Izložba tuge: Sjećanje na sarajevsku djecu

06 May 2012

Osmog maja, u foajeu Sarajevskog ratnog teatra SARTR, bit će otvorena možda i najpotresnija izložba među onima koje smo imali priliku vidjeti u posljednjih dvadesetak godina - izložba predmeta koji su pripadali ubijenoj sarajevskoj djeci

„Ja sam Vedadova majka. Razmišljam, ali ne znam odakle da počnem. Datum 14.9.1992. godine neću zaboraviti nikada, tada je moj Vedad ubijen. Pala je granata, pogodio ga je geler u stomak. Tu sliku, njegov pogled, ne mogu zaboraviti nikada, to je bio posljednji. Tada se onesvijestio, operisan je i nije preživio. Tada se ugasio jedan dječiji život i moj život se tada završio. Danas se pitam kakvi su to monstrumi koji mogu djecu da ubijaju.“

Ovako danas razmišlja Muniba Šeta, majka dječaka Vedada Šete, jednog od 524 djece ubijene tokom opsade Sarajeva, čija su imena i drugi lični podaci uvršteni u monografiju Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi (autori prof. dr. Smail Čekić, prof. dr. Muhamed Šestanović, Merisa Karović i Zilha Mastalić-Košuta; izdavač Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Sarajevo, 2010.).

Ti ostali „lični podaci“, u nekoliko rečenica za svako dijete, govore o tome gdje i kako su poginuli, s kim su živjeli, gdje su išli u školu, šta su najviše voljeli da rade…

„Armin je jako volio mlađeg brata Benjamina. Bio je veoma inteligentan i osjećajan. Svaki dan govorio je svom ocu kada je išao u kasarnu: Ćao tata, čuvaj se!“, piše ispod slike petogodišnjeg Armina Aganovića, kojeg su geleri granate ubili dok je sjedio u kući i gledao televiziju. Tada je ubijena i Arminova majka Senada, koja je imala 24 godine. Tromjesečni Benjamin, Arminov brat, preživio je.

Osmog maja, u foajeu Sarajevskog ratnog teatra SARTR, bit će otvorena možda i  najpotresnija izložba među onima koje smo imali priliku vidjeti u posljednjih dvadesetak godina – izložba predmeta koji su pripadali ubijenoj sarajevskoj djeci. Na inicijativu glumice, likovne umjetnice i asistentice na Akademiji scenskih umjetnosti Arme Tanović, u saradnji sa Udruženjem roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992-1995, te SARTR-om i programom Modul Memorije festivala MESS, proteklih mjeseci sakupljeni su brojni predmeti ubijene djece, koji će sada biti prvi put javno izloženi. Kustosice izložbe su Amina Hamzić i Elma Hadžić, studentice magistarskog studija Istorije umjetnosti.

Arma Tanović, koja je pored rada na Akademiji radila i sa djecom kao pedagog i art terapeut kroz udruženje SOS-Kinderdorf, objašnjava kako je došla na ideju za ovu izložbu: „Kad postaneš roditelj, prvi put shvatiš šta zaista znači strah. Tako sam i ja, nakon što sam postala majka, počela razmišljati o tome kako je bilo tim roditeljima koji su svoju djecu odgajali u ratu, kako je bilo mojim roditeljima kad pošalju sestru i mene na dva različita ‘punkta’ u školu… Onda sam pomislila na roditelje čija su djeca ubijena za vrijeme agresije na BiH. To je ono što se kod nas kaže ‘ne daj Bože nikome’ – a ti ljudi i danas, 20 godina kasnije, svaki dan žive sa tim ‘ne daj Bože nikome’. Željela sam da pokažemo predmete koji predstavljaju neposrednu vezu s tim mališanima. U početku sam imala nekoliko različitih ideja za koncepciju izložbe, ali onda sam shvatila da sami predmeti i priča koju oni nose, na potpuno dokumentaristički način, najbolje objašnjavaju ono što želimo postići ovom izložbom.“

Gledati stvari koje su nekad pripadale djeci čiji je život surovo prekinut, potresno je i bolno iskustvo. Tu su, recimo, klikeri koji se čuvaju u kutiji za nakit, jer to više nisu samo obični klikeri, nego dijamanti; onda jedan zeleni džemper, koji miriše, složen i ispeglan kao da će ga dijete ovog momenta obući; štedna knjižica za račun na koji nikad nije uplaćen novac; tene koje je dijete nosilo kad je ubijeno; sanke na kojima se spuštalo kad je pala granata; čestitka za Osmi mart koju je jedna djevojčica napravila svojoj mami, a poginula je dva dana nakon toga…

