Ljudi bez državljanstva nevidljivi za društvo

18 Jul 2015

Bez prava na državljanstvo brojni građani ostali su iz različitih razloga, a onda se suočili s bezbroj problema

Nemaju osobnih dokumenata, niti zdravstvenu zaštitu, nikakva socijalna prava, ni mogućnost zapošljavanja, školu ne pohađaju, ne mogu se ni ženiti ili udavati, čak ni putovati, a mnogi od njih ni iz dvorišta u kojem žive ne izlaze. Takva je sudbina osoba bez državljanstva, koji su bez tog, jednog od ljudskih prava, ostali iz različitih razloga. I za društva u kojima žive oni su jednostavno – nevidljivi.

Potresnu priču o tome kako nikada u životu nije otišao liječniku, niti je bar jedan dan bio u školi ili otišao do središta Zagreba, u kojem živi, ovih je dana s hrvatskom javnosti podijelio 21-godišnji Muhamed Rama. Strahuje od svakog izlaska iz kuće, jer nema nikakve dokumente. Rođen u romskoj obitelji, jednostavno nije upisan u knjigu rođenih. Sad je u proceduri naknadnog upisa, prošle godine je podnio zahtjev za privremeni boravak i još čeka odluku nadležnih.

Ljudima poput Muhameda u procesu stjecanja državljanstva pomaže Informativno pravni centar iz Slavonskog Broda, koji, uz financijsku pomoć UNHCR-a, provodi projekt pravne pomoći osobama bez državljanstva i osobama koje su u riziku da to pravo izgube.

Procjenjuju da samo u Hrvatskoj živi najmanje 500 osoba bez državljanstva, tzv. apatrida, i dvostruko njih neutvrđenog državljanstva. Ta se brojka uglavnom odnosi na Rome, pa strahuju da su te brojke znatno veće i dramatičnije. Po posljednjem popisu stanovništva, na koje se poziva UNHCR, u Hrvatskoj se 2.886 ljudi izjasnilo kako nema državljanstvo.

“Čak i kad se usude otići bez dokumenata do centra grada, uglavnom su bivali sprovedeni u prihvatni centar za strance, odakle ih se obično pusti nakon dva-tri mjeseca, jer takve osobe nemaju matičnu državu u koju bi ih se moglo deportirati”, konstatira Nataša Kovačević iz ICP-a.

Porod na tuđu osobnu iskaznicu

Različiti su razlozi zbog kojih ljudi u Hrvatskoj postaju apatridi. Po internoj klasifikaciji koju vodi IPC, prije svih su to osobe koje nisu evidentirane u knjigama rođenih, jer njihovi roditelji nisu bili dovoljno informirani ili nisu vodili računa o nužnosti prijavljivanja rođenja djeteta.

Druga kategorija su djeca rođena i prijavljena u Maticu rođenih, ali su njihovi roditelji stranci. Djeca imaju državljanstvo roditelja, ali ne posjeduju putne isprave “matične države”, jer ona za njih ni ne zna.

“Imamo i slučajeve kada majka, koja ne posjeduje osobne dokumente, posudi zdravstvenu iskaznicu druge osobe – najčešće rođakinje, te rodi u bolnici na iskaznicu te osobe, pa djeca bivaju upisana s krivim podacima o majci. Za sve te osobe je potrebno provesti sudske postupke osporavanja i utvrđivanja majčinstva i očinstva- kako bi ih se evidentiralo s korektnim podacima”, navodi još jedan primjer Nataša Kovačević.

Nadalje, to su i stranci koji su došli u Hrvatsku u vrijeme postojanja bivše, zajedničke države SFR Jugoslavije te godinama žive na istom mjestu, ali nikad nisu regulirali svoj boravak i čak nisu ni sigurni čije državljanstvo imaju i imaju li ga uopće. Na kraju, to su i stranci koji su sklapanjem braka s hrvatskim državljanima ostali živjeti u Hrvatskoj, imaju obitelji, ali su im putne isprave kojima su regulirali boravak prestale važiti.

U svemu se posve logičnim postavlja i pitanje – što je s obvezama apatrida kad već nemaju nikakva prava, odnosno moraju li, primjerice, plaćati poreze, jesu li obvezni plaćati režije, ako ih policija zaustavi u prometu moraju li platiti kaznu, kako ih kazniti ako počine neki prekršaj ili kazneno djelo…

“Osobe bez državljanstva nemaju apsolutno nikakav izvor prihoda, ne posjeduju ništa, pa ne plaćaju ni porez. Uglavnom žive u ilegalno sagrađenim barakama unutar romskih naselja, odnosno kod rodbine, kako bi izbjegli plaćanje režija”, objašnjava Nataša Kovačević.

