LASLO VEGEL: Još nijesmo naučili da je sloboda odgovornost

26 May 2014

Svaki čovjek mora da vodi računa o tome šta će prouzrokovati njegova riječ

Poznati vojvo?anski pisac Laslo Vegel prošle nedjelje posjetio je Crnu Goru. Svoj prvi boravak u Podgorici iskoristio je da oslušne bilo crnogorskog naroda u lokalnim kafi?ima, knjižarama i teatru jer se, kako kaže, duh jednog naroda najbolje osje?a na pijaci, u pozorištima i u kafani. Sa suprugom koja, prema rije?ima Vegela, strpljivo trpi njegovo traganje za ljudskim bi?ima, pisac je u Podgorici posjetio Maticu crnogorsku i pogledao predstavu „Everyman ?ilas“ Radmile Vojvodi? u Crnogorskom narodnom pozorištu…

Tokom boravka u našoj zemlji obišao je još neke gradove. Za Pobjedu, dijeli utiske o Crnogorcima i našem duhu, govori o književnosti, teatru, današnjim intelektualcima, neraskidivoj vezi sa Novim Sadom…

Vojvo?ani, naro?ito ljudi iz Novog Sada, potpuno su druga?ijeg temperamentna u odnosu na temperamentni crnogorski narod. Kako ste Vi posmatrali Crnu Goru prije nego što ste se upoznali sa našom kulturom, a kako je posmatrate danas kada smo Vam postali bliži?

– Odmah da kažem, ja sam neko ko se cijelog života borio protiv stereotipa. Nije mi u prirodi da razmišljam na takav na?in. Zbog toga nijesam ništa ni o?ekivao prije nego što sam došao u Crnu Goru, ni dok sam ?itao vaše pisce, ni dok sam upoznavao i sticao prijatelje Crnogorce kojih ima puno u Vojvodini… Izbjegao sam crnogorsku stereotipiju. Kao što svaka zemlja ima specifi?nosti u kulturi i mentalitetu, tako je ima i Crna Gora. Ali, jesam primijetio jednu stvar po kojoj je Crnogorce mogu?e odvojiti, razlikovati od drugih… i to upravo tokom boravka na Cetinju. Sjedio sam u kafi?u sa nekim prijateljima i konobar je došao da naru?imo pi?e. Jedna prijateljica, gospo?a Ljiljana Dufgran, zaželjela je tursku kafu. E, sada… Ovaj napitak ima dugu istoriju u Srbiji i nekim drugim krajevima. Nazivala se turskom kafom u Novom Sadu i drugim gradovima još osamdesetih godina. Onda je došao rat sa Bosnom, pa je promijenila naziv. Oni koji su bili „umjereni patrioti“ rekli su da je to od sada doma?a kafa, a oni „velikani patrioti“ su je nazvali srpska kafa… Uglavnom, na Cetinju, moja prijateljica nije znala kako da naru?i, pa je rekla da želi kuvanu kafu. Konobar je pitao misli li na tursku kafu, što je ona i potvrdila. „Naravno, dok god ima Turske, ima?emo ovu kafu“, odgovorio je konobar. I na sve to jedan mladi? za susjednim stolom nam kaže: „Znate, mi u Crnoj Gori možemo i dalje da je nazivamo turska kafa, zato što nad nama nikada nijesu vladali Turci, makar po slobodi.“ (smijeh) To je nešto što sam nau?io o Crnoj Gori i toj samosvijesti Crnogoraca. To se ne može prona?i u knjigama i može se nau?iti samo u kontaktu sa ljudima.

Pisac i grad, to je u književnosti jedna vrsta posebne veze i odnosa. Mnogi veliki pisci bili su vezani za neki njima važan grad, opjevali njegove ljepote i sjenke, sa?uvali njegove tajne, obesmrtili ili uništili njegove mitove. Imate li ovu vrstu odnosa prema Novom Sadu?

