Larisa Kurtović: Bauk izgubljene budućnosti

10 Feb 2014

Građani moraju nastaviti izlaziti na ulice i zahtjevati bolju, budućnost od ove koja im se cinično smiješi iz ponora u koji gledaju posljednje 22 godine. Bujica je krenula

“Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.” (Meša Selimović, Derviš i Smrt)

U moru medijskih izvještaja i komentara kojima smo bili bombardovani posljednjih nekoliko dana, jedna od tema koja je naišla na veliko interesovanje, posebno u Sarajevu, je pitanje da li su ovi—do sada najradikalniji protesti u BiH—bili iscenirani i rezultat političke manipulacije. Lekcije naučene iz prošlosti dovele su do toga da prosječan građanin naše zemlje neminovno gaji visok stepen nepovjerenja prema službenim prikazima događaja—svi su ubijeđeni da se istina krije iza kulisa, da je prikaz realnosti kakav se nudi samo privid, te da su građani uvijek žrtva kojekavih manipulacija i zavjera. S obzirom na medijsko i političko “spinovanje” kojim smo bili svjedoci ovih dana, ovakva kritička analiza ima svoje mjesto. Međutim, u slučaju ovih protesta bitno je naglasiti neosporivu činjenicu da čak i ako su nasilne taktike koje su demonstranti upotrijebili dijelom bile motivisane privatnim političkim interesima, ono što se u Bosni i Hercegovini desilo u proteklih par dana, apsolutno prevazilazi okvir te navodne manipulacije. Čak i ako su pred organe vlasti dovedeni kojekakvi plaćeni nasilnici, ostaje jednostavna, neoporeciva istina: da su se u gradovima širom naše zemlje, u istom času na ulicama pojavile hiljade, ponekad desetine hiljada, obespravljenih, zgaženih, poniženih i poraženih radnika, penzionera, omladine i građana, jedna masa koja je toliko šarolika u svojim političkim stavovima, mišljenjima, strahovima i nadama, da ju je jedino mogao spojiti zajednički, dugo taloženi i prije svega opravdani bijes.

Rat i postratna noćna mora BiH

Ono ćemu smo svjedočili u proteklih par dana bio je odgovor na više od dvije decenije višestrukog, brutalnog političkog nasilja kojem su stanovnici ove zemlje bili izloženi od strane kriminalnih, arogantnih, nesposobnih i za njihove probleme nezainteresovanih političkih struktura, koje je su se grdno obogatile raznoseći drzavnu imovinu, fabrike, firme i javno dobro koje nam je svima pripadalo. Povrh svega toga, građani Bosne i Hercegovine, najskuplje su platili krah bivše zajedničke države, ne samo kroz golgotu koju su izdržali u ratu, već i kroz postratnu noćnu moru koja ih je sačekala snene, izbezumljene i pune nade da ce dejtonski mir voditi ka nekom normalnom životu i budućnosti kojoj se vrijedi nadati. Reći da je ono što se desilo samo skica iz političke scenografije stranaka koje se nadaju dobiti predstojeće izbore, znaći zanemariti i kolektivni gnjev (koji je gotovo univerzalan, bez obzira na različite stavove o nasilnim metodama) i politički značaj ogromne nepravde i otimačine koja se na ovim prostorima desila pod plaštom etnonaciolnazima i postdejtonske tobože “narodnooslobodilačke” raspodjele vlasti.

Novi kolektivni politički subjekt

Tuzla grafiti smrt nacionalizmuProtesti su otvorili prostor ne samo za prestrojavanje u redovima političkih partija, čije smo prozirne poteze mogli i očekivati, nego i za artikulaciju jedne nove političke platforme koja će istinski služiti interesima građana ove zemlje. Po prvi put u nekoliko decenija, moguće je zamisliti kolektivni politički subjekt koji nije izjednačen sa etnosom ili nacijom, koji ujedinjuje različite socijalne i generacijske slojeve, i ima potencijal da se uspješno suprotstavi vladajućim strukturama. Taj potencijal mora biti iskorišten, jer će u protivnom da zavlada jos veće beznađe. U ovom smislu, najviše su napredovali Tuzlaci, koji su vlastima ponudili jasnu listu zahtjeva, zajedno sa prijedlozima njihove realizacije. Za njima kaskaju svi ostali protestni centri, a naročito Sarajevo, gdje su na snazi rasprave o tome da li je nasilje bilo opravdano, te da li su “huligani” realni pripadnici ili prijetnja cjelokupnoj političkoj zajednici. Dio javnosti prepoznaje da su ti mladi demonstranti i sami žrtve sistema u kojem su odrasli, te da su lice jedne nove, agresivne i razjarene generacije koja više nema ništa izgubiti, jer joj nista nije ni ponuđeno. Kod drugih se opet budi vrlo poznati “čaršijski” impuls za isključivanjem onih koji se ne uklapaju u tu besmislenu mitologiji o “Sarajevskom duhu” (npr. seljaci, papci, pa sad i “huligani”). Uz malograđansko licemjerstvo, pojavljuje se i evidentni strah kod mnogih koje prizori iz centra grada previše i suviše bolno podsjećaju na rat. To je realan, opravdan bol i strah (koji autorica ovog teksta dijeli), ali i dokaz da još uvijek vrijedi sintagma “Sve je dobro dok se ne puca,” koja je dijelom i spriječavala da se ovako nesto desi još ranije. Moguće je da ova sintagma još uvijek ima neku moć u Sarajevu, čiji stanovnici “preživljavaju” (da ne kažem, uživaju) najveći životni standard u BiH, ali u tuzlanskom kantonu gdje se nalazi najveća koncentracija nezaposlenih, izgleda da više nema.

