šverc, kriminal, ideološka aberacija i tome slično.

Uza svu demokratizaciju političkog sistema, zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije još žive u komadnoj, da ne kažemo socijalističkoj paradigmi. Po tom modelu postupaju i političari, ekonomisti, građani, (medijski) intelektualci. Političari i dalje djeluju kao da je država njihov lični feud. Rasprodaju bez kontrole banke, industriju, zemlju… Ekonomisti ne kritiziraju paradigmu pod čijim se nebom sve to događa, nego političare koji navodno rđavo upravljaju privredom, kao da vrijeme gospodarenja nije minulo s feudalizmom i socijalizmom. Građani se još nisu navikli da sami organiziraju svoj vlastiti život ili da sami sebi (invencijom) proizvedu radna mjesta, nego histerično galame na političare/gospodare i optužuju ih da su lopovi, umjesto da traže od njih da ih prije svega i iznad svega oslobode svog gospodarenja, svog nadzora i starateljstva. U zemljama bivše Jugoslavije nisu se još pojavili ni kapitalistički lupeži, nego samo oblaporni, nekompetentni tajkuni. A oni nisu nikakvi kapitalistički privrednici, nego (politički protežirani) arivisti kojima je ideal parazitski feudalni život u dvorcima i vilama koje grade ili obnavljaju kao skrivenim rezervatima u kojima se štite od svakog stresnog poduzetništva i slobodnog ekonomskog prostora. Ekonomisti uglavnom slijede taj trend. Oni kao analitičari, kao savjetnici, kao komentatori, okrivljuju za stanje isključivo gospodare, naime državu koja navodno rđavo gospodari, a ne privrednike i tajkune koji se razumiju u kapitalističku privredu ko magarac u kantar. Svemu ovome možemo još pridružiti i psihotične halucinacije klerikalaca i starih-novih (medijskih) komunista koji vide boje i čuju glasove kojih nema.

Jer kakva je razlika između nacionalnog (narodnog) gospodarenja i kapitalističke privrede? Nacionalno gospodarenje pretpostavlja suverenu vlast na zatvorenom teritoriju koji je kadar da reproducira život stanovništva na tom teritoriju. Proizvodnja je organizirana tako da zadovoljava životne potrebe stanovništva i države, a izvozi se samo ono što pretiče tim životnim potrebama,  recimo viškovi žita, drva, sirovina, ljudi… Kada retencijske intelektualne i političke elite čuju da bi to i takvo stanje trebalo strukturalno reformirati, tada se pitaju: pa kuda zaboga tranzicijom valja preći? Zar u kapitalizam? Zatim slijedi virulentna kritika (neo)liberalizma kao prijetnje našemu gospodarstvu. Jeste, liberalizam, ma kako ga odredili, ugrožava gospodarenje i gospodare.

Kapitalistička privreda pak funkcionira drukčije od nacionalnog gospodarenja. U kapitalističkoj privredu najprije valja zadovoljiti tuđe potrebe, a tek onda vlastite. Najprije treba proizvesti i prodati proizvod i zadovoljiti tuđe potrebe, da bi se tek nakon toga zadovoljilo vlastite. Postolar najprije mora prodati cipele da bi tek onda svojoj djeci kupio cipele. On ne prodaje višak cipela, nego proizvodi cipele za druge kako bi sebi mogao priuštiti barem jedne. U kapitalizmu dakako nisu na tržištu samo gotovi proizvodi, nego i proizvodne snage, dakle rad, zemlja i sredstva za proizvodnju. A to je stanje sušta protivnost logici gospodarenja.

U državama bivše Jugoslavije svi su dakako protiv rasprodaje zemlje, sredstava i radne snage ili to smatraju izdajstvom nacionalnih ekonomskih interesa. Radnu snagu ne prodaju, ona najkvalitetnije obrazovana u svim je tim državama otišla i othodi sama u razvijene kapitalističke zemlje, bez ikakve naknade. Energično su protiv kupnje strane radne snage kako se ne bi ugrozila ”domaća” radna mjesta, ali mirne duše se prodaju nogometaši ili kupuju inostrani. Nogometni klubovi su izgleda prvi shvatili logiku i stupili u kapitalizam.

Summa summarum, odgovor na ishodišno pitanje glasi: države nastale raspadom bivše Jugoslavije nisu još kapitalističke zemlje. Ne funkcioniraju kao kapitalistička privreda, nego poglavito kao socijalistička, skoro feudalna gazdinstva, u stilu svima mile sintagme: svoj na svome!

Dakako, kapitalistička privreda koju smo tipski protivstavili narodnom gospodarenju u razvijenom svijetu više uglavnom ne postoji. Mikroelektronska revolucija dovela je u krizu klasični kapital koji je živio od eksploatacije poluobrazovane radne snage. Klasičnom kapitalu ta radna snaga ne proizvodi više dovoljno profita da bi se mogao permanentno inovirati u skladu s posljednjim rezultatima istraživačke nauke. Klasični kapital propada, a novi post-kapitalistički sistemi reprodukcije ne stvaraju samo golemu nezaposlenost poluobrazovane radne snage, nego i strahovitu nekompetentnost intelektualnih i političkih elita. One ne prate transformacije u današnjem svijetu i zato gube orijentaciju, u svojim brlozima buncaju bajate nacional-etatističke i socijal-populističke floskule, i ne znaju kako svoje zemlje izvući iz krize.

Zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije morat će se kad-tad strukturalno reformirati i prevesti iz socijalističkog gospodarenja u kapitalističku privredu, uz istovremenu modernizaciju koju klasični kapital više ne može financirati. Morat će sve svoje raspoložive snage upregnuti u moderne istraživačke nauke i s mladim kompetentnim ljudima najzad započeti graditi društva koje neće živjeti od prodaje prahistorijskih proizvoda, nego društva koja žive od prodaje najskupljeg proizvoda u današnjem svijetu, dakle znanja i kompetencija. Drugim riječima, inovativno društvo. Jer, kako nas je upozorio Goethe u svom Faustu, ako prezremo um i nauku, te najviše darove čovjeka, đavo će nas odnijeti.

(Peščanik)

Podelite ovu stranicu!