Ludilo i mržnja

14 May 2014

Podsetnik: Kako je to izgledalo 1991. godine

Serijom tekstova portal “Autonomija” vas podse?a na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst “Ludilo i mržnja” objavljen je u sarajevskom nedeljniku “Naši DANI” 10. maja 1991. godine. Autor teksta je Ilija Vidovi?.

Pri?e strave i užasa naj?eš?e se dešavaju na filmskom platnu. Ovaj put to nije slu?aj. Ovdje se radi o pravoj smrti, pravim ljudima i pravom ratu…

U ku?i smo poginulog hrvatskog policajca Mladena ?ati?a u Županji, gradi?a u Isto?noj Slavoniji, kojega samo Sava dijeli od bosanskog mjesta Orašje. Mladen je jedan od dvanaestorice izginulih mladi?a u krvavom puš?anom obra?unu izme?u policajaca hrvatskog MUP-a i Srba u Borovu Selu.

Možda je neprecizno i neto?no – pa i nepravedno – napisati Srba, jer na?in na koji su pobijeni policajci ukazuje da su to uradile profesionalne i dobro obu?ene ubojice, dakle, to su u?inili ljudi koji su od nekamo došli u Borovo Selo me?u tamošnje Srbe da ih “brane” od “ustaša”.

U obiteljskoj ku?i ?ati?evih od bola shrvan otac Nikola i uplakana majka Ivka. Nema više plavokosog dvadesetogodišnjeg Mladena. Dolaze susjedi, neki šute a neki opsjednuti politikom i na ovom mjestu i u ovom trenutku, dok su Mladenovi roditelji skrhani bolom zapo?inju razgovor o politici i budu?i da su to obi?ni ljudi, koji “balkanske politi?ke igre” ne razumeju, razgovor klizi prema mržnji i osveti. I tu se zatvara krug mržnje, tu zapo?inje novo kolo balkanskog politi?kog ludila. U tom krvavom kolu, koje je zaigrano, Mladen ?ati? je jedan od žrtava.

Igra kolo balkanskog ludila i mržnje, igra krvavo kolo: vi ste Hrvati i ustaše, vi koljete Srbe, mi vas mrzimo, mi se moramo od vas braniti oružjem, ne priznajemo vašu hrvatsku državu; vi ste Srbi i ?etnici, vi ne priznajete našu hrvatsku državu i zastavu, vama Hrvatska nije domovina, vi bi od Hrvatske Srboslaviju, mi vas mrzimo.

Igra kolo…

naslovnicaPlavokosi Mladen je imao dvadeset godina; radnici otac Nikola i majka Ivka od svojih su radni?kih pla?a štedjeli, i novu ku?u sagradili i nadali se da ?e se njihov Mato oženiti.

Ne?e Mladenu igrati svatovsko kolo, igra kolo ludila i mržnje.

Na misi zadušnici u katoli?koj crkvi u Vinkovcima izginulim hrvatskim policajcima, u petak predve?e, 3. svibnja oko 10 tisu?a okupljenih gra?ana.

Sveti ?in euharistije i Kristove žrtve predvodi msgr. Dr ?iril Kos, biskup ?akova?ko-srijemski.

Iz mase se ori: “U boj! U boj!”

Igra kolo balkanskog ludila i mržnje. Igra krvavo kolo…

U masi se pronosi glasina da su nedaleko, ispred vinkova?kog hotela “Slavonija” dva vozila s beogradskim registracijama. Dvjestotinjak ljudi, ponesenih iracionalnom, gotovo nagonskom mržnjom, sjurilo se prema hotelu da tu dvojicu “potraži”. Ne na?oše ih…

Pred zgradom Op?inskog sekretarijata za unutrašnje poslove, na velikom platou, nekoliko stotina uniformisanih policajaca rezervista pod oružjem. Sve mladi?i. Iz svakog se pokreta vidi da su nevi?ni oružju, da nisu izvježbani za “rat”. U o?ima mladi?a zebnja, poluglasno razgovaraju. Uskoro ?e odavde na položaje, u pitoma slavonska sela i polja.

Pro?elja zgrada unakažena grafitima. Ispisane poruke mržnje, crnim pismom. Pišu poruke mržnje na pro?eljima zgrada Hrvati Srbima, mržnjom uzvra?aju Srbi Hrvatima.

Igra kolo ludila i mržnje…

Na putu prema Vukovaru prolazimo bez teško?a kroz Mirkovce, selo u kojemu žive samo Srbi. Na zgradama zastave SDS-a. U narednom selu prijepre?en automobil. Mladi?i u civilnoj odje?i, naoružani lova?kim oružjem i pištoljima, zaustavljaju nas, legitimiraju i pretresaju naš automobil. Na putu do Vukovara, na ulazu i izlazu iz sela nastanjenih Hrvatima i u selima nastanjenih Srbima, zapreke na cesti. Uz zapreke negdje naoružani hrvatski policajci i civili a negdje samo civili zaustavljaju svako vozilo, legitimiraju, pretresaju i propuštaju vas ili vas vra?aju.

Kako nam je ratnim požarom razoren Libanon izgledao daleko. Kako nam je izgledao dalek i nestvaran obra?un strana?kih milicija katoli?kih maronita i muslimanskih šita.

U vinkova?koj i vukovarskoj op?ini civile i putnike u hrvatskim selima zaustavljaju hrvatski policajci ili naoružani civili, a u srpskim selima naoružane srpske civilne straže.

Igra kolo ludila i mržnje…

Na jednoj barikadi, na povratku iz Vukovara u Vinkovce zaustavlja nas ista policijska posada koja nas je iz Vinkovaca propustila u Vukovar. Ponovo legitimiraju i pregledaju automobil.