“Ukoliko bi se protiv njih pokrenuo prekršajni ili kazneni postupak, vrlo vjerojatno bi bili oslobođeni plaćanja troškova postupka, jer bi sud utvrdio da nemaju nikakvih primanja. Bez obzira na to što nemaju nikakve dokumente, mogu im biti izrečene sankcije kao i svim ostalim građanima u slučaju počinjenja težih prekršajnih, odnosno kaznenih djela#, dodaje.

Apatridi zbog greške u sustavu

No, nisu samo pripadnici romske populacije u problemima zbog neposjedovanja državljanstva. Strahuje se da je puno više onih koji su i zbog mogućih grešaka u sustavu, nedostatka dokumentacije ili propusta nadležnih službi, ali i samih pojedinaca, u jednom trenutku postali nevidljivi. I to doznaju tek kad se suoče s ishođenjem novih dokumenata.

S takvim se problemom prije dvije godine suočio jedan stanovnik gradića u okolici Sarajeva, koji je svoju priču, uz uvjet anonimnosti, ispričao Al Jazeeri. Iako je rođen u Bosni i Hercegovini, baš kao i njegovi roditelji, nikad je nije napuštao i uredno je imao matični broj i sve dokumente – uključujući osobnu iskaznicu, vozačku dozvolu i prijavljeno prebivalište – onemogućeno mu je da dobije putnu ispravu.

“Samo su mi rekli da nisam upisan u knjigu državljana i u tom trenutku postao sam osoba bez državljanstva i domovine, bez mogućnosti da putujem van Bosne i Hercegovine. Kao da nikad nisam postojao. I sve to nečijom tuđom greškom, koja me je koštala vremena, novca i živaca”, priča.

Upućen je da ishodi mnoštvo dokumenata i državi dokaže da je njezin državljanin. Priča i kako su i drugi u njegovom okruženju imali sličnih problema, a kad je pokušao pravnim putem riješiti spor s državom, shvatio je da je osuđen na neuspjeh.

“Kad su mi pismeno obrazložili da mi je odbijen zahtjev za izdavanje putne isprave, upućen sam da se žalim Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Jednostavno mi je onemogućeno da pravno postupam, a advokat mi je savjetovao da odustanem, jer bi to bila borba s vjetrenjačama. I onda sam odlučio krenuti prikupljati papire”, prepričava.

Agonija je trajala godinu i pol dana, a od svibnja ponovno ima državljanstvo i putne dokumente.

“Nikad nisam dobio službeni odgovor zašto me nije bilo u knjizi državljana, a uredno sam imao sve dokumente, iako, po njihovoj logici, to nisam smio dobiti. No, sve je to sad iza mene. Ne ponovilo se”, zaključuje.

Nepostojanje zakonske zaštite

Opasnost od nepostojanja zakonske zaštite, ali i pravo na sudjelovanje u političkim procesima te nedovoljna zaštita u slučajevima trgovine ljudima, zlostavljanja i nasilja posebni su problemi na koje upozoravaju u zrenjaninskom Centru za razvoj civilnog društva.
‘Svaka osoba ima pravo na državljanstvo i svako kršenje tog prava dovodi do apatridije, koja je jednako i uzrok i posledica diskriminacije, eksploatacije i prisilnog raseljavanja u svim regionima sveta. Pravo na državljanstvo je u opasnosti kada dođe do neke političke promene, jer se tada dešava ciljana diskriminacija, a zakoni različitih nacija se sukobljavaju’, upozorava Snežana Ilić iz te nevladine organizacije.

Jugoslaveni kao moderni apatridi

Snežana Ilić iz Centra za razvoj civilnog društva ukazuje i na položaj osoba koje se na popisu stanovništva u Srbiji deklariraju kao Jugoslaveni, iako Jugoslavije odavno nema.
Po posljednjem popisu, tamo živi oko 20.000 Jugoslavena, dok ih je na prethodnom bilo četiri puta više i bili su treća po veličini manjinska zajednica u Srbiji.
‘To nije sprečilo tadašnjeg ministra za ljudska i manjinska prava da ih stavi na listu ‘nepriznatih’, s obrazloženjem da ‘nemaju sopstveni jezik, pismo i književnost’, i na taj način im onemogući čak ni status nacionalne manjine u Srbiji. Jugosloveni su već skoro četvrt veka moderni apatridi u ovom delu Evrope, bez svoje države, omraženi u svim zemljama, naslednicama SFRJ i politički stigmatizovani’, ukazuje Snežana Ilić.

(Mladen Obrenović, Al Jazeera)