Kako je Putin ponovo pobedio

04 Mar 2012

Predsednički izbori u Rusiji bili su jedna od sigurnijih opklada ove zime. Pre svega, zahvaljujući svojim protivkandidatima koji su "pušteni" u proces. Stara priča u totalitarnim društvima

Preostala četiri kandidata djeluju kao idealni protivnici za uzdrmanog, ali još uvijek moćnog autokrata: trojicu su nominirale parlamentarne oporbene stranke kao dokazane gubitnike koji već desetljećima ne predstavljaju realne pretendente na vlast, a četvrti je u očima prosječnog Rusa gotovo personifikacija raskalašene, odnarođene oligarhije za kakvu bi prosječan građanin mogao glasati samo iz mazohističkih pobuda.

Nakon što se Putin u zadnje vrijeme počeo pojavljivati u javnosti neobično rumen i bez bora, proširila se šala da je potrebu za novim licima u ruskoj politici Vladimir Vladimirovič odlučio riješiti plastičnom operacijom.

No prema vođama tobožnje desnice i tobožnje ljevice, 65-godišnjem Vladimiru Žirinovskom i 67-godišnjem Gennadiju Zjuganovu, Putin djeluje kao svježa faca na ruskoj političkoj sceni. Dok su čak i u Hrvatskoj sve stranke promijenile lidere, potonja dvojica igraju svoje oporbene uloge još od raspada SSSR-a.

GENNADIJ ZJUGANOV – Kandidat Komunističke partije
Taj političar djelovao je uvjerljivo prije 15-ak godina, kada je u turbulentnoj postsovjetskoj Rusiji postojala realna mogućnost da pobijedi na predsjedničkim izborima 1996. i vrati komuniste na vlast. No dotad razjedinjeni tranzicijski tajkuni (Hodorkovski, Berezovski, Potanjin, Gusinski…) osjetili su da im gori pod nogama pa su ujedinili svoju novčanu i medijsku moć kako bi pomogli liberalnom predsjedniku Borisu Jeljcinu i jednu gotovo izgubljenu izbornu utrku pretvorili u pobjedu.

Otad, Zjuganov je još dvaput kapitulirao na predsjedničkim izborima, ali nije dao ostavku ni otvorio put mlađim, ambicioznijim i uvjerljivijim političarima, iako KP ima obrazovanih kadrova, a i svježih potencijala među, primjerice, lijevim studentima i urbanom gerilom. Zbog svega toga, odavno je rašireno uvjerenje da je Zjuganov postao Putinov igrač koji se zadovoljava šefovanjem u drugoj političkoj sili Rusije. Iz redova KP-a istovremeno se mogu čuti žestoke kritike Putinovog režima; neki članovi čak će se pridružiti uličnoj oporbi na prosvjedima za poštene izbore, ali ne i Zjuganov: on će ih prokazivati kao ‘narančasti virus’ plašeći birače ukrajinskom traumom. Umjesto naprednih lijevih ideja, doktoru filozofije Zjuganovu je zanimljivije reafirmirati Staljinovu epohu, artikulirati ksenofobiju i teze o ugroženosti euroazijske civilizacije, a blizak je i Pravoslavnoj crkvi kao jednoj od najkonzervativnijih društvenih sila u Rusiji.

VLADIMIR ŽIRINOVSKI, kandidat Liberalno-demokratske partije Rusije
‘Liberalno-demokratsko’ u imenu njegove stranke (koja je navodno projekt bivšeg KGB-a s kraja 80-ih) jedna je od neslanijih šala ruske politike. Pukovnika Žirinovskog stvarni liberalni demokrati najčešće nazivaju političkim klaunom, ultranacionalističkim tribunom i zapravo dugogodišnjim projektom Kremlja zaduženim da bombastičnim populističkim floskulama i dosjetkama, plus povremenim ekstremističkim idejama, titra biračkoj radikalnoj desnici i pritom čini da ostalim građanima kremaljska struja djeluje patriotski, a civilizirano. Neslana je također (ali u povijesti šovinizma česta) šala da neke od najksenofobičnijih, rasističkih i antisemitskih izjava u Rusiji emitira sin – Židova. I Žirinovski i Zjuganov puni su proturječja koja već desetljećima zasipaju politički život Rusije cinizmom i apatijom.

SERGEJ MIRONOV – kandidat Pravedne Rusije
Još jedan kandidat za vođu socijaldemokratske opcije koju analitičari također smatraju kremaljskim projektom – i to onim od kojeg se polako odustaje jer je podbacio na prošlim izborima. Donedavno su se mogle čuti teze da je Pravedna Rusija projektirani zametak dvostranačja, nešto poput demokrata koji bi se u budućnosti izmjenjivali na vlasti s ‘republikancima’ iz vladajuće stranke Jedinstvena Rusija. Mironovu se zamjera da ne iskače iz političkog sivila i da koncilijantno kritizira vlast – bez upiranja u stvarne bolne točke poput, recimo, odnosa Vladimira Putina i njegovih prijatelja koji su proteklih godina postali megauspješni biznismeni. Zanimljivo, po pitanju navodnog nedavnog atentata na Putina jedini je on od oporbenih lidera izjavio da mu se izvještaji čine uvjerljivim; Žirinovski i Zjuganov izvješće su ismijali: Zjuganov je priču o atentatu nazvao jeftinim predizbornim trikom, a Žirnovski ‘spinom za stvaranje dojma kod slabo obrazovanih bakica i domaćica’.

MIHAIL PROHOROV – nezavisni kandidat
Otkako je početkom prošle godine objavio da se namjerava politički angažirati, odmah su se pojavile sumnje da to čini u dosluhu s vlastima u Kremlju i Bijelom domu. Jedini je novi kandidat koji je uspio ispuniti uvjete za registraciju. Simpatizira uličnu oporbu i zasad se neuspješno nudi kao njezin pokrovitelj. Zagovara liberalizaciju države i obračun s korupcijom pokušavajući ostaviti dojam neovisnog i iskrenog pojedinca, no pravi politički kapacitet i ozbiljnost ovog bivšeg metalskog mogula trebali bi se vidjeti tek poslije izbora – ako utemelji i krene razvijati stranku koja će s konkretnom poviješću djelovanja izaći na sljedeće parlamentarne izbore.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!