Ko se s kim i kako šali u Makedoniji?

27 Jul 2015

Da li su Makedonci postali preozbiljni ili je politika postala netolerantna prema satiri i humoru?

Čovjek ostavlja bicikl pored ograde. Prilazi mu policajac:

– Što si stavio ovdje bicikl?

– Samo da nešto završim i odmah se vraćam.

– Znaš li ti koje je ovo mjesto, znaš li ti da je ovo Vlada?

– Pa šta?

– Pa ovdje dolaze političari, ministri, premijeri, predsjednici…

– Aaaa, dobro da si mi rekao, da onda zaključam bicikl…

Ovo je stari, ali vječno aktualan skeč grupe “K-15”, najpoznatijeg humorističnog programa u Makedoniji. Format emisije sličan je kultnoj “Top listi nadrealista”.

Godinama je trio komičara – Cacko, Mile Panika i Tošo Malerot – ismijavao vlade, partije, političare, izbore i institucije. Šalili su se s političkim, nacionalnim, vjerskim i kulturnim stereotipima. Njihove provokacije prema makedonskoj politici i društvu bile su ubjedljivo najgledaniji i najprepoznatljiviji televizijski program.

Danas više ne ismijavaju nikoga. Nijedna televizija ih ne prenosi. Trio se raspao.

Lakše bilo s jednom partijom

Jedan od članova “K-15” je Ljupčo Bubo Karov. Poznatiji pod pseudonimom Cacko. Priča kako je puno vremena posvetio analizirajući razloge zašto je došlo do njihovog nestanka sa ekrana.

“Kako bih objasnio situaciju, poslužio bih se jednom izrekom, pa neka svako tumači kako hoće: Kad si mrtav, tebi nije teško, teško je drugima. Isto i kad si glup”, kaže Karov.

Priča kako je bio dio humora i starog i novog vremena te upoređuje: “Ranije sam važio za velikog borca za slobodu medija. Naravno, zbog toga sam imao probleme. Ali, sada, kad napravim neku ozbiljniju analizu, želim se izviniti ljudima iz tog perioda, zato što su bili amateri u poređenju s ovima danas.”

Glumac Emin Undžel 40 godina je dio humoristične emisije “Hihiriku” – najdugovječnijeg multimedijalnog satiričnog programa, s kojim je odrastalo nekoliko generacija Makedonaca.

Sada se emitira samo na radiju. Kaže kako ga i danas ljudi više prepoznaju kao “Selima Selimija”, lika kojeg je glumio, a ne po njegovom pravom imenu. Smatra da humora nema dovoljno u medijima.

“Ranije je humor bio lakši i slobodniji, bila je samo jedna partija. To je i razlog zašto smo opstali. Danas ima više partija, pa moramo puno paziti šta govorimo i šta glumimo. Sada – neko je nešto rekao iz jedne partije, drugi je nešto rekao iz druge partije, pa pazimo. Moramo naći spoj gdje će nas svi pratiti”, kaže Undžel.

I ova emisija je prije skoro godinu dana izazvala kontroverze. Honorari učesnika programa su kasnili, pa se to u javnosti protumačilo kao pokušaj da se emisija skine sa etera. Makedonska radio-televizija je negirala da je došlo do pokušaj cenzure.

‘Sabotaža’ humora

Jedan od rijetkih izuzetaka korištenja političke satire je novinar Srećko Popovski i njegova popularna “Sabotaža”. Petominutni televizijski segment, koji kroz spoj naracije i video odlomaka, lovi gafove, neprincipijelnosti i protivrječnosti političara te na poseban način kritizira neprofesionalne medijske sadržaje.

Ironično komentira kako u Makedoniji ima i previše humora. Dovoljno je da se pogledaju vijesti provladinih televizija kako se sprdaju sa svojim gledateljima, dodaje u šali.

“U društvu u kojem u najvećem dijelu tradicionalnih medija vlada klasična cenzura i ovih nekoliko ‘neozbiljnih’ novinarskih projekata, kao što je i ‘Sabotaža’, puno je. Jednostavno, nijedna vlast ne želi biti ismijana. Ova uopšte”, kaže Popovski.

Priča kako do sada nije imao pritisak za ono što radi, mada ima ljudi koji ne komuniciraju više s njim od kako su se “pojavili” u njegovom programu. Dodaje kako to ne znači da pritiske nisu imali urednici televizije u kojoj radi ili njen vlasnik, ali od njih ima punu slobodu.

