JAROSLAV PECNIK: Mirko Đorđević – Krščanski buntovnik i(li) heretik

08 May 2014

(Za)govornik krščanske obnove i nade

Nakon što se, uoči Uskrsa (koji se ove godine kalendarski, tako reći ekumenski podudario te su ga zajednički slavili kršćani istočnog i zapadnog obreda) prostorima bivše Jugoslavije proširila žalosna vijest da nas je 18. travnja o.g. zauvijek napustio veliki kršćanski pisac, publicist i sociolog Mirko Đorđević, jedan od najumnijih i najplemenitijih ljudi što ga je naša epoha poznavala; mnogi su u tomu prepoznali simboliku Božje providnosti i osobiti znak Božje milosti prema izuzetnom čovjeku u svakom pogledu i smislu. Ono što je za Hrvatsku, rimokatoličku laičku sredinu predstavljao pokojni Željko Mardešić (alias Jakov Jukić), to je nesumnjivo za srpsku pravoslavnu misao i uopće duhovnost bio Mirko Đorđević, samozatajni, autentični vjernik koji je cijeli život posvetio demokratizaciji duha „svoje“ crkve, ali i crkve kao institucije uopće na tragu poruka Isusa iz Nazareta a samim time i proširivanju horizonata kršćanske ekumene bez koje, po njegovom mišljenju nema izgledne perspektive niti za jednu denominaciju, niti za jednog vjernika bez ogleda kojoj zajednici pripada. Ali, ni mira, niti razumijevanja sa svim onim različitim religijskim tradicijama i civilizacijama koje nas obogaćuju, naravno, samo ako se potrudimo da im se približimo i da ih intelektualno barem dotaknemo. Stoga, međusobni prostori dijaloga i tolerancije nisu rezervirani samo za „istovjerujuće“, dapače prije svega se odnose na one različite od nas, a po mišljenju Đorđevića u te procese nužno moraju biti uključeni i ateisti, koji nisu ništa drugo do drukčija vrsta vjernika, koja za razliku od tradicionalnih vjernika također vjeruje, ali u to da Boga nema. Bez ateista, ili protiv njih nije moguće izgraditi i urediti humanističku viziju svijeta niti urediti odnose među ljudima na etički prihvatljiv i moralno podnošljiv način.

U svakom javnom nastupu ili objavljenoj knjizi, Đorđević je svoje slušatelje i čitatelje fascinirao širinom (sa)znanja i mnoštvom malo poznatih informacija; kao laik, sociolog religije nije se susprezao ni od kritičkog preispitivanja najsloženijih i najdelikatnijih religijskih i crkveno-institucionalnih tema, naravno osobito onih iz pravoslavnog svijeta, pravoslavne teologije i duhovnosti. Ali, to je čini uvijek krajnje dobronamjerno. Istraživao je brojne fenomene unutar SPC-a (Srpske pravoslavne crkve), oštro je osuđivao pogubne pojave sveze crkve i nacionalizma, odnosno identifikaciju vjere i nacije koja je u dijelu crkvene hijerarhije kulminirala raspirivanjem rata, ratnih zločina; opravdavala klerikalizaciju društva; vjeru pretvarala u državnu ideologiju i sl. Đorđević je demistificirao laži proizašle iz tog spoja trona vlasti i oltara; u vrijeme kada su mnogi u strahu za vlastitu egzistenciju okretali glavu od zločina(ca) zalagao se za kršćansko razumijevanje, solidarnost i zajedništvo sa Hrvatima i Bošnjacima odnosno rimokatolicima i muslimanima. Razliku i različitost nije vidio kao prepreku već kao neponovljivu vrijednost i poticaj za obogaćivanje „tuđom“ kulturom i tradicijom. Razlike, tvrdio je, nisu i ne mogu biti izvor sukoba, već jedino iskonski poticaj stvaralaštva. U tom duhu Đorđević je bio jedan od vrhunskih poznavatelja stanja i zbivanja u rimskoj kuriji i uopće znalac katoličke i protestantske teologije.

