29 Jan 2017
Kako smo se razočarali u svet u kojem nismo ni živeli

O.K.
Na šta drugo bih mogao i da pomislim uzevši u ruke Turgenjevljev roman Očevi i deca? Naravno, na generacijske konflikte, samo što u romanu toga nema. Lebdi, doduše, u vazduhu, zatim se rasprši, nestaje. „O onome čemu nema pomoći, sramota je i govoriti”, kaže jedini propali i tragični junak romana, Bazarov. Ostali protagonisti su se pomirili s tim da se ništa ne može promeniti. Danas su ljudske sudbine baš takve, sive, beznačajne, i stoga nije ni poželjno pisati o ljudskim dramama. Sudbina i karakter – i jedno i drugo osuđeni su na progonstvo. Pokažite mi jednog junaka i ja ću odmah napisati tragediju – rekao je jedan značajni pisac. Turgenjev je blagovremeno predosetio vremena u kojima se raspadaju i sudbina, i drama. Kao da je u liku Arkadija predočio jednog današnjeg mladog čoveka koji se dragovoljno odriče svojih ideala. „Sve do sada nisam razumeo sebe i postavljao sam sebi takve zadatke koji su prevazilazili moje snage…”, priznaje i prosi Katarinu Sergejevnu. Danas smo okruženi ovakvim Arkadijima. O.K. Neka bude tako. Kad počne da grmi, zapušimo uši, i požalimo se na nepodnošljivu tišinu.
Japi-konformisti
Posle predsedničkih izbora u SAD, svi razglabaju o Americi, nema druge nego da u ovim smrzlim danima čitam američku prozu. Uzimam s police onu knjigu koja će mi možda pomoći da razumem ono što se desilo u Americi. Tragom Zebalda: uvežbavam imaginarnu amerikanizaciju. Izabrao sam, u tom smislu, roman Borilački klub Čaka Palahnjuka, roman koji se, doduše, ne može uvrstiti među omiljene knjige univerzitetskih docenta i asistenata, premda je među američkom omladinom već odavno nezaobilazno štivo. Ali, po čemu je Klub boraca postao kultno štivo? Da li po tome što govori o stvarima o kojima je pametno da ćutimo? Ili zato što u njemu prepoznajemo tragove, mrlje opšteg, javnog ukusa? Bilo kako bilo, morali bismo ih ozbiljnije shvatiti, pa i ako ih ne volimo preterano. Takav je i roman Pokoravanje Mišela Uelbeka, ili baš maločas pomenuti Borilački klub. Čitajući ovo potonje delo, imao sam o čemu da razmišljam. Moj privatni „američki mit” vezuje se za bit-generaciju, a ne za ove kultne knjige. Moj senzibilitet je bliži bitnicima. Kad sam bio mlad, oni su bili prevratnici, danas pak deluju umirujuće. Još uvek mi odzvanjaju u ušima Ginsbergovi stihovi. „Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnele i gole, dok se vuku kroz crnačke ulice u zoru tražeći besni fiks, / Hipsteri anđeoskih glava žude za antičkom rajskom vezom sa zvezdanim dinamom u mašineriji noći…” Džek Keruak je bio junak moderne pobune, pustolovine novog osećanja sveta, i on je u senci velike negacije pokazivao na trenutke mogućnosti drugog života. Njegovi junaci su hteli „samo” drugačije da žive i drugačije da misle. Oni su poricali tradicionalne forme i osećanja života, sanjali su o nečemu novom. Narator romana Skota Fidžeralda priznaje da Getsbi ima telenat „sazdan od takvih romantičnih sklonosti i krhke nade koji nisam ni kod koga drugog zapazio, i jedva da ću ikad i zapaziti”. U Borilačkom klubu nema više ni pomena o nadi. Nema ni istorije. „Prošlost je nalik na nekog velikog mrtvaca”, ona nam nije ada eksplozivom oslobode svet iz tamnice istorije. „Svi rezultati, svi naši dometi kojima bismo mogli da se ponosimo, završavaju na smetlištu” – nastavlja narator romana. Njihov program se može svesti na nekoliko reči: „Nama je već