LASLO VEGEL: U Evropu polako, lagano, šmekerski
Treća Srbija
Sve sporije klopara voz iz Budimpešte prema Novom Sadu. Iz godine u godinu sve sporije. Na hodniku vagona susrećem A.L. Razgovaramo o svemu i, reč po reč, dolazimo i do toga da se i u Beogradu javljuju grupe levičara koje tematizuju kritiku kapitalizma. Premda ih mediji ne primećuju, sasvim je izvesno da neće još dugo biti „nevidljivi”. Negde 2007. i 2008. godine nailazio sam u Berlinu na ovakve pokrete, u vreme kad se u Istočnoj Evropi svako levičarsko mišljenje smatralo preispoljnim grehom, jer bi to novi ideolozi kapitalizma odmah proglasili nostalgijom za socijalizmom. Oprezno sam citirao Maraija, koji je sa socijalizmom hteo da koriguje kapitalizam. Činio je to u svojoj doživotnoj emigraciji u Sjedinjenim Američkim Državama. Marai je pisao da svaki kapitalizam koji ne sklopi kompromis sa zapadnjački shvaćenim socijalizmom, neizbežno tone u jednu od varijanti crvenog, smeđeg ili zelenog fašizma. U to vreme, u svom eseju Šezdeset osma naznačio sam sebe kao apokrifnog levičara – apokrifnog, jer je zvanična stranka levice vodila nacionalističku politiku, inicirala rat, svalila u bedu narod i razorila zemlju. Koncept budućnusti „druge Srbije” bio je višebojan. Šta nas uistinu očekuje, o tome su postojale samo vrlo maglovite ideje. Dvadeset godina kasnije, mlade generacije pominju „treću Srbiju”. Krajem osamdesetih, odnosno početkom devedesetih, bio sam simpatizer one grupe, koja je obznanila parolu „druge Srbije” i koju je inicirao Radomir Konstantinović. Svoje poglede, stavove, iznosili smo na prepodnevnim predavanjima u beogradskom Studentskom kulturnom centru, jedan od mojih istupa na toj tribini je i objavljen u jednom zborniku. Tada sam rekao, lišen svake nade, da Srbiji može da pomogne samo čudo. Ta izjava delovala je vrlo rezignirajuće, naime, tada su se u zemlji već svi uveliko naoružavali. Tačno smo znali kakva Srbija nam nije potrebna, ali smo imali samo nejasne predstave o tome, kakva bi nam bila neophodna. Šta smo tada mogli da znamo o slobodnom tržištu i o parlamentarnoj demokratiji, čije smo mračne strane, laži, mogli da spoznamo tek posle 2000. godine. Bilo bi krajnje vreme da nove generacije definišu kakvu Srbiju žele. Inače sa simpatijama očekujem pojavu „treće Srbije”. Njihove šanse su veće nego što su bile naše, ali moram da priznam da i oni plešu na žici. I u ovom slučaju bi neko čudo dobro došlo, utoliko pre što se prošlost sve lukavije, sve podmuklije vraća među nas. Za nove ratove nema snage, nema ni novca, nakon poslednjih ratova sve naše vrednosti leže pred nama u ruševinama. Prljave koalicije, bespoštedne borbe za vlast, svet korupcije, lopova i zaverenika… Možda će Svemogućem pasti na um revolucija – ja, međutim, nisam baš toliki optimista. Možda ni Bog nije optimista? Ljut je, srdit, frkće, grdi, kako je pesnik Babič pisao. Ili, da nastavim s Babičem, spava na nebu. Ili je mrtav?