– Naravno. Novi Sad je moj grad. Ja teško mogu živjeti sa njim, ali mi je još teže živjeti bez njega. Prvi roman koji sam objavio „Memoari jednog makroa“ (1968), u prevodu Aleksandra Tišme sa ma?arskog na srpski jezik, zbiva se u Novom Sadu. Od tada, u romanima, esejima, mnogo pišem o Novom Sadu. Ali, najviše o njemu govorim u posljednjoj knjizi „Neoplanta, ili Obe?ana zemlja“ koja ?e uskoro iza?i u izdanju „Akademske knjige“. Knjiga je objavljena na ma?arskom jeziku u Budimpešti, a sada ?e iza?i njen prvi prevod na srpski. Mladi ma?arski reditelj Andraš Urban režirao je pozorišnu adaptaciju romana. Predstava ?e sada biti prikazana u okviru „Sterijinog pozorja“. Urban je prošle godine kod vas u Crnoj Gori dobio nagradu na Festivalu internacionalnog alternativnog teatra (FIAT) za komad „Grad demona“. Nadam se da ?e i moja „Neoplanta“ u njegovoj režiji privu?i pažnju Crne Gore, da ?e gostovati na festivalima. U romanu „Neoplanta“ još dublje sam ušao u temu grada i pisao o traumi Novog Sada. Iako mnogi misle da tu vlada neka multikulturna idila, to nije tako. Od Avara, preko Turaka, potom Srba, Ma?ara, svi su uvijek htjeli Novi Sad… To nije istorijski roman, nego roman o istoriji. Mnogo je zaboravljenih i oplja?kanih grobova, tragedija i sakrivenih stvari ostalo u novosadskoj istoriji, a Novi Sad jeste za ve?inu ljudi uvijek bio poput obe?ane zemlje. Mnogi Crnogorci i brojni drugi narodi dolazili su u ovaj grad kao u obe?anu zemlju, ali to je ostao samo san.

Nacionalizam ja?a širom Evrope, naro?ito u zemljama koje su se našle pred vratima Evropske unije. Je li u pitanju strah malih nacija da ?e nestati u Uniji ili nešto drugo?

– Da, to je to samozavaravanje da ?e identitet biti izgubljen. Evropska unija koristi 27 zvani?nih jezika. I najmanja nacija u Evropskom parlamentu, kao i u svim komunikacijama sa institucijama EU, može da koristi svoj jezik. Evropska unija je zapravo pravi primjer za nas na Balkanu kako se poštuje identitet. Unija je spas najviše za zemlje koje nemaju dobro utemeljene demokratske vrijednosti i tradiciju, zato što ubrzava demokratizaciju, ja?a institucije i snaži pravnu državu. ?ini mi se da za nas na Balkanu, na periferiji Evrope, ulazak u EU može biti jedino veliki dobitak. I to je potrebno jasnije i glasnije re?i. Ovim ne mislim na evropski orijentisane intelektualce koliko na partije i politi?are koji se moraju jasnije izjašnjavati o ovom pitanju…

Kad ste ve? pomenuli intelektualce i njihovo djelovanje u javnom prostoru – ?ini li Vam se da je nestalo refleksivnog pisanja, a da su intelektualci, umjetnici i drugi ljudi od javne rije?i sve više po?eli bježati u naizgled angažovane tekstove, banalnosti i „borbeni politi?ki šund“?

– Intelektualci su jako heterogena grupacija. Tu ima razli?itih kategorija koje je teško i pobrojati – od udvori?kih intelektualaca, do hermeti?ne grupe ljudi koji se ne brinu o svijetu, ve? samo o svojoj duši… Intelektualaca ima svakakvih. Ima istine u onoj re?enici Mirka Kova?a: „Elita je gora od rulje.“ (smijeh) Nekada mi intelektualci uopšte ne promišljamo to što kažemo. Moja generacija i generacije bliske mojoj dugo su živjele u jednoj vrsti ograni?ene slobode, kada smo odmjeravali šta, na koji na?in i kada pojedine stvari možemo re?i. Danas svako može da kaže sve ono što želi. Još nije nau?eno da sloboda predstavlja i odgovornost. Svaki ?ovjek mora da vodi ra?una o tome šta ?e prouzrokovati njegova rije?, da li njegove misli mogu prouzrokovati zlodjela ili loše posljedice po druge ljude.

Naravno da se ne zalažem za autocenzuru, ali ipak mislim da sloboda moje pesnice staje onamo gdje po?inje nos drugog ?ovjeka. Podrazumijeva se da ozbiljni intelektualci to znaju, ali danas u žutoj štampi, na internetu, putem socijalnih mreža i drugih kanala komunikacije sloboda ?esto ne ide uz odgovornost. U trci da se oslobode, ljudi ?esto mnoge laži prihvataju kao slobodu. Ali, i to je škola demokratije. Mislim da ?e nakon izvjesnog vremena gra?ani sami po?eti da uvi?aju razliku izme?u odgovorne slobode i slobode bez odgovornosti. To je pravi izazov i mnogo teži zadatak od pukog usvajanja slobode. Problem je ono o ?emu je pjevao Branko Miljkovi?: „Da li ?e sloboda umeti da peva / kao što su sužnji pevali o njoj“ Ho?e li to biti plemenita ili sloboda mržnje, jer, znate, i to je sloboda. Danas svako može da širi mržnju i da ne snosi nikakve posljedice. Na društvu je da se osposobi da se odupre svim ovim lažima, a ja ?vrsto vjerujem da društvo to može.