U istupima papa Franje (ostalom kao i ranije kod Ratzingera i Wojtyle) prepoznavao je novu nadu za sve kršćane ali i vjernike širom svijeta i u posljednjem tekstu objavljenom prije smrti Đorđević se pozivao na njegove riječi: „Ja nisam komunist, ali iz iskustva života u Latinskoj Americi znam puno marksista koji su dobri ljudi…“. Po Đorđeviću, posebno su bile poticajne papine riječi o tomu kako bi trebala izgledati suvremena crkva: „ Neću crkvu koja je dovoljna sama sebi, neću sakralno-hijerarhijski ustrojenu monarhiju, već hoću crkvu otvorenu za siromašne“. Papa Franjo je Đorđeviću bio blizak jer je poput njega osjećao potrebu za demokratizacijom zajednice, za većim poštivanjem ljudskih prava, za svim onim što je i što i danas nedostaje pravoslavnoj crkvi kojoj predstoji duboka modernizacija, svojevrsna renesansa ili je naprosto u novodobnom smislu riječi neće biti. Utoliko su u vlastitoj sredini Đorđevića teško primali i razumijevali, jer im je nudio recepte i formule na koje visoka hijerarhija SPC-a, okovana tradicionalizmom i strogim konzervativizmom naprosto nije mogla pristati. Svojoj pravoslavnoj braći, Đorđević je želio „otvoriti oči“ za nove i drukčije vidike; upućivao ih je u nova iskustva, ali malo tko ga je slušao; nažalost ne samo da su ga ignorirali već su ga i žestoko prozivali i demonizirali za izdaju vjere i nacije, posebice krug oko radikalnog pravoslavnog mitropolita Crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića. Naravno, takve izjave su Đorđevića duboko ljudski pogađale, ali istodobno i intelektualno jačale, jer on jednostavno u pitanjima mišljenja nikada nije pristajao ni na kakve kompromise ukoliko je bio istinski uvjeren da brani i širi istinu.

Istodobno, Đorđević je bio i žestoki kritičar režima i diktature Slobodana Miloševića i uopće srpskog nacionalboljševizma i ksenofobičnog pravoslavnog etnocentrizma. A, u olovnim ratnim vremenima za tako što trebalo je u Beogradu imati petlje. Đorđević je u sebi otjelotvorio ono najbolje što su srpska kultura i srpski građanski duh nosili u sebi posljednjih pedesetak godina. On je poput Radimira Konstantinovića pripadao „izgubljenoj generaciji aristokracije duha“ koja je držala do uljuđenosti, časti, pristojnosti i umnosti, a u europskim duhovnim horizontima (francuski personalizam) pronalazila je smisao egzistencije i djelovanja. Kao požrtvovni vjernik reprezentirao je kršćansku posvećenost zajedništvu i opće ljudskom dobru, a takav je bio ne samo na javnoj sceni, već prije svega u svakodnevnom životu.

Tijekom svog stvaralački izuzetno plodnog, bogatog i u mnogočemu orginalnog djela Đorđević je u različitim znanstvenim i stručnim, ali i dnevnim i tjednim publikacijama (posebice u beogradskoj „Republici“, portalu „Peščanik“ i dnevniku Danas) ispisao estetski i stilski najljepše i najumnije stranice suvremene srpske misli, posebice one vezane uz sociologiju, socio-teologiju, filozofiju i antropologiju. Kada je od pravoslavne Crkve tražio da se javno pokaje i osudi „zločine Srebrenice“ nailazio je na oštro protivljenje i masovne osude, no to ga nije obeshrabrilo; poput prvih kršćana u vrijeme rimskih pogroma Đorđević je ustrajao u svojoj vjeri i svom poslanju. Neprestano je ponavljao: Karadžić, Mladić i Šešelj nisu nikakvi branitelji srpstva već ordinarni zločinci najgore vrste. Biljana Plavšić nije nikakva nova srpska Ivana Orleanska već arhitekt zla i zločina koja je dobila preblagu kaznu za svoja zlodjela. Naravno, zbog svega toga Đorđević se nedavno ponovno našao na meti domaćih šovinista koji su ga uvrstili u listu „30 najistaknutijih neprijatelja i mrzitelja srpstva“.

Đorđević je kao čovjek bio istinski vezan uz pravoslavlje, ali o njemu je kao sociolog religije i kritički razmišljao na jedan neponovljivo moderan i neortodoksan način. Suprotstavljao se zadanim stereotipima i klišejima na užas crkvene hijerarhije koja ga je za kaznu sve više gurala, a potom i definitivno odgurala na društvenu marginu. Usprkos svemu, Đorđević je upozoravao kako crkva neće biti u stanju adekvatno odgovoriti na suštinska pitanja novodobnog čovjeka i svijeta ukoliko se unutar sebe ozbiljno ne transformira i ne prilagodi dramatičnim promjenama suvremene epohe. Isus je naš suvremenik, živi naše živote, ali svatko od nas, pa bio on i ateisti pozvan je da ga prema mjeri vlastite pameti prepozna i slijedi. Zato se i bavio analizom i prijevodima ruskih religijskih filozofa (Šestov, Berđajev, Bulgakov, Rozanov, Mereškovski, Loski, Fedotov itd.) smatrajući da oni u okviru pravoslavlja daju najadekvatnije odgovore na pitanja koja su i njega osobno zaokupljala. Stvaraju jednu novu pravoslavnu duhovnu civilizaciju na koju bi se, na neortodoksan način trebala ugledati i SPC. Đorđević je govorio o „kulturi religije srca“ i stoga ne čudi što se tako dugo i intenzivno bavio Dostojevskim koji je bio njegova trajna okupacija. Zajedno sa dr. Nikolom Miloševićem priredio je desetotomnu ediciju „Dostojevski kao mislilac“ i to je možda njegov najznačajniji doprinos razumijevanju specifične problematike ruskog pravoslavlja i ruske religijske kulture uopće.

