Je li ova mlada Latina odgovor američke ljevice na Trumpa?

15 Aug 2018

"Mi imamo ljude, oni imaju novac"

Kad se Alexandria Ocasio-Cortez kandidirala za kongresnicu 14. okruga savezne države New York, malo je ljudi vjerovalo da će pobijediti – uključujući nju samu. Još do prije mjesec dana jedva da je itko izvan Bronxa, a kamoli SAD-a, čuo za ovu 28-godišnju konobaricu, aktivisticu i deklariranu demokratsku socijalisticu.

No 26. srpnja u predizborima (eng. primaries) pobijedila je svog protukandidata iz Demokratske stranke, senatora Josepha Crowleyja s gotovo 20-godišnjim mandatom. Dakle, Crowley je bio senator kad je Ocasio-Cortez bila u drugom razredu osnovne škole. Štoviše, Crowley je u utrku za kongresnika 14. okruga savezne države New York, koji pokriva velike dijelove četvrti Queens i Bronx New Yorka, ulupao neusporedivo više novca od nje. Njeno šokirano lice kad je na ekranu bara s bilijarima, u kojem je dočekala rezultate, shvatila da je pobijedila, obišlo je sve televizijske postaje u SAD-u.

Politička nasljednica Bernieja Sandersa?

Budući da je 14. okrug New Yorka sigurno “plavi” okrug, gdje republikanski kandidat gotovo da nema šanse pobijediti, prilično je sigurno da će Ocasio-Cortez najesen ući u američki Kongres, nakon svoje prve kandidature u životu. Ova 28-godišnja Latinoamerikanka, doduše, neće tamo biti prva demokratska socijalistica – njen politički mentor, 76-godišnji senator iz Vermonta Bernie Sanders, također se tako deklarira.

Ocasio-Cortez je svoje prvo pravo političko iskustvo i imala kao organizatorica u njegovoj kampanji za predsjednika SAD-a 2016. Gorljivi lijevi populist Sanders je, kako je dobro poznato, izgubio u demokratskim predizborima od prekaljene predstavnice establišmenta i kontinuiteta, među desničarima i krajnjim ljevičarima gotovo podjednako omražene Hillary Clinton, koju je na kraju na izborima neočekivano potukao Donald Trump.

Ali Sandersova kampanja, temeljena na jasnim i beskompromisnim idealima društvene pravde, vođena organski i odozdo (eng. grassroots) i uz nevjerojatnu količinu entuzijazma, mahom mladih aktivista i organizatora, i tada je mirisala na neke nove vjetrove u Demokratskoj stranci. Njegov poraz utro je put za pobjedu ove idealistički nastrojene djevojke iz Bronxa.

Kći Portorikanaca iz Bronxa

Ocasio-Cortez je kći Portorikanaca rođena u Bronxu, čija je majka Blanca radila kao vozačica i čistačica nakon što je otac Sergio, arhitekt, umro dok je Alexandria bila na fakultetu. Mala Alexandria nije se ustručavala iznositi svoje mišljenje za ručkom ili večerom. “Nitko je nije mogao ušutkati. Vidjela sam političke tendencije (u njoj) još otkad je bila vrlo, vrlo mala”, kaže njena majka za New York Times.

Upisala je i diplomirala ekonomiju i međunarodne odnose na Sveučilištu u Bostonu s odličnim ocjenama, a jedan od profesora pohvalio ju je zbog “odličnih analitičkih sposobnosti”. Za vrijeme fakulteta stažirala je kao asistentica za pokojnog senatora Teda Kennedyja, brata čuvenog predsjednika J. F. Kennedyja. No nakon fakulteta preusmjerila se s ustaljene rute za mlade političke karijeriste na aktivizam i rad u lokalnoj zajednici.