Direktan govor
Balint Pastor, republički poslanik Saveza vojvođanskih Mađara konkretnim je brojčanim podacima argumentovao svoje optužbe po kojima nova vlada vodi pljačkašku ekonomsku politiku. Ustvrdio je da Mlađan Dinkić laže. I dodao je da Dinkić to ne čini prvi put. U pitanju je, dakle, Dinkićeva čast, i veoma me zanima, hoće li biti spreman da se upusti u raspravu sa Balintom Pastorom, ili će da mulja. Jer ako ne bude mogao demantovati optužbe iznete na njegov račun, onda će se Dinkić – čovek koji je bio u svim vladama posle 2000. godine, a koji ni za šta iz prošlosti ne prihvata nikakvu odgovornost – naći u neprijatnoj situaciji. Izjavu Balinta Pastora zapazio sam i zbog toga jer manjinski lideri vrlo retko upućuju kritike konkretnim predstavnicima aktuelne vlasti. Prema mojim dosadašnjim iskustvima oni su radije čitali lekcije onima koji su unutar manjinske zajednice drugačije mislili od njih, onima koji žele u toj zajednici više demokratije, i onima koji su, ukazujući na greške, možda nekima stali na žulj.
Ponovo kućne zalihe zejtina
Povratak kući. Susrećem poznanike, prijatelje. Beogradska bulevarska štampa optužuje deo bivših državnih funkcionera iz redova Demokratske stranke za korupciju, za nesavesno poslovanje. Zanimljivo je da takvih optužbi nema na račun funkcionera onih stranaka iz dojučerašnje koalicije koji su se lepo pozicionirali i u novoj vladi. U Demokratskoj stranci u jeku su unutarstranačke borbe. Ljudi se unezvereno okreću levo-desno, negoduju, zatim samo rezignirano odmahnu rukom. Cene iz laganog kasa prelaze u galop, ljudi se plaše bezizgledne budućnosti, nastupajuće zime. Period posle izbora najbolje predočavaju slike pogrbljenih ljudi koji iz prodavnica tegle pune cegere zejtina. Danas prave zalihe zejtina, sutra ko zna čega. Ljudi će ovo da trpe sve dok budu imali šta da nose kući. Preselite se na selo, obezbedite ogrev, nabavite dovoljno drva i uglja, predlaže nam jedan prijatelj. Prisećam se majke koja je devedesetih godina brinula da ne ostanemo bez soli. Sad sam pak doživeo da mi savetuju da kupim drva i ugalj. Javni život unutar manjinske zajednice sasvim je hiberniran, tvrdi jedan drugi poznanik, koji se još pre nekoliko meseci slagao sa stavovima ovog ili onog manjinskog lidera. Ćutim, ne komentarišem. Nema u meni nikakve uvređenosti ili ljutnje. Mislim da treba baš ovako ćutati, prijateljski, ali pri tom i pažljivo posmatrati šta se dešava. Odbijam nekoliko novinara koji od mene traže intervju. Ne želim da se na taj način oglašavam, toliko puta sam već doživeo da u intervjuima koje sam dao, ako baš i nisu falsifikovali moje misli, onda su ih, u najmanju ruku, osakaćivali. Ali za mene je to isto kao da su ih falsifikovali. U sumrak sedam za pisaći sto, ispisujem redove, tako izjednačavam račun s ćutanjem.
Neka EU sačeka svoj red
Ono što sam do sada samo slutio, to je na izbornoj skupštini Srpske napredne stranke jednoznačno formulisao Tomislav Nikolić, predsednik zemlje. Srbija neće da srlja u Evropsku uniju kao grlom u jagode. Samo polako, laganica, imamo vremena. Bez Kosova bismo se osećali kao čovek u velelepnoj palati koji je na smrt bolestan – kaže Nikolić. Ako se procesi priključivanja Evropskoj uniji uspore, neizbežno će se u novom svetlu i u novim oblicima postaviti pitanja manjinskih prava i autonomije Vojvodine. Nije reč samo o tome šta kaže ovaj ili onaj vodeći političar na vlasti, nego i o tome kako će to protumačiti mase, kako će se te izjave reflektovati u svakodnevnom životu.
