JOSIP ANTIĆ: Preobraženja patrijarha Irineja

21 Aug 2015

Ništa sporno patrijarh nije rekao u Hrvatskoj, samo da nije uveo amandman na Evanđelje i to u nekoj vrsti 'zlometra'

Nakon velikih belaja, a takvih na ovim prostorima ne manjka, traže se velike geste ili se tako nekako misli. Od toga žive vazda primjenljivi i promjenljivi političari, a znaju oni čije poslanje nije od ovoga svijeta, kako je to jednom davno rekao njihov učitelj. Jedan od njih je i rodnim imenom Miroslav Gavrilović iliti patrijarh Irinej, koji je ovih dana pohodio primorski dio Hrvatske.

Nije to prvi posjet poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC) Hrvatskoj. Zajedno sa članovima Sinoda SPC učinio je to u lipnju 2012. godine, posjetivši Zagreb, a bio je to prvi put od rata da su visoki predstavnici SPC-a posjetili Hrvatsku. Posjeta je nazvana “historijskom posjetom mira i ljubavi” i malo tko je – bez obzira pripada li ili ne pravoslavlju ili nekoj drugoj konfesiji – mogao zanijekati dobre vibracije takvog čina.

Tri godine kasnije patrijarh je opet došao i to u ozračju u kojem su odnosi Hrvatske i Srbije bremeniti toliko da su i zajedničkom Bogu (u kojeg vjeruje najveći broj stanovnika jedne i druge države) dodijali. Upravo zato se od patrijarha Irineja očekivala ako ne velika gesta, a ono svakako mudra riječ i mnoge su uši bile uperene prema manastiru Krka, nedaleko od Kistanja, kojeg patrijarh nije odabrao slučajno – ni prostorno, ni vremenski.

Manastir na krškoj rijeci jedno je od snažnih mjesta pravoslavlja, a od samih početaka suživotom je povezano sa sudbinom katolika, još u doba dok nacije u današnjem smislu nisu bile izmišljene na ovim prostorima.

Godine 1350. navodno ga podiže srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udana za hrvatskog kneza Mladena II Šubića, posvetivši ga sv. arhanđelu Mihailu. Druga povjesničarska varijanta kazuje da je manastir Krka sagrađen na temeljima rimokatoličkog samostana, na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je, prema predaji, apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u prvom stoljeću poslije Krista.

Ako je rana prošlost ovisna o nacionalno obojenim intepretacijama, nije sporno da je manastir duhovni centar pravoslavni od 1615. godine, a upravo ta 400. obljetnica tada utemeljene bogoslovije bila je povod dolaska patrijarha Irineja.

Važno je i da se obilježavanje slavilo na dan Preobraženja Gospodinova, jednog od najvećih pravoslanih blagdana, još jedne zajedničke niti što ih veže s katolicima.

Blagdan je spomen na događaj što ga bilježe Evanđelja, pričajući kako se Isus na brdu Tabor mistično preobrazio i očitovao učenicima slavu nebesku, a sebe kao “Sina Božjega”. Svetkovanje tog čina počelo je na Istoku, a tek je u 10. stoljeću preneseno na Zapad. Zanimljivo je da ga Katolička crkva službeno slavi tek od 1457. godine, kada je datum 6. kolovoza određen kao svetkovina Preobraženja Gospodinova, a u čast obrane Beograda pred napadima turske vojske.

Kad smo kod ratova, kako se navodi na službenim stranicama Episkopije Dalmatinske, “manastir Krka bio je (1995. godine op.a.) poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma”.

Svjestan poveznica i razdjelnica

Da je svih tih silnih poveznica (i razdjelnica) patrijarh Irinej svjestan, bilo je jasno i tijekom propovijedi vjernicima i, nešto kasnije, u obraćanju medijima. Komentirajući suživot Hrvata i srpske nacionalne manjine, istaknuo je kako se “u odnosima dogodilo veliko zlo, koje je tim veće kada je poznato da su ranije bili jedan hrišćanski narod sa istim crkvama”.

Braća su se, rekao je patrijarh, podijelila i jedni drugima nanijeli veliko zlo, koje se, istaknuo je, više ne smije ponoviti, a onda pozvao na klasično kršćansko opraštanje, što je s vremenom, barem kao želja, utkano u baštinu cijelog civiliziranog svijeta.

Misao koju su zabilježili svi mediji glasi: “Zlo su činili nama susedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj meri no oni. Važno je oprostiti, ali i dobiti oprost za nedela koja su poneki među Srbima činili.”

