Kako se bira predsjednik SAD?

08 Nov 2016

Rezultat će odrediti kompozicija od 538 članova elektorskih glasova koji će formalno izabrati novog američkog predsjednika

Amerikanci danas biraju novog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, ali tom prilikom neće direktno odlučiti koji će kandidat ući u Bijelu kuću.

Desetine miliona Amerikanaca koji će glasati na izborima će ukazati na ime kandidata kojeg podržavaju. U stvari, rezultat će odrediti kompozicija od 538 članova elektorskih glasova (Electoral College) koji će formalno izabrati novog američkog predsjednika.

Elektorske glasove su osmislili 1787. godine autori Ustava SAD kao kompromis između onih koji su željeli direktno glasanje naroda i onih koji su željeli da Kongres bira predsjednika.

Jedan od ciljeva je bio da se zaštite prva manjih država i spriječi dominacija onih sa brojnijom populacijom nad onima sa manjom.

Zbog toga danas svaka od 50 američkih država ima isti broj elektorskih glasova, kao i što imaju jednak broj članova Kongresa.

California, najnaseljenija američka država, ima 55 elektora. To se reflektuje kroz dva američka senatora, plus 53 člana Predstavničnog doma dodijeljenih na osnovu broja stanovnika.

Države sa manjom populacijom imaju tri elektora: dva za američke senatore i po jedan za svakog člana njihovog Predstavničkog doma.

Vašington D.C. je poseban federalni distrikt, ne država, i stoga nema niti jednog američkog senatora, niti jednog predstavničkog glasa u Kongresu SAD. Ali prema Amandmanu 23. Ustava SAD, Distriktu Columbia dodijeljena su tri elektorska glasa u izbornom mehanizmu.

Pobjednik dobija sve

Da bi postao predsjednik, kandidat treba podršku proste većine elektorskih glasova. Trenutno je za obezbjeđivanje pobjede potrebno najmanje 270 elektorskih glasova.

Ako je elektorsko glasanje tijesno, Predstavnički dom je ovlašten da izabere sljedećeg predsjednika. To se dogodilo samo jednom u istoriji SAD.

Nevjerni elektori

Elektore obično nominuje politička partija ili same stranke daju svoje kandidate. Takve veze obično znače da su kandidati lojalni svojoj stranci ili kandidatima za koje su rekli da će glasati.

Ali ne postoji federalni zakon koji obavezuje elektore da se drže svog obećanja.

Elektor koji prekrši svoju obavezu da glasa za odeđenog kandidata poznat je kao “nevjerni elektor”.

Dok 29 država i Distrikt Columbia imaju zakone koji sankcionišu nevjerne elektore, 21 država ih nema. Države Minnesota i Michigan imaju zakone koji poništavaju glasanje nevjernih elektora.

Kandidat sa najviše glasova ne pobijedi uvijek

Elektorski sistem glasanja je u prošlosti dovodio do kontrovezi zbog mogućnosti da kandidat koji osvoji najveći broj glasova u direktnom glasanju ipak ne sakupi dovoljno elektorskih glasova da postane predsjednik.

To se dogodilo 2000. godine, kada je republikanski kandidat George W. Bush osigurao potrebnu većinu elektorskih glasova, iako je u direktnom glasanju širom zemlje osvojio oko 500.000 glasova manje od demokratskog kandidata Ala Gora.

Godine 1876, kada je republikanski kandidat Rutherford B. Hayes bio izabran za predsjednika, demokrata Samuel Tilden postao je jedini američki predsjednički kandidat koji je osvojio više od 50 posto popularnog biračkog tijela, ali je izgubio zbog elektorskih glasova.

Kada su se 1824. godine četiri zasebna kandidata iz razbijene Demokratske – republikanske stranke nadmetala za funkciju predsjednika SAD, niti jedan kandidat nije osvojio većinu elektorskih glasova.

Kao rezulatat toga uskočio je Predstavnički dom SAD koji je za predsjednika izabrao Johna Quincyja Adamsa.

Jedni put kada je Predstavnički dom preinačio elektorsko glasanje bilo je 1800. godine, kada je broj elektorskih glasova za Thomasa Jeffersona bio jednak kao i za Aarona Burra. Predstavnički dom je izabrao Jeffersona za predsjednika.

(Ron Synovitz / priredila Biljana Jovićević, Slobodna Evropa)