Lazar Ristovski: Politika bi lako opet zavadila Hrvate i Srbe

15 May 2012

Politika je na ovim prostorima svemoćna. Što je zemlja manja i siromašnija, to politika ima većeg upliva u živote ljudi. Mi smo na ovim prostorima svi opterećeni politikom

Ovdašnji fanovi legendarnog srpskoga glumca Lazara Ristovskog dugo su čekali da njihov miljenik nastupi u nekom hrvatskom filmu. I dočekali su: Ristovski s Vinkom Brešanom snima komediju “Tri vjenčanja i beba”.
– Istinu da kažem, nisu se nešto hrvatski redatelji polomili da me zovu. No, priznat ćete da godine koje su za nama i nisu nešto bile za zvanje. Sada je to vrijeme mržnje na izmaku, pa se nadam da će biti i više suradnje i međusobnog razumijevanja i potrebe da radimo i živimo zajedno. Da podsjetim mlađe, ja sam u Hrvatskoj snimio seriju “Zadarski memento“ sa Žakijem Marušićem, pa sam onda na Dubrovačkim igrama glumio Hamleta u režiji oskarovca Jirija Menzela… Ovo mi je sada prva uloga na ovom prostoru poslije puno godina. Uloga nije velika, ali je, makar za mene, velik značaj što sam u ovom projektu, iz više razloga. Drago mi je i da je publika u Hrvatskoj s radošću gledala moje filmove “UndergroundEmira Kusturice, moje “Belo odelo”, “Tito i ja” Gorana Markovića, “Do koske” Bobana Skerlića i druge – startao je Ristovski.

– Zašto baš Brešan i “Tri vjenčanja i beba”?

– Moj posljednji film “Beli lavovi”, koji sam radio kao redatelj i glumac i producent, bio je podržan od hrvatskog HAVC-a, a ja sam se sada potrudio uzvratiti istom mjerom pa sam kod našega filmskog centra osigurao sredstva za ovaj Brešanov film. Mogu reći da sam s gospodinom Ivanom Maločom, vlasnikom producentske kuće Interfilm, našao dobar put kako se na ovim prostorima može surađivati na obostranu korist. Eto, tako sam ja, malo za zasluge, malo preko veze, dobio i ulogu u ovom filmu.

– Vaša kompanija “Zillion” producira i Brešanov film. Znači, koprodukcije su definitivno spasonosno rješenje za kinematografije ex-YU, što je potvrdila i “Parada”?

– Koprodukcije su sigurno jedno od rješenja kako lakše snimiti film i samim tim osigurati ujedno i veće tržište za isti. To zaista jest budućnost filma na ovim prostorima. Suradnja po svim pitanjima. Od kulture, sporta, ekonomije, turizma… Ja sa svojom obitelji već godinama obilazim hrvatske otoke na svojoj jedrilici.

– Kako komentirate tematiku Brešanova filma – pad nataliteta koji se rješava bušenjem kondoma? Koliko će film biti urnebesan i potencijalno kontroverzan s obzirom na to da kondome buši i jedan župnik u tumačenju Krešimira Mikića?

– Radovao sam se suradnji s Brešanom jer sam njegove filmove gledao i prepoznavao u njemu rasnog redatelja, koji se igra s ljudskim karakterima i naravima, pa će tako i ovo biti gorka komedija. A to hoće li film biti kontroverzan… Hm, ne znam. Ali, znam da se sredstva za povećanje nataliteta ne biraju. Makijavelistički pristup problemu. Ima ona čuvena rečenica u Šijanovu filmu “Ko to tamo peva”: “Buši, buši, buši…”.

» I vi igrate župnika, i to modernog, s jahtom. Izjavili ste: “Kao što je kod nas vozni park Svetog sinoda sav u crnim džipovima, tako se i hrvatski župnici vozaju u bijelim jahtama. Druga vjera, ali ista ikonografija.”

– Moj biskup dolazi u kontrolu na otok da vidi o kakvom se čudu to radi. A kad su čuda u pitanju, pa valjda je tu crkva najmjerodavnija da dade svoj konačan sud. Što se tiče ikonografija o kojima govorite, zar nemate osjećaj da su crkveni velikodostojnici i kod nas i kod vas i svugdje po svijetu dobrostojeća gospoda?