Dodao je patrijarh i kako je “srpski narod, bežeći od smrti, doživeo tragične stvari, a hrvatsku teritoriju napustio je pod pritiskom”, te kako je “iz Hrvatske hteo poslati poruku svim Srbima koji su nekad živeli na području Hrvatske da se tu i vrate”.

Patrijarh Irinej upozorio je i na skidanje ploča na ćirilici u Vukovaru i na probleme koje srpska zajednica u tom dijelu Hrvatske ima u ostvarenju tog prava.

Reklo bi se ništa sporno (tek recimo da postoje dokazi kako su mnogi Srbi krenuli u zbijeg pod “pritiskom” vodstva tzv. Krajine, što nikako ne umanjuje zločine počinjene nakon Oluje) da patrijarh nije uveo amandman na Evanđelje i to u nekoj vrsti “zlometra”. Jer, kakvo je to praštanje u kojem se jedna žrtva proglašava manjom, a druga većom? Nije li to oprost s figom u džepu? Psiholozi koji nikad nisu ni čuli za Kosovo polje, naime, znaju da uživljavanje u ulogu veće žrtve ne vodi katarzi, nego samo većem potiskivanju – do neke sljedeće epizode.

Rat kao poguba ljudske naravi

Jasenovac je prestrašan, tu nema nikave dvojbe, ali umanjuje li to zločin u Vukovaru? Što je sa Srebrenicom? Hoćemo li sljedećih godina brojati mrtve od dolaska Slavena do ovog kutka Europe, kako bismo pobrojili i sortirali sve kosti, a kad ih knjigovodstvo nesreće i smrti konačno pobroji proglasiti konačnog pobjednika narod – žrtvu svih žrtava?

Ili ćemo, jadni i kukavni kakvi već jesmo, konačno shvatiti kako je rat poguba ljudske naravi, kako je zbog njega svaki čovjek na gubitku i kako je onaj koji je oduzeo ijedan nevini život ubio cijelo čovječanstvo. Kao što su to učinili oni koji su, dok još nisu opalile puške, tamo negdje u osamdesetima iz grobova iskopali ideju o “narodu koji mora živjeti u jednoj državi”.

I upravo zbog tog “zlometra” poruka patrijarha Irineja taman je u mjeri vremena i ozračja za koje smo se nadali da ih je došao nadići, tim više jer je dan ranije u Zadru govorio nešto drugačije. Tamo se u društvu katolika, predvođenih nadbiskupom Želimirom Puljićem, podsjetio još jedne poveznice s katolicima: u katedrali Sv. Stošije iskazao je počast, kako se navodi “svetim moštima zajedničke sremske mučenice sv. Stošije iz rimskih i prvih hrišćanskih vremena”. Riječ je o svetici koja je stoljećima povezivala Istok i Zapad, pravoslavne i katoličke vjernike.

“Imamo puno zajedničkog i pored određenih razlika, ali puno je više onoga što nas sjedinjuje, zbližava i čini da budemo jedni – ako ne zajedno, barem jedni pored drugih. Bilo je vreme koje bih rekao da se ne ponovi, kada smo činili nešto što ne priliči hrišćanskom imenu. Kada se čovek udalji od Boga, onda je sve moguće”, poručio je tada patrijarh Irinej.

Istaknuo je tada da Crkva katolike i pravoslavne sjedinjuje, zbližava i daje srodstvo i izrekao misli koje će, nažalost, nadglasati one izrečene dan kasnije o “većoj žrtvi”.

“Ono što nas sjedinjuje i što nam je zajedničko puno je veće od onoga što nas deli. Potrudimo se da podržimo to što nam je zajedničko, da to proglašavamo za našu metodu, plan i program našeg života. I sigurno će mnoge stvari biti bolje nego što jesu”, rekao je patrijarh Irinej.

“Neka Gospod blagoslovi narod katolički i pravoslavni, da se potrudimo biti deca Božja. Nekada je ovde bilo puno više Srba nego što je danas, a vreme koje je iza nas svedoči, govori da je bilo vreme kad smo živeli kao braća. Molimo se Bogu da se to vreme vrati. Život nam brzo prolazi. A nema veće tragedije za čoveka nego da gaji mržnju prema nekome. Mržnja više ubija i satire onoga u kome jeste, nego onoga na koga se odnosi”, zaključio je.

Tako je govorio patrijarh Irinej dan uoči blagdana Preobraženja Gospodinova i takav govor u stilu “brother without arms” valja pamtiti. Za metanoju skrivenu u detalju “mjerenja žrtava”, koju je dan kasnije u Krki iskazao, okrivimo – loše meteorološke prilike. Okretalo je, naime, na jugo.

(Al Jazeera)