Zamolismo uljudno da nas propuste prema Vinkovcima. Jedana civil s automatskom puškom u rukama nare?uje policajcima da nas vrate nazad u Vukovar. Pokušavamo uljudno objasniti da to nema smisla. Vidimo da raste nervoza i napetost i me?u policajcima i me?u naoružanim civilima te da nam nema druge nego se vratiti. Jedan policajac nam ljutito nare?uje da u?emo u auto, jer nema nikakvog propuštanja nikome dok njegovim mrtvim drugovima o?i kopaju noževima i režu prste. ?uli smo ve? ranije tu glasinu u Vinkovcima, da su pobijenim policajcima u Borovo Selu o?i pova?ene i uši odsije?ene. Ta glasina je provjeravana, ali nije potvr?ena. To i kažemo policajcu, ali njega hvata bijes na tu našu primjedbu pa ulazimo u automobil i vra?amo se u Vukovar pa onda kroz šumu barikada, naoružanih policajaca i civila kona?no u Vinkovce.

Igra kolo ludila i mržnje…

U vinkova?koj bolnici ljubazno nas do?ekuje dr Luka Kuruc, dežurni kirurg. U bolesni?ke sobe u kojima su na lije?enju ranjeni policajci koji su iz Borova Sela dovezeni u vinkova?ku bolnicu. Trojica imaju prostrijelne rane puš?anim mecima na nadlakticama i nogama.

bolnicaSve su to mladi?i. Pri?aju o borovskom paklu u kojemu je zauvijek ostalo dvanaest njihovih drugova. Pri?aju pri?u o ljudskoj mržnji, o profesionalnim ubojicama koji su iz snajperskih pušaka ga?ali njih i njihove drugove u glavu, u ramena i noge, o tome da su ranjeni mladi?i ležali satima po kanalima krvare?i i umiru?i. Ali pri?aju i ljudsku pri?u o hrabrosti i plemenitosti jer su ih neki civili Srbi štitili od terorista koji su ih tukli i bili spremni ranjene pobiti. Pri?aju pri?u i o vojniku, starješini koji je došao ponuditi sebe teroristima samo da puste ranjene mladi?e.

Oni su imali sre?u da prežive borovski pakao, ali nosit ?e cjeli život ožiljke u duši i slike mrtvih, krvlju oblivenih drugova kako po kanalima uz cestu umiru u mukama tijela prostrijeljenih puš?anim mecima.

Mecima ispaljenih mržnjom hladnokrvnih ubojica u noge, u glavu i ruke mladi?a, da bol bude ve?a, da umiranje bude strašnije.

Igra kolo ludila i mržnje. Balkansko. Krvavo.

U slavonsko selo Borovo “netko” šalje mladi?e policajce na “zadatak”. Tamo ih do?ekaju profesionalne ubojice i pobiju ih.

Od Vinkovaca, preko Osijeka, Zadra i drugih hrvatskih gradova masa zapaljena mržnjom i porivom osvete kli?e: “U boj! U boj! Ho?emo oružje!”

PREŽIVJELI SU BOROVSKI PAKAO

ranjenikIvan Hudak, ranjen metkom u nadlakticu: – Bili smo u autobusu i kad smo ušli u Borovo Selo, sa svih strana na nas je osuta puš?ana paljba. Izjurili smo iz autobusa da zauzmemo zaklone i da i mi pucamo. Ranjen sam s le?a u nogu. Kad sam se okrenuo, vidio sam mladi?a koji je pucao u mene. Smijao se. Prišao mi je, oduzeo mi je oružje i ostavio me ranjena. Kasnije su došli neki naoružani civili i odveli su me u dvorište neke ku?e. Tu su me s ranjenim drugovima Josipom Vinceti?em i Franjom Levakovi?em ispitivali i tukli. Neki su nas civili pokušali zaštiti. Došao je jedan oficir JNA te je molio da nas puste, da nas vojska odveze u bolnicu ako treba, da njega zadrže…

Franjo Levakovi?, prostreljen u natkoljenicu: – Ranjen sam odmah po dolasku u selo. Od 13 i 30 sam ležao u kanalu do 18 sati. Neki su me civili odveli u dvoriše jedne ku?e. Dolazili su bolni?ari da nas odvezu u bolnicu, ali su naoružani civili i njih tukli kad su nas htjeli previti. Potom je došla vojska i oslobodila nas iz zarobljeništva. Preba?eni smo u vukovarsku bolnicu i doktori su u?inili sve da nam pomognu. Ne mogu nikada zaboraviti svoje mrtve drugove koji su ležali oko mene dok sam ranjen krvario. Vidio sam da ih je dosta pogo?eno u glavu. Mislim da su ga?ani iz snajperskih pušaka, jer se nisu ni ?uli pucnji a ljudi su padali pogo?eni.

ivan komsicIvan Komši?, zarobljen i pretu?en: – Ja sam imao zadatak ?uvati autobus. Na nas je pucano ?im smo ušli u selo. Dio mojih drugova, zabarakadirao se u mjesnoj zajednici. Njih su opkolili i pobili bi ih da nije došla vojska i naredila da se prekine pucati jer ?e oni otvoriti vatru na onoga tko bude prvi pucao. Mene su odveli iz autobusa koji sam ?uvao. U dvorištu jedne ku?e su me ispitivali i tukli. Da nije bilo nekih civila koji su nas pokušali braniti, vjerovatno bi nas pobili.

(Ilija VIDOVI?, Naši DANI, Nova serija – broj 5, 10. maj 1991.)

Podelite ovu stranicu!