Krudi
Pripovetke Đule Krudija. Nema u njima nikakvih stilskih bravura. Pa ipak, Krudi je nenadmašan. Možda je on najsavršeniji, jer u njegovoj prozi nema ničeg patvorenog. I znao je mnogo o ženama. Konačno odlazim na počinak vedra srca.
septembar 2012.
(Preveo Arpad Vicko)
Odštampajte ovaj tekst












Lep, prijatno sunčan 5. oktobar, kao i pre dvanaest godina. …….Da l da se umijem ili ubijem. Možda neki drugi put razmislim o tome, zvala me majka da idemo da kupujemo ulje ( na čekove naravno ).
Da, Srbiju može spasiti samo čudo.
Sviđa li Vam se komentar:
4
1
Ipak, neuspeh nas uči gde smo pogrešili. Ne treba da se ubijemo već se valja ponovo organizovati. Neprijatelj sedi i u vlasti i u opoziciji. Ovaj put nećemo biti tako naivni.
Sviđa li Vam se komentar:
5
1
Beli mantili
Sombor: Povezani su kao creva i ponašaju se kao sicilijanske familije
Šesta lička je za njih ništa
U Srbiji je vlast večna, samo kad se jednom do nje dođe. Ovo važi čak i u naoko mirnim ravničarskim gradovima Somboru i Apatinu, gde je jedna te ista grupa ljudi, u nekoliko režima i ideologija, izgradila je svoju kriminalnu imperiju koja odoleva svakom zakonu i svakoj politici. Zgroženi i ojađeni pošteni ljudi iz Sombora o tome pišu Tabloidu, reagujući na prethodne članke
Povodom članka objavljenog u vašem listu pod naslovom „Ako nam i ova ode…“, autora Dragane Radosavljević, objavljenog u broju 236, slobodni smo da dodamo još nekoliko bitnih činjenica kako bi slika skandala u somborskoj bolnici, ali i u drugim javnim institucijama u ovom gradu, bila potpunija.
Odmah na početku treba reći da je dr Branislav Bojić, višekratni predsednik opštinskog odbora Demokratske stranke u Somboru (na toj funkciji opstajava i danas), čovek sa interesantnim porodičnim nasleđem. Naime, njegov je otac bio dugo direktor osnovnih škola u Gakovu, a kasnije i u Somboru, čak i kada mu je istekao rok za odlazak u penziju. Ujak mu je bio načelnik SUP-a u Somboru, inače strasni kockar, poznat po tome što bi hapsio svoje partnere u kockanju kad bi od njih gubio novac.
Dr Radmila Rada Mandić iz Apatina je penzionisani hirurg, iako nije obavila ni jednu jedinu operaciju samostalno, jer je bila psihofizički nesposobna. Svojevremeno je bila raspoređena na posao u Onkološkom dispanzeru, gde je u suštini statirala, sve dok nije stekla uslov za bilo kakvu penziju.
Uzgred, treba podsetiti da je kao ćerka penzionisanog pukovnika JNA i bivšeg borca Šeste ličke divizije, na intervenciju celokupnog ondašnje opštinskog komiteta SKJ u Somboru, dobila specijalizaciju iz hirurgije, iako je bilo jasno da zbog labilnog psihofizičkog stanja neće moći da obavlja taj posao. Ipak, uprkos svemu, završni deo specijalizacije obavila je ni manje ni više nego na VMA u Beogradu, i to opet na intervenciju svog uticajnog oca.
Ovo sve objašnjava zašto se baš ona bavila pregledanjem dokumentacije dr Zorice Bobanac (koja je takođe ćerka penzionisanog generala JNA!).