Zbog interneta je nastupio suficit u informisanju. Zbog toga više niko ne može da kaže: „Ja sam nedužan, nijesam imao informaciju.“ Mi smo svi dužni i moramo da odgovaramo za greške, zato što više niko ne može da kaže da nešto nije znao. Možda je to bilo mogu?e prije dvadesetak godina, ali danas to nema smisla. Ponuda vijesti je ogromna, sa gomilom istina, poluistina i laži, a svaki pojedinac je primoran da izabere i odgovoran je za svoj izbor. Veliki broj gra?ana i dalje ne?e da prihvati odgovornost. Znate, ako je za Miloševi?a onomad glasalo 104 odsto gra?ana u Srbiji, oni danas ne mogu više da govore: „Mi nijesmo znali, nijesmo glasali, nijesmo odlu?ili“ Znali smo sve šta se dešavalo, u Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu… Niko više ne smije da govori o tome da neko nešto nije znao.

Mikloš Jan?o je primijetio da je biti intelektualac u diktaturi lako, zato što su pravila igre poznata. Višestrana?ki sistemi pomutili su vode i umjesto jedne velike laži unijeli milione malih. Kako se sna?i u ovakvim sistemima?

– Jan?o je prepoznao suštinski problem. U jednom takvom sistemu svi smo mi znali naš problem, gdje su granice, nemogu?nosti, ograni?enja… Danas više ne znate sa koje vam strane puca. Vi ste slobodna meta. Tako?e, intelektualna rije? je ranije imala ve?i autoritet. Danas njena važnost opada i mijenja oblike. Mesijanska uloga intelektualca u demokratijama polako se gubi. U pluralnim društvima više ne može da se govori u ime samo jedne istine. Sada postoje mreže istina, poluistina, neistina, i vi tu morate nekako da se snalazite i pronalazite vaše uske staze. Danas je nužda za autoironijom i autoskepsom kod intelektualaca mnogo ve?a. Ja nikada ne mogu da kažem da sam pronašao istinu. Mogu samo da kažem da sam je tražio. To je danas nova pozicija intelektualca. U jednopartijskom sistemu je bilo nužno da kažem: „Ja posjedujem istinu! Ja sam je pronašao!“ Danas to zvu?i smiješno.

Iako brojni skeptici danas strahuju da ?e globalizacija i drugi moderni procesi pojesti umjetnost, ona preživljava i nadvladava sve novitete koji pokušavaju da je slome ili pretvore u nešto što nije. Ali, ?ini se da današnjem svijetu ne nedostaje toliko vrhunske kulture, koliko dobre kritike umjetnosti. Gdje su nestali vrsni kriti?ari današnjice?

– Kriti?ara je sve manje, a potreba za njima raste. Današnji svijet ima brži ritam koji zahtijeva brzo uo?avanje problema i moderniji opis ljudskih sudbina. Publiku današnjice zanima kakav je ?ovjek danas, a ne ?ovjek prošlosti. Svakog ?ovjeka zanima njegova sopstvena sudbina. Ako današnje pozorište ne primje?uje koliko se brzo stvarnost oko njega mijenja, onda ?e se pretvoriti u ?ovjeka sa dugom sijedom bradom, a biti modernista sa dugom, sijedom bradom je veliki apsurd. (smijeh) Nažalost, mi taj apsurd prihvatamo, pa su književnost i teatar takvi kakvi jesu. Veliki problem je i to, ?ak i kad kriti?ara ima (a ja ?vrsto vjerujem da nijesu nestali), oni su bez autoriteta. Nekadašnji kriti?ari imali su veliki autoritet. Kada bi ranije pozorišni kriti?ar napisao da neka predstava ništa ne vrijedi, to bi bio veliki problem, sale bi zjapile prazne! Danas mediji ne daju dovoljno prostora kriti?arima. Fokusiraju se na kratke i popularne recenzije i vode lošu politiku da valorizuju i predstavljaju narodu neku vrstu estradne ili neofolk književnosti. Naravno, ozbiljni kriti?ari to ne žele da rade. Oni se povuku i ostanu ovi drugi koji svakodnevno mijenjaju pozicije i prilago?avaju se svemu.