Kad se vratila u Bronx, posvetila se projektima za poboljšanje dječje pismenosti i obrazovanja i u tu svrhu pokrenula izdavačku kuću za dječje knjige. A osim u Sandersovoj kampanji, svoje je političke ideale oštrila u prosvjedima američkih Indijanaca i ekoloških aktivista protiv naftovoda Keystone koji se gradi preko njihove zemlje. Usto je godinama držala ljetne tečajeve za liderstvo u zajednici pri Nacionalnom hispanskom institutu. Na kandidaturu ju je nagovorila politička inicijativa proizišla iz Sandersove kampanje, Brand New Congress.

Sanders se nije libio, pomalo nadobudno, nazvati svoju kampanju “revolucijom”, naglašavajući širi ljevičarski pokret koji ona odražava, a koji svoje korijene vuče od 2011. i Occupy prosvjeda koji su zapalili Ameriku. Energija koja je proizašla iz dubokog revolta protiv 1 % najbogatijih koji su namjestili pravila igre u svoju korist, protiv sprege beskrupuloznog bankarskog sektora i podmitljivih političkih predstavnika u Washingtonu koja je urodila financijskom krizom, nije se tada, međutim, kanalizirala u zaokret nalijevo na biralištima.

No možda je razlog tome upravo to što je SAD tada imao “lijevog”, a ustvari centrističkog, kompromisima sklonog i neodlučnog predsjednika Baracka Obamu, kojem su nastup, stil i forma uvijek bili daleko jača strana od sadržaja. Njegova kampanja “nade i promjene” postala je, nakon osam godina uglavnom sterilnog mandata, predmet cinične poruge i na ljevici, i na desnici. Ipak, ako ništa drugo, razočaranje ljevice Obaminim neispunjenim obećanjima pokazuje koliko su desničarske teorije zavjere o Obami kao tajnom socijalistu i marksistu bile smiješne.

S Trumpom više nije jasno tko je desno, tko lijevo

Stvari su sada radikalno drukčije. U Bijeloj kući sjedi najdesniji predsjednik kojeg je Amerika imala u novijoj povijesti. No Trumpovi stavovi i politika koju provodi toliko su kaotični, kontradiktorni i bizarni da ih je teško uopće smjestiti u politički spektar. Stara dihotomija s Trumpom gotovo je potpuno pala u vodu – predsjednik stranke Ronalda Reagana s jedne strane do ekstrema dovodi konzervativna načela nacionalne sigurnosti i zakona i reda – optužba da je SAD ove godine otvorio koncentracijske kampove za djecu migranata nije daleko od istine. S druge strane, Trump se besramno ulizuje Rusiji, koja nije bila ovako agresivna na svjetskoj pozornici još od vrhunca hladnog rata, potom dovodi u pitanje američke saveze poput NATO-a i grmi protiv vlastitih sigurnosnih službi i institucija poput FBI-a i ministarstva pravosuđa, ponavljajući kao mantru da se protiv njega vodi “lov na vještice”.

Žamor o njegovom opozivu, pa čak i veleizdaji, sve je glasniji. U atmosferi kolektivne histerije, polarizacije i sveprisutnih “alternativnih činjenica”, njegovi pristaše nose majice s natpisom “radije bih bio Rus nego demokrat” i vjeruju u sumanutu teoriju zavjere prema kojoj je on heroj naroda u borbi protiv globalne pedofilske kabale. S druge strane, ti Trumpovi sljedbenici, koji sve više podsjećaju na fanatične podanike diktatora kao što su Putin, Asad ili Kim, optužuju demokrate za “rusofobiju” i “ratno huškanje”. A ljevica je, umjesto borbe za radničku klasu, gotovo potpuno zaokupljena politikom identiteta i cenzuriranjem uime borbe protiv rasizma i fašizma. Dobro došli u 2018.

