IVO BANAC: Povratak SAD na Balkan loša je vijest za Rusiju

14 Aug 2017

"Putin je zapravo najveći ruski problem, jer demokratska i doista jaka Rusija ne može izrasti u bonsai posudama Putinova režima"

Nije nimalo slučajno da je, tokom svoje nedavne evropske turneje, potpredsjenik SAD Michael Richard Pence posjetio upravo Gruziju, Estoniju i Crnu Goru, države koje su, po riječima hrvatskog istoričara, publiciste i profesora istorije južnoslovenskih naroda na američkom Yaleu Iva Banca, trenutno najizloženije ruskim pritiscima.

“Crnogorcima ne treba objašnjavati što je Moskva kod njih pripremala prošle jeseni. Srećom, zavjera je otkrivena i razbijena. Crna Gora je ušla u NATO-savez, ojačala vlastitu nezavisnost, ali je ostalo mnogo političkog taloga koji će se morati očistiti”, kaže profesor Banac u intervjuu za Pobjedu. “Dijelovi Gruzije su pod ruskom okupacijom, doduše zamaskiranom „krajinama“ koje samo Rusija priznaje – Abhazijom i Južnom Osetijom. Estonija je prva na udaru u baltičkoj regiji. Postoji mišljenje da će Rusija, ukoliko se odvaži, upravo u Estoniji ispitati odlučnost SAD-a i drugih zemalja NATO-saveza glede kolektivne obrane (članak 5. napad na jednu članicu je napad na sve). Oko 300.000 etničkih Rusa živi u Estoniji, a Moskva redovito nudi „zaštitu“ svojim sunarodnjacima, tražili oni to ili ne. Estonija je tako postala najisturenija točka novog hladnog rata između Rusije i Zapada. Sve u svemu, tri države o kojima govorimo na prvoj su crti otpora ruskim prodorima”.

POBJEDA: Da li je posjetom Podgorici potpredsjednik Pence pokazao da se Amerika vraća na Balkan?
BANAC: Kolikogod to izgledalo neočekivano, upravo zbog pasivne politike Obamine administracije, ne samo na Balkanu, SAD nikad nije napustio balkansku regiju. Proces izgradnje NATO-saveza napredovao je i za Obamine straže – Hrvatska i Albanija ušle su u NATO, dok je Kosovo ostalo ključna točka američke vojne prisutnosti u regiji. Kamp Bondsteel kod Uroševca najveća je američka vojna baza u ovom dijelu Europe, sa oko 7.000 pripadnika kopnene vojske. No, točno je, niz diplomatskih inicijativa na Balkanu Obama je prepustio EU, zapravo Njemačkoj, a rezultati su izostali. Ovo je, dakle, svojevrsni povratak, ili bolje signal da SAD preuzima inicijativu.

POBJEDA: Za koje zemlje Balkana je to dobra vijest?
BANAC: Kolikogod da je bilo krivih poteza i šumova u ranoj fazi Trumpove vanjske politike, izvjesno je da popuštanje Rusiji nije više opcija, ukoliko je uopće ikad bila; štoviše, jača otpor Rusiji, često protiv volje dijela europskih saveznika, koji misle da se mogu razvijati pod besplatnim američkim vojnim kišobranom uz jeftini ruski plin. Povratak Amerike je, dakle, loša vijest za sve regionalne smutljivce – rusku agenturu u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, posebno za Dodika i SPC, ali i za dvoličnu srpsku i grčku politiku i naravno za Moskvu. Dodao bih i za Ankaru, premda je ovo posljednje manje očito.
Povratak SAD je dobra vijest za sve one koji su godinama, uz Putinovu potporu, bili pod pritiskom Beograda, posebno za Crnu Goru, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, te dakako i za Hrvatsku.

POBJEDA: “Rusija je nastojala da silom prekroji granice na Balkanu. Moskovski agenti htjeli su da ubiju premijera (Mila Đukanovića) i obustave put Crne Gore u NATO”, rekao je potredsjednik Pence. Da li je ova direktnost potpredsjednika SAD iznenađenje?
BANAC: Direktnost je jedna od vrlina Trumpove administracije i to je upravo ono što je dijeli od starog vašingtonskog establišmenta. No, postoji još jedan razlog za ovakvu izravnost. Prisjetit ćete se kako su proruske snage slavile Trumpovu pobjedu. Šešelj je likovao…

POBJEDA: Likovao je i veliki dio crnogorske opozicije, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
BANAC: Ta vascijela velikosrpska mašinerija očekivala je novu podjelu sfera i nastavak projekta prekinutog nakon pada Miloševića. No, pokazalo se da su ta očekivanja bila nerealna. Poruka nove administracije je jasna: nema nasilnih prekrajanja granica, ali nema ni nenasilnih; nema Anschlussa Srbije i „Srpske“. Izvolite se prilagoditi politici popuštanja i suradnje.

POBJEDA: “Vašington sve dublje pada ka primitivnim ideološkim stereotipima iz vremena hladnog rata, koji su potpuno odvojeni od realnosti“, odgovorio je ruski MIP potpredsjedniku SAD. Ima li Moskva razloga za bijes?
BANAC: Ima. Očekivali su da će im nova američka administracija povlađivati, a dogodilo se suprotno. Pokazalo se da je Obamina politika popuštanja bila lišena realnosti, da je stvorila nove prednosti ruskoj penetraciji istočnog Sredozemlja, navlastito u Siriji, ali karte su ponovno pomiješane. Trumpovo aprilsko bombardiranje Asadove zrakoplovne baze u Šajratu, koju su Rusi proširili za svoje potrebe 2015. godine, bila je prva poruka. Sad su uslijedile nove. Rusi se tješe iluzijom da je Trump pod skrbništvom starih jastrebova, da ne može igrati onu igru koju su od njega očekivali. No, prije će biti da su se prevarili u svojim računima. Mislim da nisu jedini.