S druge strane, mogu shvatiti i medije. Oni pokušavaju da se izbore za publiku, da prežive i održe se na tržištu. Tu dolazimo do novog problema, problema publike. Mi više nemamo jedan srednji gra?anski sloj koji drži do sebe, daje novac za kulturu, pla?a skuplje pozorišne predstave, kupuje knjige… Imamo oligarhe i parije, nepismene… Nemamo taj srednji sloj koji je na Zapadu temelj kulture. Ni tamo, naravno, ne ?ita svako knjige i ne ide u pozorište, ali postoji srednji, gra?anski sloj koji razmišlja svojom glavom.

?esto ste pisali o balkanskim ljudima, spoju nespojivih kultura, razli?itostima, njihovoj patnji od viška istorije… Kako biste uopšte definisali Homo balcanicusa?

-Ne samo od viška istorije, ve? od viška lažne istorije. Koja još nacija sa Balkana, pa i sa srednjo-isto?ne Evrope ne tvrdi da je baš ona odbranila Evropu od Turaka? (smijeh) Mi zapravo živimo u toj lažnoj, herojskoj istoriji. Naša istorija je, nažalost, bijeda, ropstvo, sluganstvo… a mi od toga želimo da napravimo herojsku prošlost. Tako?e, za Balkan je karakteristi?no i razmišljanje „Moja nacija je uvijek najhrabrija, a druge nacije su kukavi?ke“. Zbog te lažne, ki?-istorije volimo sebe da prevrednujemo, a druge da potcijenimo. Istorija nas ?esto drži u ropstvu. Moramo da budemo vrlo kriti?ni i ironi?ni prema svojoj istoriji kako bismo se oslobodili od njenog ropstva. U knjizi „Neoplanta ili Obe?ana zemlja“ pisao sam o posljedicama lažne, demagoške, operetske istorije i našoj sklonosti da postanemo njeni robovi.

Da li ?ovjeku Balkana možda pripada i odrednica ?ovjek koji zaboravlja?

-Apsolutno. Zaborav je kao dirigovana svijest. Više nam ne govore da ne smijemo izgovoriti nešto. Možete pri?ati, ali morate zaboraviti sve ono što je bilo destruktivno u zvani?noj politici. I to je jedna vrsta upotrebe ?ovjeka i vladanja nad njime, samo na jedan suptilniji na?in. Danas je postalo pomodno govoriti o zajednici, a niko više ne želi pri?ati o individualizmu i individualnoj odgovornosti i slobodi. Ljudi na Balkanu oduvijek pokušavaju da zamaskiraju svoje krvave ruke iza interesa zajednice i skrivaju se iza grupe. To je veliko breme Balkana i snažan izvor populizma.

Ovaj Vaš pogled na individualizam podsjetio me je na nešto što ste napisali: „Pripadam generaciji koja je imala olovno teške utopije, a sada sam drvo ?iji korijeni nijesu više u zemlji, nego žude ka nebu“. To zna?i da ste danas okrenuti ka individualnom putu i samospoznaji više nego ka velikim društvenim promjenama i kolektivnim akcijama?

– Dobro ste to povezali. Upravo se i radi o toj promjeni i vra?anju sa kolektivnog na individualni put. Tek kada ?ovjek istinski preispita sebe, mo?i ?e da nau?i kako da razgovara sa drugima. U teroru lažne objektivnosti, subjektivnost je jedina emancipatorska snaga.

Pisac treba da ima osje?aj ?asti i kada ga cijeli svijet potcjenjuje

Pišete : „Život je ili nepodnošljiv ili dosadan“. Zar jeste?

-Jeste. (smijeh) Znate, vi možete da sjedite i mirno posmatrate. Onda vam postaje dosadno, zato što se stalno ponavljaju stvari. A kada ustanete i suo?ite se sa životom, postaje vam nepodnošljivo teško. Onda dolazi do nesporazuma, guranja na marginu, ekskomunikacije… Ovo važi ponajviše za književnost, ali i za druga zanimanja. Ako ?ovjek želi po svaku cijenu da spasi ljude, da na?e nove metode i u?ini nešto od svijeta oko sebe, on prihvata na svoja le?a teško breme koje mora nositi cijelog života…

Vrijedi li onda piš?ev posao – traganje za istinom u svijetu laži, dok su oko njega stotine istina sapete u luda?ke košulje?