„Ne znam kako su ti ljudi uopšte preživjeli i kako se nose s takvom tragedijom. Na tome im odajem počast i divim se njihovoj snazi i hrabrosti da donesu sve te predmete za ovu izložbu“, kaže Arma. „Bilo mi je vrlo teško kad sam prvi put otišla kod njih, ali veoma su pozitivno prihvatili ovu ideju i ja sam jako sretna zbog toga. Jer oni su zapravo autori ove izložbe, svaki od tih roditelja koji je skupio hrabrost i donio nam jedan predmet koji mu je uspomena na dijete koje je ubijeno.“

Među predmetima koji će biti izloženi su i dječiji crteži i stranice iz njihovih ratnih dnevnika. Djevojčica Anja Perućica, koja je ubijena 1993., u svom je dnevniku u prvim danima rata napisala: „Nikad mi nisu bili tako užasni dani u Sarajevu. Toliko užasa, tuge i očaja u mom životu… Teško je opisati, ali tako se bijedno osjećam. Zašto sve ovo ne prestane? Da ponovo normalno živimo i da bude sve, sve, sve, sve, sve, sve, sve u redu! Da krene život, da se nasmijem, da se normalno družim sa drugaricama…“

Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, kaže da tačan broj djece koja su stradala tokom opsade vjerovatno nikada neće biti utvrđen. Prema dosadašnjim istraživanjima, taj broj je oko 640, ali spominje se i do 1.600 najmlađih žrtava rata.

„Mi smo u monografiju uvrstili samo one podatke koje smo dobili od roditelja ili najbližih srodnika djece. Međutim, pouzdano znamo da veliki broj roditelja ubijene djece, koji još žive u Sarajevu, do danas nisu dali te podatke. Mnogima od njih teško je da se vraćaju u prošlost i ponovo suočavaju sa tim, neki više ne žive u Sarajevu i Bosni i Hercegovini i teško nam je doći do njihovih sadašnjih adresa… Ipak, nastavljamo istraživati i učinićemo sve što možemo da utvrdimo tačan broj“, kaže Grabovica. „Za nas roditelje jako je važno da što više ljudi čuje istinu kad su u pitanju zločini nad djecom Sarajeva i zato smo i prihvatili ovu inicijativu za izložbu. Nedavno smo imali i promociju monografije u Beogradu i moram da kažem da su reakcije bile iznad svih naših očekivanja – sala je bila prepuna, došli su brojni predstavnici medija, uključujući i RTS koja je u Dnevniku emitovala prilog o tome… Već smo dobili i ponude da u drugim gradovima u Srbiji promovišemo knjigu“, priča Fikret Grabovica.

Prema riječima Arme Tanović, ovom izložbom se želi poslati poruka da se zločini nad djecom Sarajeva neće i ne smiju zaboraviti, ali i ono što je možda još važnije – da svi trebamo učiniti sve što možemo kako se to više nikada ne bi ponovilo: „Voljela bih da što više ljudi dođe na izložbu i da svi mi, građani Sarajeva, umjetnici, intelektualci, političari, zajedno pošaljemo poruku da nismo pristali na činjenicu da su ta djeca kolateralne žrtve rata. Većina te djece ubijena je namjenski i planirano, kao što je slučaj sa djevojčicom Mirelom Pločić – snajperista ju je gledao i ubio dok se ispred zgrade igrala sa prijateljicama, znao je koga ubija i vidio je da je to dijete. Isto tako, ako bacite granatu na školu, porodilište ili igralište, zna se kome je ta granata namijenjena. Nažalost, mnogi od tih ljudi nisu odgovarali za svoje zločine, niti će ikad odgovarati. Odgovarao je Slobodan Milošević, sada odgovaraju Mladić i Karadžić, ali oni koji su njihove naredbe izvršavali još su na slobodi. A možda danas žive tu, u Sarajevu, među nama… Za mene je užasavajuća pomisao kad odem u park sa svojom kćerkom da je čovjek koji sjedi na klupi prekoputa nas i smješka nam se možda u ratu bio snajperista i ubijao djecu.“

Izložba u SARTR-u biće otvorena od 8. do 15. maja. Cilj organizatora je da nakon toga bude predstavljena i u gradovima u regiji, kao i da dio predmeta koje će roditelji donirati bude izložen u budućem Muzeju opsade Sarajeva, čiji će jedan segment biti u cijelosti posvećen zločinima nad djecom.

(Maja Radević, Slobodna Bosna)

Podelite ovu stranicu!