ostala samo prljavština sveta.” U romanu Borilački klub mlada američka generacija prinuđena da prihvati japi način života, krajnje šizofreno zagovara radikalnu negaciju vrednosti, čiji je pravi izraz iracionalni egzistencijalni terorizam. Edvard Norton, preko dana činovnik-mastiljar, knjiški moljac, noću je Tajler Dardan, destruktivni buntovnik koji uništava sve što mu se nađe na putu. Pripadnici te japi-generacije (generacija dupeglavaca, kako tvrdi Bret Iston Elis, autor romana Američki psiho) u stvarnom životu su bezveznjaci, dunsteri, njih ne zanima ni politika, ni javni život, ne preostaje im ništa drugo nego da stvore destruktivno, šizofreno, imaginarno „drugo ja”. Danas već o slobodi pevaju i oni koji pokunjeno šene pred partijskim vođama. Nemaju ni toliko smelosti da kažu: slobodu ugrožavaju oni koji nemaju nikakvu vlast. Na ovu egzistencijalnu šizofreniju sam pomislio i pre nekoliko dana, kad sam na ulici, šetajući se sa suprugom, ugledao grupu dobro obučenih mladih ljudi, koji su se pozdravljali s nacistički odsečno ispruženom rukom. Jedan od njih je uzviknuo: „Živeo Tramp!” Bilo je dosta sveta na ulici, niko se, međutim, nije sablaznio. Još pre nekoliko godina bi makar nekoliko prolaznika zastalo, da bi potom potreseni nastavili svojim putem. Do danas smo se već navikli na ovakve i slične ulične scene, nema ni negodovanja. Ne tvrdim da je reč o opštoj pojavi, ona je samo simptomatična. Ne mislim ni to da su ovi mladi ljudi fašisti, premda istraživači javnog mnjenja sve češće pominju fašizaciju nezadovoljnih mladih ljudi iz srednje klase. Naprotiv, oni su današnji poslušni Edvardi Nortoni, japiji tranzicije, koji su se razočarali u liberalnu demokratiju. Nastala je jedna paradoksalna situacija: deo mlade generacije na Balkanu i u Istočno-srednjoj Evropi razočarao se u onaj svet u kojem nije ni živeo, i buni se protiv takvog sveta o kojem nema nikakva iskustva. I po tome se i razlikuju od protagonista romana Borilački klub, koji su namerili da razore, da razbiju sve postojeće vrednosti, dok ova postsocijalistička, konformistička generacije ne razbija postojeći sistem vrednosti, već traži nove autoritete koji bi doneli makar malo sigurnosti u ovaj irealni svet. I zbog toga Tramp ne znači isto u Americi, kao što znači u Srednje-istočnoj Evropi. On je u Americi samo jedan intermeco, dok u Istočnoj Evropi ima veliku tradiciju, a posledice te i takve tradicije se mogu lako predvideti: i sad su dobili na zamahu ekstremno desničarske partije koje piruju ovih dana.
januar 2017.
Preveo Arpad Vicko
Gs. laslo Vegel, zaista ste se potrudili da napišete jedan objektivni prikaz novog doba, doba beznađa i apatije, liberal kapitalizma ali. kraj je bio očekivan… Od Vas se moglo, samo očekivati, fašizacija onih drugih… koji sporadično to i zaslužiju, kao i Vi, s obzirom da gurate mladež u ralje tog novog “svtskog poredka” što je , zaista fašizam,), liberalkapitalizam je i dalje na snazi i u Americi i kao diktirana pojava u Isotčnim zemljama, te s toga Vi morate znati, a nećete, da Vaša podanička politika ne pije vodu, ne nudi; opciju za izbavljenje iz ralja NSP tj SLOBODU…
Sviđa li Vam se komentar:
0
0
Sta reci,sve je dobro napisano,Ne mora ovako biti,al ko da se odupre???Laslo,zasto ste prodali dedine ili tatine konje a verovatno i zemlju pa olovkom obradjujete ono sto nece nikad roditi.Zbog lenjosti i prodaje maglovitih misli napisanih na papiru??,,,ko zna mozda rodi psenica ??