– Vrijedi. Ipak, pisac treba da ima osje?aj ?asti i kada vidi da ga cijeli svijet potcjenjuje i smatra da je nevažan. Danas se možda više cijeni rije? ili djelo nekog skupštinskog poslanika, ali to ne treba da obeshrabruje pisca. Uostalom, ako dobro razmislimo, nije ni Flober mnogo više zna?io u svoje vrijeme. Zato, hajde da nastavimo da pišemo. (smijeh)

Svjež duh u crnogorskom nacionalnom teatru

Prvi obilazak Podgorice iskoristili ste i da pogledate predstavu „Everyman ?ilas“, autorski projekat Radmile Vojvodi?. Kakvi su utisci o komadu?

– Predstava mi se dopala. Izuzetno mi je drago to što jedno nacionalno pozorište ima hrabrosti da u?e u ovako savremene teme. Znate, nacionalni teatri su uvijek pomalo tromi. Ali, ova predstava je znak da tu ima nekog svježeg duha. Nekada sam bio pozorišni kriti?ar „Politike“, pa sam u tom periodu mnogo nau?io o pozorištu. Naravno, prestao sam da pišem kritike ?im mi je prvo dramsko djelo postavljeno na scenu, zato što mislim da je nespojivo da ?ovjek piše dok drugi režiraju njegove komade. Još tada sam uvidio da je teatar uvijek dobar lakmus papir i da ?esto zna da nazna?i kako stoje stvari ili da najavi kakve ?e postati.

Pozorište govori o tome kakav je jedan grad, ljudi, život kojim žive… Duh jednog naroda može se najbolje osjetiti na pijaci, u kafanama i u pozorištu. Tako da je sama ?injenica da se predstava koja aktuelizuje problem ljevice nalazi na repertoaru nacionalnog teatra za mene dobar znak.

?ilas jeste crnogorska tema, ali ljevica je danas evropska tema. Postavljaju se pitanja kako danas biti ljevi?ar, zašto pripadati lijevoj strani, zbog ?ega odbiti divlji kapitalizam… Pozorište je uvijek najdirektnije pokretalo promjene i uticalo na gledalište. To je normalno i prirodno, zato što teatar postoji isklju?ivo i direktno u sadašnjosti. Pozorište jeste sadašnjost. Budu?e generacije ne?e znati kako je izgledala ta predstava. Istina, oni mogu pogledati video snimke komada, ali suštinska bit predstave izgubljena je u bilo kojoj vrsti zapisa. Pozorište je isklju?ivo kolektivni doživljaj, u sadašnjosti, u datom trenutku i zbog toga mnogo govori u ovom konkretnom slu?aju o Podgorici, njenim gra?anima i njihovim razmišljanjima.

Herojske bitke Mirka Kova?a

Umjesto da se priklanja istini, današnja elita je sve više povla?iva?ka. Kao što ste primijetili u jednom intervjuu – poslije smrti Mirka Kova?a, njega su najviše veli?ali ljudi suprotni njemu, potpuni komformisti…

– Postoji jedna generacija, moja i nešto starija od moje, koja se morala suo?iti sa svijetom i re?i istina o njemu. Takvoj generaciji pripadao je Mirko Kova?. Mislim da je mizerno samo slaviti Mirka Kova?a, a ponašati se komformisti?ki. Mirko Kova? je vodio svoje bitke. To su bile herojske bitke jednog velikog ?ovjeka. Malo je dvoli?no hvaliti Mirka Kova?a, a da pri tome ne vidimo današnju stvarnost i ne kritikujemo je kao što je to on ?inio. Za mene bi istinska pohvala Mirku Kova?u bila u tome da ?ovjek bude još kriti?niji nego on, u današnjici. Samo to.

Književnik, dramski pisac, kriti?ar

Prozni i dramski pisac, esejista i kriti?ar Laslo Vegel ro?en je u Srbobranu 1941. godine. Studirao je ma?arski jezik i književnost na novosadskom i filozofiju na beogradskom Univerzitetu. Bio je novinar novosadskih ?asopisa Új Symposion i Polja i zagreba?kog Prologa, glavni urednik novosadske Tribine mladih, urednik subotnjeg kulturnog dodatka lista Magyar Szó, dramaturg Televizije Novi Sad, stalni pozorišni kriti?ar lista „Politika“ i koordinator novosadske kancelarije Fonda za otvoreno društvo. Od 2002. godine živi od književnog rada. ?lan je Društva književnika Vojvodine, Društva Lepe književnosti (Ma?arska), Srpskog P.E.N. centra i Saveza novinara Ma?arske.

(Marija Ivanovi?, Pobjeda / Foto: D. Malidžan)

Podelite ovu stranicu!