U tom pomalo shizofrenom ozračju, u neku je ruku osvježavajuće vidjeti novo lice koje se zauzima za tradicionalne i jasno artikulirane ljevičarske ideale: univerzalno javno dostupno zdravstvo i obrazovanje (što ne znači i njihovu potpunu nacionalizaciju), regulaciju nekontroliranog Wall Streeta, podizanje minimalne plaće na 15 dolara po satu kako bi svi imali “plaću dovoljnu za život” i “zeleni New Deal” kao odgovor na potencijalno katastrofalne klimatske promjene. Ukratko, kao što je sama sažela u intervjuu za satiričku emisiju Daily Show s Trevorom Noahom: “Vjerujem da u modernom, moralnom i bogatom društvu nijedna osoba u Americi ne bi smjela biti presiromašna da bi živjela.”

Istina, neke stavke programa s kojim se Ocasio-Cortez kandidirala prilično su kontroverzne i idu dalje i od onoga za što se Sanders zalaže: ukidanje savezne imigracijske službe ICE koja je zadužena za kontroverzne deportacije ilegalnih imigranata, stanovanje kao ljudsko pravo te savezna garancija zaposlenja – prilično neodređen prijedlog koji se čini kao kombinacija univerzalnog javnog prihoda, javnih radova i povišene minimalne plaće. Njeni gafovi poput onog da je “toliko malo nezaposlenih jer ljudi rade dva posla” također ne ulijevaju povjerenje da zaista zna o čemu govori, ekonomskoj diplomi unatoč.

Konzervativci upiru prstom u Venezuelu, progresivci u Švedsku

Konzervativci je, ne potpuno neosnovano, optužuju da njena ideologija kao krajnju posljedicu ima gospodarski i društveni slom koji se u stvarnom vremenu odvija u Venezueli. Podsjećaju da se i pokojni Hugo Chavez deklarirao kao demokratski socijalist i da su mu usta bila puna siromašnih i obespravljenih, da bi onda otjerao sav kapital iz zemlje, a bogatstvo od prodaje nafte trpao u svoje i džepove svojih poslušnika.

Popularni konzervativni komentator i voditelj Ben Shapiro, kojeg desničari smatraju vodećim intelektualcem, a ljevičari opasnim trolom, tvrdi da Ocasio-Cortez nema pojma koliko njen plan o javnom zdravstvu, stanogradnji i visokom obrazovanju košta ni kako bi se platio. Pozivajući se na istraživanje think-tank Centra za poreznu politiku, Shapiro navodi da bi njen plan koštao zapanjujuća 42 bilijuna dolara u sljedećih deset godina. Nasuprot tome, Trumpove porezne olakšice za bogate, koje Ocasio-Cortez iznosi kao dokaz da novaca ima, ali se ne troši na prave stvari, napravit će u istom roku rupu u proračunu od “samo” 2 bilijuna dolara – 40 bilijuna manje. Prema ovoj procjeni, udio lokalnog i saveznog proračuna popeo bi se na 60% američkog BDP-a u idućih 30 godina.

Kako i priliči današnjem dobu Twitter ratova, provokacija i pretjerivanja, stvari su ubrzo postale bizarne. Shapiro je javno izazvao Ocasio-Cortez na debatu i ponudio joj, pomalo patronizirajuće, 10 tisuća dolara ako pristane. Nakon što ga je ona prvo ignorirala, a njegovi pristaše je počeli prozivati zbog toga, odgovorila mu je uspoređujući njegov poziv s dozivanjem i maltretiranjem žena na ulici (eng. catcalling), što su mnogi konzervativci iskoristili kao još jedan dokaz da “borci za društvenu pravdu” (eng. social justice warriors) shvaćaju samu raspravu kao prijetnju. Istina je, koliko god njen odgovor bio neumjesan, da ona kao politička kandidatkinja ne duguje debatu nekome tko se uopće nije kandidirao, kamoli protiv nje. On joj je na to dao jednako neumjesan odgovor, pozivajući se na svoje ortodoksno židovstvo kao dokaz da on nikad ne bi maltretirao žene.

