„Magločistač“ u posjedu Lucićevog „Stepa“: Solim Hrvatsku, jedem Srbiju

26 Nov 2016

I što sad, kad knjigu pročitaš i korice sklopiš: dal da psuješ il od sreće skočiš?

Na radost svih ljubitelja klasične opičene poezije Predrag Lucić i dalje čuva staru naviku: soli Hrvatsku, jede Srbiju! Tu naviku Lucić steko – ne krivite zbog nje njega – u „Feralu“ naučenu: novinar je, ali voli kada piči vruću temu.

Dossier opačina i izopačina

A vruće teme skupile se početkom studenoga u najnoviju Lucićevu knjigu pod nazivom „Steb by step – Stepinac“ i predstavile se slučajnim prolaznicima na štandu Izdavačke kuće „Adamić“ u okviru netom održanoga „Interlibera“ u Zagrebu. Raštrkane od 2013. do ove Jeseni Gospodnje po arhivama „Novog lista“ i „Slobodne Evrope“, preko „Melodija Srba i čekića“, odnosno „Melodija sela i Bruxellesa“, pa do „Melodija križa i pršuta“, Deset Lucićevih Pripovijesti – toliko je, naime, stihovanih (a bogami nerijetko i rimovanih) poglavlja – svojevrstan su dossier najnovijih opačina i izopačina dragulja hrvatskih i srpskih vlasti i njihovih prirepaka i podrepaka. Pri tomu nije niti važno niti nevažno spomenuti da je svako od poglavlja tematska cjelina za sebe (zato smo ih mi i nazvali „Pripovijesti“), bez obzira na to je li riječ o početnim „Trećim svjetskim pjesmama“ ili završnim „Napiši jednu mirovnu“. Tako će se čitatelj-namjernik u o-ho-ho pjesama (a ima ih cca. manje od 125 i nešto više od 123) susresti s čistotom šovinizma („Predaj se, Srbe!“ stanovite Ruže Tomestos); nevinošću kleptomanije („Nadanlina“ malo poznatog VIS-a „Kustosi“); milosrđem nestašstva (trio Zlatko, Ratko i Kaptol cijeli, arr. Z. R.); jadima poluveltera („Mislim da se zaboravim“, odnosno „balzamom za moždane vijuge“ Zorana Milanovića), ljubavnom mržnjom („Da nestali ne bi ponestali“ u izvedbi Inauguracijskog dueta „Gornji grad – Beograd“) i, konačno, mauzolejom radosti („Kad bi svi mrtvi na svetu…“ vojvodlame Aleksandra Vučića) u kom su čak i stihovi Arsena Dedića dodatno oplemenjeni.

Kad si sretan, opsuj jednu

A što ćete drugo nego zapjevušiti kada pročitate stihove „Ti se mnogo šećeš i migriraš vrlo, ovde proći nećeš, meju sam zaprlo“? Ak pak ne volite rock i pri tomu još mrsku „Čorbu“ nego ste, onak, više za tradicional, dragi Predrag se i za to pobrinul v pesmi „Lepe ti je zatvorje zelene“: „Sira, putra, vrhnja, mleka, jamca i krumpira“ odpelat će vas ravno vu idilu dvorca u Remetincu. A zna Predrag u knjizi biti i pravi vrag (Bože mu oprosti), pa se – to treba bez uvijanja reći – otvoreno sprdati sa svetinjama kakve su Crkva ili Domovina. Kako biste, ako ne kao bogo i domohula nazvali autora ovakvih stihova: „Ko Rusiji sankcije uveo, Akobogda lego u Zvorniku, S Kačavendom snimio video, pa ga gledo s djecom na Dnevniku!“ („Lirske kletve“ Amfilohija Radovića); „Na Stepincu, keš se spisko, Nismo krali, vladali smo; Kleptkorati, klerofili – Na Stepincu, spin je cili“ (vidjeti naslov knjige, prim. a.) ili „Srećna Nova, kreće bal, Komšije Hrvati.. Kupićemo arsenal, Da se ne zarati – Sretna Nova i vama, Istočni susjedi… S navođenim glavama, Mir nam čuvat vrijedi“ („Novogodišnji raket-aranžman“ generalskih horova i zborova Srbije i Hrvatske).

Uvjetnički dojam (u prozi i stihu):

I što sad, kad knjigu pročitaš i korice sklopiš? Dal da psuješ il od sreće skočiš? I onaj Bora deluje ko čovek, a „Lovrinac“ ti u glavi dovijek. Ruže, tome, kolinde il ace, božemprosti – posvud iste face. Kradi, mrzi, laži sve iz strasti, izbor-sreća – eto te na vlasti. Domovina, Otadžbina, žaoka il žalac – Isti ubod, drugi palac!

(Zlatko Romić, Magločistač / Foto: Izdavačka kuća Adamić)