Larisa Kurtović: Bauk izgubljene budućnosti

10 Feb 2014

Građani moraju nastaviti izlaziti na ulice i zahtjevati bolju, budućnost od ove koja im se cinično smiješi iz ponora u koji gledaju posljednje 22 godine. Bujica je krenula

“Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemo?na kad se rodi, strašna kad oja?a.” (Meša Selimovi?, Derviš i Smrt)

U moru medijskih izvještaja i komentara kojima smo bili bombardovani posljednjih nekoliko dana, jedna od tema koja je naišla na veliko interesovanje, posebno u Sarajevu, je pitanje da li su ovi—do sada najradikalniji protesti u BiH—bili iscenirani i rezultat politi?ke manipulacije. Lekcije nau?ene iz prošlosti dovele su do toga da prosje?an gra?anin naše zemlje neminovno gaji visok stepen nepovjerenja prema službenim prikazima doga?aja—svi su ubije?eni da se istina krije iza kulisa, da je prikaz realnosti kakav se nudi samo privid, te da su gra?ani uvijek žrtva kojekavih manipulacija i zavjera. S obzirom na medijsko i politi?ko “spinovanje” kojim smo bili svjedoci ovih dana, ovakva kriti?ka analiza ima svoje mjesto. Me?utim, u slu?aju ovih protesta bitno je naglasiti neosporivu ?injenicu da ?ak i ako su nasilne taktike koje su demonstranti upotrijebili dijelom bile motivisane privatnim politi?kim interesima, ono što se u Bosni i Hercegovini desilo u proteklih par dana, apsolutno prevazilazi okvir te navodne manipulacije. ?ak i ako su pred organe vlasti dovedeni kojekakvi pla?eni nasilnici, ostaje jednostavna, neoporeciva istina: da su se u gradovima širom naše zemlje, u istom ?asu na ulicama pojavile hiljade, ponekad desetine hiljada, obespravljenih, zgaženih, poniženih i poraženih radnika, penzionera, omladine i gra?ana, jedna masa koja je toliko šarolika u svojim politi?kim stavovima, mišljenjima, strahovima i nadama, da ju je jedino mogao spojiti zajedni?ki, dugo taloženi i prije svega opravdani bijes.

Rat i postratna no?na mora BiH

Ono ?emu smo svjedo?ili u proteklih par dana bio je odgovor na više od dvije decenije višestrukog, brutalnog politi?kog nasilja kojem su stanovnici ove zemlje bili izloženi od strane kriminalnih, arogantnih, nesposobnih i za njihove probleme nezainteresovanih politi?kih struktura, koje je su se grdno obogatile raznose?i drzavnu imovinu, fabrike, firme i javno dobro koje nam je svima pripadalo. Povrh svega toga, gra?ani Bosne i Hercegovine, najskuplje su platili krah bivše zajedni?ke države, ne samo kroz golgotu koju su izdržali u ratu, ve? i kroz postratnu no?nu moru koja ih je sa?ekala snene, izbezumljene i pune nade da ce dejtonski mir voditi ka nekom normalnom životu i budu?nosti kojoj se vrijedi nadati. Re?i da je ono što se desilo samo skica iz politi?ke scenografije stranaka koje se nadaju dobiti predstoje?e izbore, zna?i zanemariti i kolektivni gnjev (koji je gotovo univerzalan, bez obzira na razli?ite stavove o nasilnim metodama) i politi?ki zna?aj ogromne nepravde i otima?ine koja se na ovim prostorima desila pod plaštom etnonaciolnazima i postdejtonske tobože “narodnooslobodila?ke” raspodjele vlasti.

Novi kolektivni politi?ki subjekt

Tuzla grafiti smrt nacionalizmuProtesti su otvorili prostor ne samo za prestrojavanje u redovima politi?kih partija, ?ije smo prozirne poteze mogli i o?ekivati, nego i za artikulaciju jedne nove politi?ke platforme koja ?e istinski služiti interesima gra?ana ove zemlje. Po prvi put u nekoliko decenija, mogu?e je zamisliti kolektivni politi?ki subjekt koji nije izjedna?en sa etnosom ili nacijom, koji ujedinjuje razli?ite socijalne i generacijske slojeve, i ima potencijal da se uspješno suprotstavi vladaju?im strukturama. Taj potencijal mora biti iskorišten, jer ?e u protivnom da zavlada jos ve?e bezna?e. U ovom smislu, najviše su napredovali Tuzlaci, koji su vlastima ponudili jasnu listu zahtjeva, zajedno sa prijedlozima njihove realizacije. Za njima kaskaju svi ostali protestni centri, a naro?ito Sarajevo, gdje su na snazi rasprave o tome da li je nasilje bilo opravdano, te da li su “huligani” realni pripadnici ili prijetnja cjelokupnoj politi?koj zajednici. Dio javnosti prepoznaje da su ti mladi demonstranti i sami žrtve sistema u kojem su odrasli, te da su lice jedne nove, agresivne i razjarene generacije koja više nema ništa izgubiti, jer joj nista nije ni ponu?eno. Kod drugih se opet budi vrlo poznati “?aršijski” impuls za isklju?ivanjem onih koji se ne uklapaju u tu besmislenu mitologiji o “Sarajevskom duhu” (npr. seljaci, papci, pa sad i “huligani”). Uz malogra?ansko licemjerstvo, pojavljuje se i evidentni strah kod mnogih koje prizori iz centra grada previše i suviše bolno podsje?aju na rat. To je realan, opravdan bol i strah (koji autorica ovog teksta dijeli), ali i dokaz da još uvijek vrijedi sintagma “Sve je dobro dok se ne puca,” koja je dijelom i sprije?avala da se ovako nesto desi još ranije. Mogu?e je da ova sintagma još uvijek ima neku mo? u Sarajevu, ?iji stanovnici “preživljavaju” (da ne kažem, uživaju) najve?i životni standard u BiH, ali u tuzlanskom kantonu gdje se nalazi najve?a koncentracija nezaposlenih, izgleda da više nema.