» Niste daleko od istine. A što je s “ikonografijom” srpskog i hrvatskog humora, je li ona ista? Većina prednost, barem kad je film u pitanju, daje srpskom humoru.

– Istina je da su komedije napravljene u Srbiji gledanije. To su, uostalom, činjenice. Zašto je to tako, moglo bi se odgovoriti vrlo jednostavno: eto, mi smo duhovitiji. No, mislim da odgovor nije tako jednostavan.

– Koliko ste upoznati s hrvatskom kinematografijom?

– Upoznat jesam, naravno. Ne možda baš detaljno, ali je hrvatski film jedno vrijeme bio baš u uzletu. Hrvatski redatelji, kao Sviličić, Ogresta, Grlić, Matanić, Schmidt, Šorak i, naravno, Brešan, uvijek drže visok nivo hrvatske kinematografije.

– Kako vam je bilo raditi s Brešanom iza kamere?

– Brešan je redatelj za kojeg mogu reći da je poput one stare garde u najboljem smislu te riječi. Sve vidi, ništa ne prepušta slučaju, ali ne gubi dozu humora, neophodnu kada je bilo koje stvaralaštvo u pitanju, naročito film. Baš sam sretan što sam, makar i ovako malo, radio s njim.

– Otkrili ste da se na kraju dana, poslije snimanja, popilo malo vina i zapjevala dalmatinska pjesma, što je kod vas izazvalo sjetu za bivšom Jugoslavijom, a čega se ne sramite. Koliko ste nostalgični za Jugom?

– Imao sam zanimljiv susret na Prviću. Dok se snimala jedna scena, ja sam sjedio na obližnjoj klupi. Prišao mi je vrlo pristojno jedan mladić i pozdravio me. Rekao bih da je bio sretan što me je vidio. Kazao mi je da je bio u ratu pet godina u specijalnim postrojbama i da se nagledao svega i svačega, ali da nikoga ne mrzi. Ono što me je začudilo jest što je rekao da su za vrijeme rata on i njegovi u postrojbi često gledali moj film “Belo odelo” i da im se taj humor jako svidio. Onda je počeo citirati scene iz filma. Zajedno smo se smijali.

– Možete li povući nekakvu paralelu s kinematografijom s ovih prostora nekad i sad?

– Ako pod “nekad” mislite na staru Jugu, mogu reći da su onda uvjeti bili mnogo bolji. Snimalo se više od 30 filmova godišnje i to filmova koji su, kao što znate, bili vrlo skupi. Danas je, makar kod nas, svaki snimljeni film eksces.

– Vrijeđa li vas što se danas u kontekstu filma više piše o nekim popratnim stvarima nego o filmu samome, konkretno u slučaju vaših “Belih lavova” o bujnim grudima Monike Kiš?

– Ja sam Moniku namjerno uzeo u film jer ona sa svojim poprsjem to i zaslužuje. Sirotinja priča o sisama, intelektualci o dilemama, bogati o parama, a na nama koji pravimo filmove je da sve to upakiramo, tako kao da svi pričaju jednu istu priču. Priču o prolaznosti koja svakoga boli.

» Koliko je politika kolo vodila po pitanju filma nekad, a koliko sad?

Politika je na ovim prostorima svemoćna. Što je zemlja manja i siromašnija, to politika ima većeg upliva u živote ljudi. Mi smo na ovim prostorima svi opterećeni politikom. Podložni utjecajima do te mjere da mi se čini kad bi nas netko htio ponovno zavaditi – to bi mu vrlo lako uspjelo. Taj moj osjećaj me rastužuje jer govori o ljudskoj gluposti i o moći politike. U velikim i bogatijim zemljama to nije slučaj.

– Kako vi osobno stojite s politikom? Koliko ste politični?

Ja sam sudjelovao u demokratskim promjenama u Srbiji na strani novih demokratskih snaga i pomagao pojedinim političarima da se makar malo popnu na toj ljestvici vlasti. Nisam nikada aktivno sudjelovao u politici, niti imam tu namjeru. Osjećaj slobode koji gajim kod sebe i kod mojih sinova nešto je najdragocjenije što imam. Premda o tome ne treba govoriti na glas. Taj osjećaj treba ljubomorno čuvati u sebi jer on je najveći ljudski kapital.