Poliklinika Consillium je osnovana kao vlasništvo prim. dr Franje Ambrošića, penzionisanog načelnika hirurškog odelenja Zdravstvenog centra u Somboru i nalazila se u kući majke tadašnjeg direktora Zdravstvenog centra, dr Dušana Popovića. U toj poliklinici radili su dr Milorad Popović, sadašnji načelnik hirurškog odelenja bolnice u Somboru, njegova ljubavnica dr Marija Balint, koja je kao rendgenolog radila ultrazvučne preglede u bolnici i konzilijumu (što niko drugi nije mogao da radi, jer im je to bio glavni izvor prihoda).
Posle razlaza dr Marije Balint i dr Milorada Popovića zbog ondašnjih desetina hiljada „neraspoređenih“ nemačkih maraka, ali i neispunjenih ljubavnih očekivanja, ona odlazi u Mađarsku, u Pečuj, da radi tamo gde je i završila studije medicine.
U Pečuju je radio i kasniji direktor Zdravstvenog centra u Somboru, a sadašnji upravnik bolnice i zaposlenik privatne poliklinike Consillium, gde upravo ovih dana traje doziđivanje i opremanje finansirano sredstvima Zdravstvenog centra Sombor! Ranije je ova privatna firma podizana takođe sredstvima somborske bolnice za vreme direktorovanja dr Dušana Popovića.
Naime, novac i medicinska opreme za potrebe državne ustanove, prebacivani su u Consillium, jer je i za dr Dušana Popovića, kao bivšeg direktora, i za dr Branislava Bojića, kao sadašnjeg, bio i ostao ključna karika – dr Milorad Popović.
Pogled u porodičnu prošlost dr Milorada Popovića i dr Radmile Rade Mandić takođe bi nešto mogao da kaže o ovom neviđenom preduzeću… U pitanju su dve doseljeničke porodice (roditelji doseljeni u Apatin), pa je tako dr Milorad Popović pomogao otvaranje privatne poliklinike Forum u Inđiji, gde je kao vlasnik imenovan sin bivšeg komandanta vojnog aerodroma Batajnica, Franje Rapića, koji je takođe iz Apatina, kao i njegova supruga, inače rođena sestra dr Milorada Popovića.
Protiv sadašnjeg direktora bolnice u Somboru, dr Branislava Bojića, podneta je 21. septembra 2006. godine krivična prijava u MUP Sombor, ali odatle dalje nije otišla! Ove godine je Bojić instalirao kamere na svojoj kući u Somboru, pokupovao je stanove u Novom Sadu i Beogradu… Supruga mu je radila u nekoliko farmaceutskih ustanova koje je napuštala uz pristojnu otpremninu, pa se potom ponovo zapošljavala u državnoj ustanovi. Dr Branislav Bojić je, inače, narodni poslanik u Skupštini Vojvodine u Novom Sadu i navodno je pod zaštitom Bojana Pajtića.
Protiv dr Milorada Popovića i još nekoliko hirurga godinama je vođen sudski postupak zbog smrti jedne devojke od 20 godina iz Sivca, kojoj je pozlilo nakon operacije slepog creva i koju su oni nekoliko puta vraćali kući, uprkos evidentno lošem stanju u kome se nalazila.
Cela afera je prošla bez posledica po njih, mada je bilo i laiku jasno da su odgovorni za njenu smrt.
Kao direktor Zdravstvenog centra u Somboru, dr Dušan Popović je bio i predsednik opštinskog odbora SPS, ali, istovremeno, i direktor Republičkog zavoda za socijalno osiguranje u Somboru.
Privatne poliklinike Vuković i Smiljanić u Somboru sazidane su na državnom zemljištu. To je otišlo toliko daleko, da je zbog Vukovića uklonjena jedna trafo-stanica, a o Smiljaniću svaku priču treba započeti činjenicom da je reč o rođenom bratu Živorada Smiljanića, nekrunisanog kralja svega nad zemljom u Apatinu (ali i u podzemlju!).
