MARINKO ČULIĆ: Crkva je mentalno ostala u komunizmu

09 Mar 2012

Odjeknulo je to kao gromko ništa. Crkva je pozvala da se počevši od 4. ovog mjeseca bojkotiraju trgovine nedjeljom, ali nije javljeno da je igdje prodano ičega manje nego inače

Konzumeristi?ki stampedo nedjeljom jednostavno je nastavljen kao da se ništa nije dogodilo, i moram priznati da, za razliku od oštrih kriti?ara Kaptola kada je ovo po srijedi, nad time ne likujem. Ne ra?unaju?i dio sindikata, Crkva je jedina koja zahtijeva neradni dan za trgovce, a valjda ne treba dokazivati da je to elementarno radni?ko pravo.

Uostalom, ako se to pravo iz razli?itih razloga ne može realizirati, jer mu su?elice stoji pravo gra?ana na redovitu opskrbu dnevnim potrepštinama, njega se uvijek može zamijeniti pravom trgovaca da im se to dodatno plati. Ili, još bolje, time da se zaposle nove trgovkinje i trgovci, jer kada mo?ne trgova?ke ku?e ve? bijedno pla?aju radnike, neka ih barem više zaposle. Pa zašto je onda jedna objektivno korisna inicijativa Crkve ovako jadno završila, uz standardne komentare da se ona zapravo bori da vrati vjernike na nedjeljne mise.

Zaštita radnika – jednom tjedno

Jednostavno zato što nije uvjerljiva. Kada bi crkvenim ljudima stvarno bilo do zaštite radnika, ne bi se za to zauzimali samo u nedjelju, nego bi se za njihova prava ‘tukli’ i ponedjeljkom, utorkom, srijedom… Ovako ispada da su oni na Kaptolu protiv nezajažljive eksploatacije radnika samo jednom u tjednu, što je otprilike, nadam se da ne?u pretjerati, kao da si antirasist ili antinacist samo svakog sedmog dana. Zato se logi?no postavlja pitanje je li Crkva i protiv kapitalisti?kog izrabljivanja samo jednom u sedam dana, a sve drugo oprošteno je osuvremenjenim oblicima ‘indulgencija’.

Od toga je 300-400 milijuna koje njoj svake godine kapne iz državnog budžeta svakako na prvome mjestu. Crkveni ljudi uvijek ska?u na stražnje noge kada im se kaže da se time kupuje njihova lojalnost i poslušnost i na prvi pogled ?ak su i u pravu. Država financira i kazališta, pa to ne zna?i da od njih o?ekuje fanfare režimu (ili to nije toliko prisutno kao devedesetih), financira i civilne udruge, pa se ni od njih ne o?ekuje da budu prorežimske (iako u finim nijansama i toga ima). Ali i u samoj Crkvi ima onih koji misle da je ovolik novac veliko optere?enje za nju, i da joj vezuje ruke u samostalnom djelovanju.

Kapitalizam – ljubavna pri?a

Tako nas to s razlogom više vra?a pitanju može li se njezinu zauzimanju za radnike vjerovati ili je njezino suprotstavljanje zastranjivanjima kapitalizma samo paradno udvaranje vjerni?kom i ostalom puku. Istinabog, Crkva se sve otvorenije suprotstavlja kapitalizmu i mahnitom konzumeristi?kom materijalizmu, a kome je to promaklo, mogao se uvjeriti neku ve?er na HRT-u. U filmu Michaela Moorea nekolicina ameri?kih klerika, uklju?uju?i i jednog biskupa, izjašnjavaju se o kapitalizmu kao izravnoj negaciji Isusovoga nauka, što nije nikakva podvala ponekad ekscentri?nog Moorea.