Djelovati prije nego se vlastodršci pregrupišu

Bilo kako bilo, nasilni činovi kamenovanja, paljenja i pljačkanja zgrada administracije, te obračuni sa policijom, koliko god nam to bilo neugodno i nemilo, jedino je što je na trenutak uzdrmalo bahate vlastrodržce, koji do sada nisu imali potrebe reagovali na simpatične i mirne građanske proteste koji su im pokušavali skrenuti pažnju na probleme koji je njihov nerad ili dirigovana opstrukcija napravio u životima malih, običnih ljudi. Prije nego što se ti isti pregrupišu—a već su počeli, svojim degutantnim izjavama kako su baš oni ti koji nisu neodgvorni niti korumpirani, i koji su ukazivali na probleme još i prije—građani moraju djelovati. Svoj fokus trebaju preusmjeriti dalje od debata o maloljetnim “huliganima”, od kojih su mnogi ionako već debelo oplakali i čiji su bubrezi zaplatili, na stvaranje logističke organizacije i novog okvira djelovanja, na kreiranje dalekosežne strategije i plana rada, i na artikulaciju realnih zahtjeva sa sugestijama kako ispuniti iste. U kontekstu stvaranja ovog plana za dalje djelovanje i njegove realizacije, najvažnije je da ne zaborave krajnje ciljeve i motive svoje mobilizacije, i da ne završe, kao već nekoliko puta do sada, ulovljeni u besmislene rasprave, u ponoru “frakcijašenja” i unutrašnjih previranja, na koji političke elite itekako računaju. Treba početi, npr. sa pritiscima za radikalno smanjivanje plata i ostalih nadoknada u zakonodavnim i izvršnim branšama vlasti na svim nivoima, te brzim i efikasnijim procesuiranjem onih optuženih ili osumljičenim za politički i ekonomski kriminal i korupciju. Iza tih zahtjeva, nasuprot onih za restrukturiranje čitave države, stati će čitava javnost. Parole koje su se čule i u Banja Luci, i u Sarajevu i u Tuzli, i u drugim gradovima bile su ništa drugo do: “Lopovi!”

tuzla_plenum

Plenum građana u Tuzli

Izbori nisu dobra opcija

Za kraj, bitno je naglastii da neke predložene solucije, npr. vanredni izbori, nisu dobra opcija, jer zavise od sistema koji je već duboko ukorijenjen u postojeći status quo. Ideja da su izbori unutar ovog postdejtonskog sistema jedina prava metoda promjene najveća je laž koja je plasirana u javnost od kraja rata naovamo. Na izborima, na koje ionako ne izlazi gotovo pola rezigniranog stanovništva, birači biraju među postojećim političkim opcijama, koje su odabrale same stranke, a koje možemo razvrstati po principu “loš, lošiji, najlošiji.” Dobro uhodane političke partije koriste se čitavim arsenalom provjerenih metoda, uključujući zastrašivanje, ucjene, obećavanje ugovora i radnih mijesta, ideološke manipulacije, i stari “dobri” etnonacionalizam da bi ubijedile glasače da nemaju drugog izbora osim njih. Da apsurd bude veći, poslije izbora, čak i gubitničke stranke imaju šansu doći na bitne pozicije, samo zato što su ušle u prave koalicije. Taj sistem savršeno odgovara političkim strankama, koje su ujedno i gospodari sudbina i menadžeri svih resursa potrebnih stanovnicima svih bh opština, i koje bez obzira na prividno natjecanje za podršku, fukncionišu u gotovo perfektnoj, perfidnoj simbiozi.

Pravo na snove za sve

Ono što treba da se promijeni je suštinski odnos vlastodržaca prema građanima koji plaćaju njihove apsurdno visoke plate za jako malo efektivnog rada, građana koji su izvor poreznih sredstava od kojih ova drzava živi, koji su svojim radom stvorili fabrike i firme čijom su se prodajom ovi isti vladajući paraziti izgradili svoje privatne vile i kupili svoje luksuzne Audije. To su isti ti uhljebovići koji su građane doveli do ruba strpljenja, i često do samog ruba egzistencije. Djeca ove bahate, samozadovoljne oligarhije, da naravno, imaju “mnogo da izgube” —ali nemaju veća prava na život, budućnost, sigurnost, na ambicije i snove od radničke djece Tuzle ili od mladih “delinkvenata” koji su zapalili zgrade kantonalnih vlasti i ostale objekte u petak, 7. februara. U ime te žrtvovane djece—zbog koje su građani ove zemlje protestvovali i 2008, i 2013 i 2014 godine, djece koju je ta država-hobotnica izdala time što je uništila preduzeća njihovih roditelja, cjelokupan sistem socijalne zaštite, zdravstvene njege, javnog obrazovanja, pa čak i bijedne mehanizme za izdavanje jedinstvenog matičnog broja—građani moraju nastaviti izlaziti na ulice i promišljenim metodama zahtjevati drugačiju, bolju, budućnost od ove koja im se cinično smiješi iz ponora u koji gledaju poslijednje 22 godine. Bujica je krenula. Naprijed!

(Media centar, Sarajevo) 

Podelite ovu stranicu!