Vuković je, inače, provereni komunistički kadar još iz vremena jugoslovenskog samoupravljanja, koji je bio upravnik somborske bolnice sve do 1999. godine, kada je podneo „neopozivu ostavku“ direktoru Zdravstvenog centra dr Dušanu Popoviću. A dr Dušan Popović je u zlatno vreme socijalizma bio partijski sekretar Zdravstvenog centra Sombor, pa je presvlačenjem u Miloševićevog socijalistu postao predsednik opštinskog odbra SPS, a na predlog Živorada Smiljanića, tadašnjeg koordinatora SPS za Bački okrug!
Vuković je bio i večiti načelnik ortopedije koji je načelničko mesto u nasleđe ostavio svom sinu. Blizak je i rodbinski određenoj ličnosti „iz službe“. U Sombor je došao iz Crne Gore i odmah izbacio bivšeg načelnika ortopedije zahvaljujući tadašnjem upravniku bolnice koji je bio ljubavnik njegove supruge pa kasnije i ćerke!
Treba i ovo reći: razlog zbog koga je dr Radmila Rada Mandić išla da vidi medicinsku dokumentaciju doktorke Bobanac je taj što se poliklinika Consillium između ostalog vodi i na ime Radmila Mandić! Ona je ustvari lažni suvlasnik i za to dobija mesečno nekih 300 evra samo zato da bi potpisivala u ime poliklinike sve što se od nje zatraži. Naravno, pravi vlasnici su dr Milorad Popović i dr Branislav Bojić, kojima ona služi za pranje novca i preusmeravanje sredstava i opreme iz državne bolnice, što je sve kupljeno zapravo budžetskim sredstvima, od građana, ali i kreditima koje će ti građani vraćati kroz porez.
Autori su grupa lekara i medicinskih radnika iz Sombora
Komentar se sviđa čitaocima. Ocenite ga:
6
1
Hm,hmm.. sta mislis Eol, za pocetak, da nas jos uvek zajednicki precednik, povuce ukaze o dodeli odlikovanja..pa, sve redom u Blajburg..??hm,hmm
……………………………………………………………………………………………………………………….
„“Касније ће многи од злочинаца, уместо да буду стрељани, ући у власт
(као људи угледни у свом крају, способни да обезбеде гласове на
изборима) и у нову југословенску војску, и то са чином више у односу на
претходни, а многи ће понети и највиша српска ратна одликовања – попут
Славка Кватерника који је лично из руку краља Александра примио орден
Белог орла (видети Васа Казимеровић Србија и Југославија 1914-1945, прва..“
Sviđa li Vam se komentar:
3
1
Zasto, da idem u DIZNILEND..da gledam sarene laze, kad ima zoo vrt u Subotici,Beogradu,Jagodini…koje nisu o stiropora,plastike …nego verododstoje “ u zivo“..Mikiju Mausu je mesto u misolovci a ne u psihi deteta !!
Sviđa li Vam se komentar:
1
1
Jovan Dučić
„Moj dobri rode, svi su lagali,
I tvoj su vidik sav pomračili;
Za svojom srećom samo tragali,
I svuda krali, i sve tlačili.
I mesto mleka, krv su sisali,
U stradanjima tvojim dugima,
Tvoje su svetlo ime brisali,
Da ne znaš ko si među drugima.
S ubicama su crkve stvarali,
I s izdajnikom gorde tvrđave;
U zakletvi te svakoj varali,
Na vodi digli moste rđave!
Na zgarištu ti drže govore,
Na gubilištu podlo piruju,
Na bunjištima sade lovore…
I mrtve uče sad da miruju.
Moj dobri rode, svi su rđavi,
Vapaj tvoj ne čuju što tuguje!
Izdajnik i sad još u tvrđavi,
S ubicom žrtva sada druguje.
Loman je, rode, most na provali,
Svud su u pričest otrov stavili…
S lupežom sve su novce kovali,
Sa krivokletnikom zavet pravili.“
Sviđa li Vam se komentar:
3
0