KEMAL KURSPAHIĆ: Fašizam u nedoba

30 Jun 2015

Za fašizam, bilo u razmjerama holokausta ili 'samo genocida' ili 'tek zločina protiv čovječnosti' - u savremenom svijetu ostaje samo prezir

To što nam svijet, uo?i 20. godišnjice genocida u Srebrenici, šalje jednodušne poruke o civilizacijskom imperativu da se obznane i poštuju žrtve i priroda nasilja iz devedesetih – “onako kako je presudio Me?unarodni sud pravde”, a u više presuda i Tribunal za ratne zlo?ine u Hagu – nosi prije svega univerzalne pouke o kulturi sje?anja i odgovornoj interpretaciji prošlosti u udžbenicima, školama i društvu.

Ali, ova globalna obrazovna inicijativa, u kojoj nam se, s autoritetom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i uz istovjetne rezolucije parlamenata brojnih država, poru?uje kako svijet razumije i kako je pravno i istorijski definisao zlodjela oko Srebrenice kao genocid, nije samo odnos “me?unarodne zajednice” prema doma?im poricanjima i pokušajima relativiziranja i falsikovanja doga?aja od prije 20 godina.

Ona je neophodna i zbog toga što se u našim podnebljima upravo ovih dana i godina, sa istim bezobzirnim nepoštovanjem za žrtve, reinterpretira i retušira i istorija rata koji je završen prije punih 70 godina.

Dok je, recimo Njema?ka, ?iji je nacisti?ki režim po?inio najstrašnija zlodjela u zapam?enoj ljudskoj istoriji, danas svim srcem u prvim redovima civilizacijske osude fašizma i poklonjenja pred njegovim žrtvama, kod nas se u parlamentima i javnom životu sedam decenija kasnije rehabilituju ustaštvo i ?etništvo; prema politi?kim potrebama se ne?ovje?no umanjuje ili uve?ava broj ubijenih u Jasenovcu i drugim masovnim stratištima; reprezentativac Hrvatske pozdravlja publiku nacisti?kim pozdravom, a navija?i na terenu na kojem igra ta reprezentacija crtaju nacisti?ki simbol; dok navija?i Bosne i Hercegovine najprije u centru Be?a, a zatim u Zenici iskazuju slijepu mržnju ne samo prema jevrejskoj državi – gaženjem izraelske zastave – nego i prema narodu sa skandiranjem “ubij, ubij, ubij Židova”.

Na taj na?in se sami pridružuju onima kojima je potrebna civilizacijska lekcija o Srebrenici: ne možeš o?ekivati bezuslovno poštovanje za “svoje” žrtve ako se neljudski odnosiš prema “tu?im”.

To me vra?a aktuelnim poricanjima genocida u Srebrenici.

Iako se radi o zlo?inima neuporedivih razmjera, jer Jasenovac je bio dio nacisti?kog projekta holokausta u ustaškoj izvedbi, o Srebrenici postoji najšira saglasnost kao o “najve?em zlo?inu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”, koji je pravosnažnim presudama najautoritativnijih me?unarodnih sudova presu?en kao zlo?in genocida.

Tehnologija osporavanja u svojoj bezosje?ajnosti za žrtve potpuno je ista: smanji broj “njihovih” žrtava – nerijetko za polovinu – i uve?aj što više broj “naših” žrtava i eto pri?e o “zlo?inima na svim stranama” i ideje da bi me?unarodno usaglašeni narativ o genocidu mogao biti prihvatljiv kad bi se govorilo da je tamo bio “genocid i nad Bošnjacima i nad Srbima” kako ovih dana sugeriše predsjednik Republike Srpske poništavaju?i tako svaki trag poštovanja za vlastitu posjetu Memorijalnom centru u Poto?arima.

Mediji tu nisu tek ogledalo politi?kih osporavanja zlo?ina: oni ne samo da upadljivo prenose takve izjave, sra?unate na kopanje po nezaraslim ranama, nego i razra?uju tehnologiju “pola oduzmi-pola dodaj” u redakcijskim komentarima i u potrazi za sagovornicima koji ?e doprinijeti relativizaciji zlo?ina.

Tako vode?i beogradski dnevnik ovih dana, citiraju?i uvaženog izraelskog lovca na naciste, u naslovu nudi istorijsko otkri?e: “Srebrenica se nikako ne može porediti sa holokaustom”.

Ne znam nikoga ko bi sa bilo kakvim akademskim, istraživa?kim, pravni?kim ili moralnim autoritetom mogao trvditi suprotno – odnosno porediti Srebrenicu s holokaustom – kao što nemam ni najmanjeg saosje?anja s onima koji ?e se i povodom Srebrenice tješiti kako eto “nismo po?inili holokaust” ve? “samo genocid”.

Imao sam i li?no priliku da, na mjestu najvišeg moralnog autoriteta i pred najpozvanijom publikom, govorim nešto o tim “bolnim paralelama” kako je bio naslovljen i moj tekst o tome u dnevniku Boston Globe.

Kao po?asni govornik na otvaranju izložbe “Lica tuge” u Muzeju holokausta u Vašingtonu u jesen 1994., dakle prije Srebrenice, rekao sam kako nisam razgledao izložbu u Muzeju da bih tražio bilo kakva pore?enja – jer je holokaust najstrašniji zlo?in u istoriji ?ovje?anstva – ali da fotografije i dokumenti izloženi u Muzeju upu?uju na bolne sli?nosti sa onim što se dešava u mojoj zemlji: ljudi u logorima bez ikakve krivice osim pogrešnog imena ili vjere; izgladnjela lica i tijela živih kostura; pokušaji da se pred nadolaze?im zlom spase porodi?ne dragocjenosti i slike najdražih; spaljivanje i rušenje bogomolja; ?ak i sudbina evropskih Jevreja na brodu St.Louis kojima ni Kuba ni Sjedinjene Države nisu odobrile iskrcavanje 1939. i morali su da se vrate u Evropu gdje je približno tre?ina njih nestala u holokaustu podsje?a me na moje Bosance izbjegle ispred noža koji ?ekaju na tovorenom na granicama ujedinjene Evrope nepoželjni jer iz spaljenih domova nisu donijeli ili nikad nisu ni imali putne isprave.

Za fašizam, bilo u razmjerama holokausta ili “samo genocida” ili “tek zlo?ina protiv ?ovje?nosti” – u savremenom svijetu ostaje samo prezir.

(Slobodna Evropa)

Podelite ovu stranicu!