– Surađivali ste s Kusturicom na “Undergroundu”, filmu koji je bio nagrađen na Cannesu. Navodno je snimanje bilo krajnje intenzivno, usporedivo s “iskrcavanjem na Normandiju”.

– Taj film se radio u vrijeme najžešćih i najvećih mržnji na Balkanu. Kusturica, kao mudar čovjek i veliki mag filma, valjda je crpio energiju koja je bila oslobađana u to vrijeme nad ovim prostorima i nekako je umiljato uguravao u tu filmsku traku. Bio je to rat i ljubav u isto vrijeme. Snimati taj film bilo je kao da ostavljaš dio sebe negde duboko u prošlosti i da se istodobno tome raduješ. To je veliko i neponovljivo iskustvo. Dovoljno za cijeli jedan glumački vijek.

– Zašto vas dvojica nakon tog filma niste nanovo surađivali?

– Možda upravo zbog toga što smo se obojica uzajamno potrošili na tu temu uzajamne suradnje. Nismo se štedjeli. Zato je i rezultat tako veliki.

– Vi ste u Cannesu bili i sa svojim “Belim odelom”.

– Ja sam na moju žalost u Cannesu s “Belim odelom” bio u vrijeme dok je NATO bombardirao Srbiju. Daljnji komentar vam nije potreban. To su bili pomiješani osjećaji do te mjere da ja sad moj film ne mogu gledati. Čim čujem muziku iz filma, meni krenu suze na oči. Skupo sam platio cijenu tog uspjeha što sam bio u Cannesu drugi put.

– Kakva je po vama šansa da neki noviji film s ex-YU prostora osvoji Cannes, ako već ne i Oscara?

– Pa, Oscara je osvojio Tanović s “Ničijom zemljom”. Možda je to bila dijelom i politička odluka, kako neki kažu, ali je on ipak dobio tu nagradu. Za Oscara treba puno, no ako ćemo iskreno – zar nije već bilo filmova s prostora ex-YU koji su Oscara već bili zaslužili? Eto, zar ga “Underground” nije mogao dobiti?

– Ili barem biti nominiran u kategoriji stranog filma, da. Nego, kako vam je stajati s druge strane kamere u svojstvu redatelja? Osim s Kusturicom, surađivali ste s veličinama poput Markovića, Paskaljevića…?

– Ja sam režirao instinktom, a vodila me je impresija o tome da film ne smije biti što i život. On mora biti malo pomaknut od života, malo uzdignut od zemlje. Igrao sam se. A redateljima sam se davao do kraja. Nisam se štedio. Oni koji su znali uzeti od mene više, mislim da su bolje prošli.

– Koja je za vas razlika između glume i režije?

Gluma, to sam ja. Režija – to je moja predstava o sebi.

– Spominjući glumu, jedna od, meni osobno, vaših najupečatljivijih scena jest ona iz Paskaljevićeva “Bureta baruta“ s Draganom Nikolićem koja je savršeno uhvatila balkanski “volim te-mrzim te“ momenat.

– Da, kad već pričamo o tom momentu voljeti-mrziti, dobro ste zapazili da je taj film napravljen na tom osjećaju toplo-hladno. On je na trenutak esencija zla, a onda se emitira velika ljubav. Na toj klackalici ja zasnivam i svoj princip glume. U dramskim ulogama tražim uvijek zrno humora, u komedijama, pak, istinski dramski trenutak. Takav je uostalom i život. Tragikomičan.

Euforija pa tragedija

– Glumili ste u Bond-filmu “Casino Royale” s Danielom Craigom. Kako je bilo sudjelovati u jednoj tako velikoj hollywoodskoj produkciji?
– Isto kao i kod nas, samo za malo veću lovu. Bio je to ipak istinski doživljaj. Taj osjećaj da igrate, makar malo, u pravom hollywoodskom projektu. To je povijest.
– S druge strane, dijelili ste ekran s Lepom Brenom u “Hajde da se volimo 3”. Kako pamtite to iskustvo?
– Bilo je veselo i zabavno. Ponekad glumac mora snimiti i takav film. Da se opusti i da se zabavlja. To je bilo vrijeme veselja, euforije, muzike. To je bilo vrijeme koje je slutilo veliku tragediju.

(Marko Njegić, Slobodna Dalmacija)

Podelite ovu stranicu!