“Javne ličnosti u Makedoniji, osobito političari, poseban su kov. Oni nisu samokritični. Da su bili, ne bi se nalazili u ovom stanju. Također, ne prihvataju ni tuđu kritiku. Dokaz za to je medijska kultura, koja je ispod svakog nivoa pristojnosti, a oni je diktiraju ili favoriziraju. Prihvataju šalu samo na tuđi račun.”

Satira je kao cigla

Osim iz elektronskih medija, politička satira je nestala i iz štampe. Karikature su rijetke. Čak je i legendarni “Pecko” poznatog karikaturiste Darka Markovića povremeno “nestajao” iz novine. Ranije je postojao i specijalizirani časopis za karikaturu Osten, kojeg više nema.

Satirični web-sajt Koza Nostra, koji objavljuje para-vijesti i svakodnevno ismijava politička zbivanja u zemlji, pokušava promijeniti to stanje. Od augusta počinje izlaziti i u štampanom izdanju, kao sedmičnik.

U ovom projektu je i Zvezdan Georgievski, dugogodišnji novinar. Kaže da su se odlučili za taj korak kako bi popunili rupu koja prijeti da proguta društvo.

“Satira je kao cigla. S njom možeš sagraditi kuću, možeš se ograditi, a po potrebi, možeš nekoga i udariti u glavu. Moja teza je da je udaranje po glavi zdravo za jedno demokratsko društvo”, kaže on.

Dodaje da je veliki mit da su Makedonci duhovit narod. Satira, po definiciji, predstavlja neumjerenost i pretjerivanje, pa kaže kao je teško prakticirati ovaj stil u zemlji u kojoj su neumjerenost i pretjerivanje životni stil.

“Danas nećete ići u zatvor zbog vica o premijeru, iako nisam sasvim siguran u ovo, ali možete dobiti tužbu za narušavanje ugleda.”

Navodi da je jedan od ključnih razloga zašto nestaje satira to što su mediji korporativni, pa njihova osnovna namjena nije novinarski proizvod, već propaganda. Također smatra da satira nije dovoljno profitabilna da bi opstajala.

Ispušni ventil koji nestaje

Razlozi za nestanka humora leže u zaoštravanju političkog konflikta i krize u društvu, tvrde komunikolozi. Atmosfera netolerancije je poklopila prostor za humoristične sadržaje. Kad ih politički moćnici nisu mogli direktno ugušiti, radili su to preko oglašivača ili regulatornih instrumenata.

Komunikolog Sefer Tahiri navodi spregu medija i politike kao glavni razlog za nedostatka satire. Tako je javnost uskraćena za informacije koje doprinose boljoj demokratskoj debati.

“Dio medija je pod direktnim političkim utjecajem vlasti i, kao posljedica toga, cenzura, a posebno autocenzura, vrlo je prisutna. U situaciji u kojoj vlast nije spremna da trpi nikakve javne kritike, pogotovo satirične, velik broj medija se odlučio da ne proizvodi sadržaje u kojem bi se političke poruke slale na nestandardiziran način. S jedne strane politika, posebno vlast, nije spremna da čuje kritike, a s druge strane mediji se samocenzuriraju s ciljem da se ne zamjere političarima”, kaže Tahiri.

Komunikacijska funkcija političke satire je ublažavanje društvene suprotstavljenosti, jedna vrsta ispušnog ventila političkih i društvenih problema i relaksacije javnosti. Ako to nema, kažu komunikolozi, javlja se suprotan efekat.

Političari se mijenjaju, vicevi ostaju

Danas se politička satira razvija drugačije. Najbolji primjer su društvene mreže, gdje ismijavanje s političarima zna biti vrlo kreativno, ali i da pređe granicu ukusa i da preraste u vrijeđanje.

Na Twitteru su to kratke ironične i sarkastične opaske, a na Facebooku se komentiraju poruke i vijesti. Sve se to dešava veoma brzo, u realnom vremenu, zajedno s događajima.

Komunikolozi ipak kažu kako satira koncentrirana na internetu nema efekat kakav je imala na televizijskom programu. Kako nema novih skečeva, i stari se mogu dobro uklopiti u makedonsku sadašnjost. Političari su se promijenili, ali vicevi ostaju i još su aktuelni kao u vrijeme kad su nastali.

U jednom od njih Bubo Karov se pojavljuje kao prezenter dnevnika i najavljuje udarnu vijest:

“Samo što smo ušli u Evropu. Vraćamo se odmah nakon reklama.”

(Daniel Evrosimoski, Al Jazeera)