Sviđa li Vam se komentar:
0
0
Kad ozbiljan i ugledan autor pišući o knjizi navede kao glavnog junaka ime glumca koji ga glumi u ekranizaciji, naročito ako tvrdi da je čitao knjigu, to više liči na izmotavanje nekog od današnjih ozloglašenih omladinaca koji ni film neće da pogledaju, ako nije rađen po video igrici.Naime, glavni junak ”Fajt Klaba” nije Edvard Norton, kao što ni Robert Redford, nije glavni junak romana ”Veliki Getzbi” (a nije majci ni Leonardo DiKaprio). Glavni lik ”Fajt Klaba” zove se Kornelijus, pati od insomnije i narkolepsije što je verovatno modernija zamena za grižnju savesti koja ga negde stiže iz podsvesti (pošto mu je savest krajnje zakržljala), a nije nikakav mastiljar već ”terenski koordinator opoziva” koji provodi pola života u avionu, a drugu polovinu u džet legu, jer po službenoj dužnosti obilazi mesta saobraćajnih nesreća izazvanih greškama na automobilima kompanije za koju radi, i u slučajevima kada vrednost odštetnih zahteva prevaziđe profit od proizvodnje određenog modela automobila, on inicira obustavu proizvodnje, a van posla ga zanima jedino naručivanje IKEA nameštaja za njegov samački apartman od 200 kvadrata. On se ne okreće ni protiv kakvih vrhunskih vrednosti već protiv sistema koji ga prislljava (ili mami, sasvim svejedno) da ”troši novce koje nema na gluposti koje mu ne trebaju”. A koje su to postojeće vrednosti namerili da unište protagonisti ”Fajt Klaba”? Hranili golubove iznad prodavnice BMW-a da bi se isti iskenjali po izloženim limuzinama. To je napad na postojeće vrednosti? Šta, bitnik Vegel sanja da vozi bembaru, možda i pištolj i plavušu da projuri s njim kroz crveno? Šta su još uradili besprizornici iz Fajt Klaba? Krali salo iz klinike za liposukciju i pravili od njega kozmetički sapun da bi bogatašima ponovo prodali njihovo sopstveno salo. Minirali zgradu sa serverima banaka u nameri da unište podatke o zaduženosti i oslobode ljude dužničkog ropstva. Danas, nakon bankarske krize iz 2008 i domaćih dužnika u švajcarcima već i na svojoj koži znamo da su bankari najveća kuga ovog, a verovatno i svih vremena od kraja srednjeg veka pa na ovamo, ali za ’96 kad je ”Fajt Klab” pisan to zvuči prilično napredno ili subverzivno, zavisi s koje strane šaltera se gleda. Mada i ne baš, čak i sa aspekta prosečne upućenosti u popularnu kulturu. Postoji film ”Wisdom” iz ’86 sa Emiliom Estevezom i Demi Mur u glavnim ulogama gde Emilio Estevez igra pljačkaša banaka koji uništava dokumentaciju o kreditima i hipotekama da bi pomogao sirotinji. Film je ujedno i Estevezov rediteljski debi, a njegov otac Martin Šin je ozbiljan politički aktivista, hapšen preko 70 puta na raznim političkim protestima, nešto čime se inostranstvujušči priživaljščik Vegel ni približno ne bi mogao podičiti. Nadalje, on krajnje proizvoljno barata terminima kao što je ”japi generacija”. Yuppy (young urban professionals) je polupodrugljivi termin iz osamdesetih skovan za obrazovane mlade ljudi uglavnom zaposlene u tercijarnim delatnostima, a protagonisti ”Fajt Klaba” su generacija obrazovanih ljudi koji rade na benzinskim pumpama, konobarišu, rade kao radnici obezbeđenja, znači pripadnici X-generacije Daga Kouplanda, po njegovoj definiciji prva generacija Amerikanaca koja živi lošije od svojih roditelja. Palahnjuk u ”Fajt Klabu” samo dodaje moderne priloge tezi da je američki san šarena laža koju svaka generacija mora ponovo da otkriva na svojoj koži. ”Televizija i mediji nam govore da ćemo jednog dana svi biti poznati i bogati, rok i filmske zvezde. E pa nećemo. Shvatili smo to i sada smo popizdeli.” ”Naši roditelji su imali Veliki Rat i Veliku Depresiju. Naša velika depresija su naši životi.” Nema razloga da se Palahnjuku ne veruje kada secira savremeno zapadno društvo. On ga svakako poznaje mnogo intimnije nego Vegel koji više ni sam ne zna je li magični frulaš Titovih pionira ili zakašnjeli disident u pokušaju. To što Palahnjuk nije mezimac profesora i asistenata književnosti može da mu bude samo preporuka, kao uostalom i tolikim drugima koji su svojoj i dolazećim generacijama objašnjavali zašto je američki san mrtav počevši od Džeka Londona, Embrouza Birsa, Ferlingetija, Majlera, Bukovskog, Hantera Tompsona,pa do ranije pomenutog Kouplanda i manje umivenog Palahnjuka. A primedba o ”dobro obučenim mladim ljudima” koji podižu ruku na fašistički pozdrav zvuči jednako dementno samo mnogo manje blagonaklono nego čuvena Titova izjava ”Nema razlike u odijevanju.” Uostalom, i potonji je voleo da se lepo odeva, što ga nije sprečavalo da u svoje vreme nasrće na postojeći sistem vrednosti. A i šta su današnji ugledni i uvaženi građani nego bivši problemi jednog prevaziđenog i zastarelog društva koje su upropastili?
Sviđa li Vam se komentar:
0
0