Danas, neposredno nakon njegove smrti Mirka Đorđevića vidim kao novodobnog „podvižnika“; svi smo, tumačio je, pozvani na podvig usavršavanja i spasenja duše, ali samo rijetki u tome uspijevaju. A taj podvig nije privilegij, već dužnost i odgovornost svakog pravog kršćanina, na koncu svakog moralnog čovjeka. Podvižnik je božanska blagodat koja se ostvaruje i iskazuje kroz ljubav i poštenje prema drugome i za drugoga. Sveta tajna života, a ateista ju može nazvati i drukčije (smisao egzistencije) dana je svakome, a samo o nama ovisi želimo li je na koncu i razotkriti. Brojni borbeni crkveni „ikonobranitelji“ i pravovjerni naci-ideološki čistunci pronalazili su brojne mane i nedostatke u Đorđevićevom „svjetonazoru“, prigovarajući mu da želi povezati nespojivo. Ali, Đorđević je godinama sustavno radio na demitologiziranju prevladavajuće „filozofije palanke“, tražeći u vjeri harmonizacijsku silu između čovjeka i društva. Suprotno Heideggeru, Đorđević je bio uvjeren da čovjek nije izgubio povijesnu dimenziju egzistencije; samo se treba vratiti iskonskoj duhovnosti kao organskog prostora za realizaciju ideala humaniteta i stvari će, same po sebi krenuti na bolje. Crkva mora shvatiti da ima svetosti i izvan nje; sekularno društvo mora shvatiti, barem u okviru naše tradicije vlastite kršćanske korijene i time će biti izbjegnuti brojni tegobni i opterećujući nesporazumi. Ili kako je to znao svojevremeno govoriti Vaclav Havel: „Radije se družim s onima koji traže istinu, nego li s onima koji su je već našli“. A, upravo taj stvaralački nemir, radoznalost za upoznavanje drugog i drukčijeg bio je Đorđevićev intelektualni credo. Svojim opusom (sociološkim, književno-esejističkim i prevoditeljskim) ostvario je fascinantnu duhovnu sintezu bez koje bi svi mi, koji smo ga čitali i poznavali, bili zakinuti i ostali siromašniji za jedno novo i neponovljivo iskustvo.

(Novi list)

DODATAK:

Mirko Đorđević se rodio 19. studenog 1938. godine na jugu Srbije u Brodu, kod Crne Trave. U Beogradu je diplomirao i magistrirao književnost, ali se vremenom posvetio sociološkim istraživanjima religije, posebice pravoslavlja i SPC-a. Prevodio je sa ruskog i francuskog, a mnogi ga smatraju jednim od najboljih poznavatelja personalizma, ruske religijske misli i posebice ruske egzilne duhovnosti. Upravo stoga iz „Republike“ s kojom je godinama surađivao najavljuju da ima predstoji veliki rad na sređivanju Mirkove bibliografije, jer su njegovi brojni radovi razasuti u moru različitih publikacija.

Navedimo samo neke od knjiga koje je objavio: „Osmeh boginje Klio“; „Znaci vremena“; „Sloboda i spas-hrišćanski personalizam“; „Sjaj i beda utopije“; „Kišobran patrijarha Pavla“; „Oslobođenje i spasenje“; „Pendrek i prašina“ i „Marijino evanđelje“. Zajedno s grupom intelektualaca 2003. g. uredio je knjigu „Srpska konzervativna misao“, koja je zapravo bila apel i poziv na suprotstavljanje radikalnom nacionalizmu i populizmu.

U znak prosvjeda zbog razaranja Vukovara 1991. g. napustio je Društvo književnika Srbije i sa još nekolicinom istomišljenika osnovao je Forum pisaca. Dobio je nekoliko priznanja za širenje kulture ljudskih prava i za toleranciju među narodima.

Podelite ovu stranicu!