Stvari zbilja tako stoje. Uostalom, tako stoje ne od ju?er nego debelo preko jednog stolje?a, kada su se pojavile prve papinske enciklike protiv izvitoperenja kapitalizma. ?ak bi se moglo re?i da je to bilo ne puno poslije Marxa i pojave komunisti?ke ideologije, iako tu treba biti oprezan. Bilo je to ipak dovoljno poslije da je o?ito, a tako to mnogi i tuma?e, da je Crkva reagirala ne toliko na kapitalizam koliko na komunizam, boje?i se da ovaj može zavladati masama pa i vjernicima. Nešto sli?no vrijedi i danas. Ona se boji da ?e zastranjivanje kapitalizma srušiti sve vrijednosti na kojima se zasniva vjera, a to onda može iskoristiti neka budu?a ljevica ?iji se zameci pojavljuju na svim stranama svijeta.

Eto, dotle ide njezina kritika kapitalizma i ni korak više, niti ona i može više, jer je amenovala sve klju?ne faze kapitalisti?ke tranzicije, od privatizacije nadalje. A usto je i sama uklju?ena u previše divljekapitalisti?kih poslova (izgradnja stambeno-poslovnih prostora, reciklaža otpada, prodaja zemljišta…) da bi to moglo biti slu?ajno. Kroz takve nao?ale Crkva jednostavno ne može dobro vidjeti svijet oko sebe. Pogotovo ne može ako je opsjednuta komunizmom, a ovdašnja Crkva jest, ?ak i više od mnogih postkomunisti?kih zemalja koje za sobom imaju iskustvo sovjetskog lagera.

Komunizam – mu?eni?ka pri?a

O kako tek svijet izgleda šašavo kroz te nao?ale. U pretprošlom broju Glas koncila je podržao prosvjed hrvatskih mljekara u suvislom tekstu u kojem sve štima osim jednog. Napao je državnu vlast da provodi komunisti?ku politiku u agraru, što nema baš nikakve veze, prije bi se moralo re?i suprotno. Nekada su PIK-ovi bili glavni zamašnjak razvoja u poljoprivredi, a država nije ispla?ivala proizvo?a?ima nikakve poticaje, niti je to bilo potrebno. Danas PIK-ova više nema, osim u krpastim ostacima koji nisu vrijedni spomena i sve se svodi na državne poticaje oko kojih svaki ?as nešto zaškripi.

Gdje tu Glas koncila onda vidi komunizam, sam bog zna, pa moraš zaklju?iti da se on privi?a crkvenim ljudima gdje ga nema, ali ga zato ne vidi gdje ga stvarno ima. Uporno inzistiranje Crkve na neradnoj nedjelji vra?a nas, naime, u vrijeme socijalizma, kada trgovine nedjeljom nisu radile, a takvih podudaranja ima i drugdje, recimo u zabrani i sankcioniranju poba?aja, što je bio slu?aj sve do polovice sedamdesetih godina. I sada dolazimo do pomalo paradoksalnog zaklju?ka. Katoli?ka crkva bila je najve?i i najžilaviji protivnik jugoslavenskog i hrvatskog komunizma.

Ali ona je istodobno u dobroj mjeri i mentalno ostala u njemu. Jest da ona tada nije primala novce iz budžeta, a prostor javnog djelovanja bio joj je puno uži nego danas. Ali u dijelu klera nostalgiju izaziva to vrijeme kada njima štošta nije bilo dozvoljeno, a danas je sve dozvoljeno, od toga da se smiju baviti tobože neprofitnim zara?ivanjem velikog novca ili toga da su ih puni mediji, ali je dozvoljen i – rad trgovina nedjeljom. Istinabog, o socijalizmu crkvenjaci barataju s puno poluistina.

On je na kraju ukinuo zabranu poba?aja, kao što je ukinuo i niz dogmi i mitova, što je nikada kao tada produbilo prosvjetiteljsku ulogu školstva, zajam?ilo ravnopravnost žena i odnosa u obitelji… Pa ipak, izme?u redaka se želi re?i da je to bilo društvo sveop?ih zabrana, koje su posebno poga?ale Crkvu, što je njoj osiguravalo ‘mu?eni?ku’ poziciju od ?ega je samo profitirala kod vjernika. Za razliku od danas kada ona formalno može sve, ali su crkve sve praznije.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!