Djelovati prije nego se vlastodršci pregrupišu

Bilo kako bilo, nasilni ?inovi kamenovanja, paljenja i plja?kanja zgrada administracije, te obra?uni sa policijom, koliko god nam to bilo neugodno i nemilo, jedino je što je na trenutak uzdrmalo bahate vlastrodržce, koji do sada nisu imali potrebe reagovali na simpati?ne i mirne gra?anske proteste koji su im pokušavali skrenuti pažnju na probleme koji je njihov nerad ili dirigovana opstrukcija napravio u životima malih, obi?nih ljudi. Prije nego što se ti isti pregrupišu—a ve? su po?eli, svojim degutantnim izjavama kako su baš oni ti koji nisu neodgvorni niti korumpirani, i koji su ukazivali na probleme još i prije—gra?ani moraju djelovati. Svoj fokus trebaju preusmjeriti dalje od debata o maloljetnim “huliganima”, od kojih su mnogi ionako ve? debelo oplakali i ?iji su bubrezi zaplatili, na stvaranje logisti?ke organizacije i novog okvira djelovanja, na kreiranje dalekosežne strategije i plana rada, i na artikulaciju realnih zahtjeva sa sugestijama kako ispuniti iste. U kontekstu stvaranja ovog plana za dalje djelovanje i njegove realizacije, najvažnije je da ne zaborave krajnje ciljeve i motive svoje mobilizacije, i da ne završe, kao ve? nekoliko puta do sada, ulovljeni u besmislene rasprave, u ponoru “frakcijašenja” i unutrašnjih previranja, na koji politi?ke elite itekako ra?unaju. Treba po?eti, npr. sa pritiscima za radikalno smanjivanje plata i ostalih nadoknada u zakonodavnim i izvršnim branšama vlasti na svim nivoima, te brzim i efikasnijim procesuiranjem onih optuženih ili osumlji?enim za politi?ki i ekonomski kriminal i korupciju. Iza tih zahtjeva, nasuprot onih za restrukturiranje ?itave države, stati ?e ?itava javnost. Parole koje su se ?ule i u Banja Luci, i u Sarajevu i u Tuzli, i u drugim gradovima bile su ništa drugo do: “Lopovi!”

tuzla_plenum

Plenum gra?ana u Tuzli

Izbori nisu dobra opcija

Za kraj, bitno je naglastii da neke predložene solucije, npr. vanredni izbori, nisu dobra opcija, jer zavise od sistema koji je ve? duboko ukorijenjen u postoje?i status quo. Ideja da su izbori unutar ovog postdejtonskog sistema jedina prava metoda promjene najve?a je laž koja je plasirana u javnost od kraja rata naovamo. Na izborima, na koje ionako ne izlazi gotovo pola rezigniranog stanovništva, bira?i biraju me?u postoje?im politi?kim opcijama, koje su odabrale same stranke, a koje možemo razvrstati po principu “loš, lošiji, najlošiji.” Dobro uhodane politi?ke partije koriste se ?itavim arsenalom provjerenih metoda, uklju?uju?i zastrašivanje, ucjene, obe?avanje ugovora i radnih mijesta, ideološke manipulacije, i stari “dobri” etnonacionalizam da bi ubijedile glasa?e da nemaju drugog izbora osim njih. Da apsurd bude ve?i, poslije izbora, ?ak i gubitni?ke stranke imaju šansu do?i na bitne pozicije, samo zato što su ušle u prave koalicije. Taj sistem savršeno odgovara politi?kim strankama, koje su ujedno i gospodari sudbina i menadžeri svih resursa potrebnih stanovnicima svih bh opština, i koje bez obzira na prividno natjecanje za podršku, fukncionišu u gotovo perfektnoj, perfidnoj simbiozi.

Pravo na snove za sve

Ono što treba da se promijeni je suštinski odnos vlastodržaca prema gra?anima koji pla?aju njihove apsurdno visoke plate za jako malo efektivnog rada, gra?ana koji su izvor poreznih sredstava od kojih ova drzava živi, koji su svojim radom stvorili fabrike i firme ?ijom su se prodajom ovi isti vladaju?i paraziti izgradili svoje privatne vile i kupili svoje luksuzne Audije. To su isti ti uhljebovi?i koji su gra?ane doveli do ruba strpljenja, i ?esto do samog ruba egzistencije. Djeca ove bahate, samozadovoljne oligarhije, da naravno, imaju “mnogo da izgube” —ali nemaju ve?a prava na život, budu?nost, sigurnost, na ambicije i snove od radni?ke djece Tuzle ili od mladih “delinkvenata” koji su zapalili zgrade kantonalnih vlasti i ostale objekte u petak, 7. februara. U ime te žrtvovane djece—zbog koje su gra?ani ove zemlje protestvovali i 2008, i 2013 i 2014 godine, djece koju je ta država-hobotnica izdala time što je uništila preduze?a njihovih roditelja, cjelokupan sistem socijalne zaštite, zdravstvene njege, javnog obrazovanja, pa ?ak i bijedne mehanizme za izdavanje jedinstvenog mati?nog broja—gra?ani moraju nastaviti izlaziti na ulice i promišljenim metodama zahtjevati druga?iju, bolju, budu?nost od ove koja im se cini?no smiješi iz ponora u koji gledaju poslijednje 22 godine. Bujica je krenula. Naprijed!

(Media centar, Sarajevo) 

Podelite ovu stranicu!