Liberalni centristi pak opisuju Ocasio-Cortez kao lijevu verziju fanatično konzervativnog Tea Partyja i uspoređuju njenu pobjedu s pobjedom marginalnog desničara Davea Brata nad tadašnjim favoritom za predsjednika Kongresa, republikancem Ericom Cantorom. I tada je, slično kao i u slučaju Ocasio-Cortez, mainstream kandidat potrošio dvadesetak puta više novaca na kampanju od autsajdera i svejedno izgubio.

Ali u obranu mlade socijalistkinje stao je, među ostalima, američki ekonomist-nobelovac i kolumnist za New York Times, Paul Krugman. U kolumni naslovljenoj Radikalni demokrati su prilično razumni, Krugman argumentira da je paralela s radikalnim desničarima totalno promašena jer, dok prijedlog Tea Partyja o ustavnoj obavezi nultog deficita više od 90% ekonomista smatra lošom idejom, javno zdravstvo je, primjerice, nešto što sve zapadne zemlje osim SAD-a već desetljećima imaju. Američka ljevica zaista ispada pomalo smiješna kad se poziva na Švedsku kao primjer uspješnog socijalizma, ali desnica je jednako neozbiljna kad tvrdi da će javno zdravstvo i školstvo dovesti do venezuelanskog scenarija.

“Oni imaju novac, mi imamo ljude”

Da je Krugman u pravu, sugerira i prošlogodišnja analiza MMF-a, koji na antiglobalističkoj ljevici desetljećima slovi kao utjerivač neoliberalnih reformi. MMF zaključuje da bi viši porezi najbogatijima u društvu doveli do smanjivanja nejednakosti te da ne bi imali negativnih posljedica na ekonomiju razvijenih zapadnih država. A da je ona koja slovi kao najrazvijenija među njima, SAD, i dalje mjesto u kojem možete bankrotirati jer ste dobili rak, izaći s fakulteta sa stotinu tisuća dolara duga, imati vodu punu olova iz slavine ili završiti u šatoru jer ne možete platiti stan iako radite, paradoks je koji se ne može tek tako opravdati pozivanjem na ekonomske slobode ili fiskalnu odgovornost.

Da, kao što demokratski lideri poput Nancy Pelosi upozoravaju, pobjeda u jednom okrugu – u kojem više od 50% stanovnika čine Latinoamerikanci, a manje od 25% bijelci – ne znači i promjenu raspoloženja u cijeloj zemlji. Da, za nju je na ovim predstranačkim izborima glasalo samo 16 tisuća ljudi – izlaznost predizbora bila je 10%. Da, postoji vrlo realna mogućnost da će republikanci i neopredijeljeni glasači, uznemireni valom Sandersove “Revolucije, “Me Too” pokreta protiv zlostavljanja žena, “Black Lives Matter” pokreta protiv policijskih ubojstava Afroamerikanca i drugih pokreta za društvenu pravdu na čijem valu i Ocasio-Cortez jaše, opet glasati za Trumpa i njegove ljude. Odnosno, da od najavljenog “plavog vala” neće biti ništa.

Ali osim njene mladosti, manjinskog porijekla i uvjerljivosti njene poruke, srčanost i iskrenost kojom je iznosi odgovor su na pitanje zašto je preko noći postala politička zvijezda. “Mi imamo ljude, oni imaju novac”, kaže ova Latina iz Bronxa u svom predizbornom spotu, izražavajući prkos prema političarima iz Washingtona koji sami ne vjeruju u ono što govore i koje korporativni lobisti potpuno drže u šaci. Dakle, upravo ona močvara koju je Trump obećavao isušiti prije nego je došao na vrh njenog hranidbenog lanca. Baš zato ćemo, bila njena rješenja dugoročno dobra ili ne, za Alexandriu Ocasio-Cortez još itekako čuti.

(Petar Stošić, Index / Foto: EPA)

Podelite ovu stranicu!