POBJEDA: U kojem bi se pravcu onda mogli razvijati američko-ruski odnosi?
BANAC: To je barem jasno. Rusi i sami govore o pobjedi „rusofobnog SAD establišmenta“, premda dio moskovskih medija naglašava rusku suzdržanost radi mogućnosti da Trump ipak nadvlada „negativnu dinamiku u američko-ruskim odnosima“. Točno je da je Trump naglasio „značajne manjkavosti“ u novim američkim sankcijama Rusiji, ali čini se da se dotična opaska odnosi na niz preciznosti koje su izostale u novim mjerama. Svaki je izgled da će ova runda sankcija ozbiljno pogoditi rusku privredu.

POBJEDA: U kojoj mjeri?
BANAC: Postoje različite procjene, ali ovo je sigurno: od 2014. do početka 2016. vrijednost rublje je pala za 57 procenata, da bi se do početka 2017. malo opravila, ali tek do 40 procenata prvotne vrijednosti. Vrijednost rublje je prepolovljena, a po nizu indicija, ruski BDP je također pao za 50 posto. Došlo je i do značajnog odljeva domaćeg kapitala – novac je pobjegao iz Rusije, a ujedno su strane investicije gotovo nestale. Postoji mišljenje da su tako loši rezultati posljedica i pada svjetskih cijena nafte. Bilo kako bio, Rusija se prije najnovije runde sankcija malo oporavljala, a sad joj predstoji nova stagnacija. Ima i onih koji smatraju da je ovo već viđeno u Brežnjevljevu režimu, koji je umirao desetljećima i onda se u trenutku pokušaja političke reforme doslovno raspao.

POBJEDA: Što to znači? Je li Rusija i dalje velika sila?
BANAC: Rusija je velika sila, u prvom redu radi oružane moći. Međutim, zahvaljujući upravo Putinu, ona je propustila priliku da postane gigant. Ne onako kako to radi Kina, jer diktatura i uski nacionalizam ometaju Kinu da postane lider cijelog svijeta, nego u smislu kojim napreduje Indija – demokratski gigant koji stvara, a ne reproducira.
Putin je zapravo najveći ruski problem, jer demokratska i doista jaka Rusija ne može izrasti u bonsai posudama Putinova režima. Rusija je danas zemlja loše infrastrukture, podstandardnog školstva i zdravstva, ponovo otvorenog nacionalnog pitanja izazvanog Putinovom politikom ruske „civilne nacije“, što je inačica za rusifikaciju četvrtine neruskog stanovništva Rusije. Po jednoj procjeni, u Rusiji danas postoje 15 do 20 „zona nacionalne bijede“, gdje su uvjeti života na razini nerazvijenih zemalja. Jedna takva zona je Republika Tuva, postojbina ministra Sergeja Šojgua, gdje je BDP 66 posto manji od ruskog prosjeka. Godišnja primanja po osobi 2015. bila su 2.460 dolara, što je na razini Hondurasa, Nikaragve i Papua Nove Gvineje. Životni vijek je 63 godine, a za muškarce 58, kao u Beninu, Burkini Faso i Togu. Kriminalitet je dvije trećine veći od ruskog prosjeka. To niste čitali u Sputnjiku, ali ovako bismo mogli u nedogled… Putinova Rusija je prilično šuplja, previše izložena i nesposobna riješiti mnoštva vlastitih problema. Velika sila na staklenim nogama.

POBJEDA: Ipak, ako je danas na Zapadnom Balkanu sve više ruskih medija, ako se ruski ambasadori u nekim od bivših jugoslovenskih država ponašaju kao gubernatori, ako premijerka Srbije Ana Brnabić ambasadoru Rusije Aleksandr Čepurinu nosi na uvid transcript svog “spornog” intervjua, ako na ovim prostorima slobodno djeluju ruski i proruski agenti, kolika je onda realna moć Rusije na Balkanu?
BANAC: Sve što ste naveli je točno, pa čak je i mnogo gore. U Hrvatskoj ruski interesi kontroliraju jedan dnevni list, najvažnijeg plinskog opskrbljivača, mnoštvo političara i medijskih posrednika; ušli su u dubinu glavne privatne tvrtke… Drugdje je još i gore. To jeste realna moć. I to velika. Ali postoji i druga strana, sad već spremna na otpor.

POBJEDA: Gdje ju prepoznajete?
BANAC:Krah ruske zavjere u Crnoj Gori mnogo je učinio da osvijesti niz kolebljivaca u širem susjedstvu, premda je ruska agentura djelovala preventivno kako bi zamaglila činjenice i namjere. Kad imate posla s nasilnicima, morate im pokazati zube. Svaka mlitavost, prenemaganje, ispričavanje samo ih ohrabruje na nove pokušaje. Tipove poput Čepurina i Azimova treba bojkotirati, nipošto im povlađivati. Postupak Brnabićke prema Čepurinu koji ste spomenuli mnogo nam govori o stvarnim odnosima u Srbiji.

POBJEDA: Što nam tačno govori? Jesu li Srbi zaista danas “mali Rusi” na Balkanu, kako to tvrde neki uticajni ruski akademici?
BANAC: Bit će točnije da su Rusi „veliki Srbi“ i da Putin obnavlja Miloševićevu velikosrpsku politiku u ruskom ruhu. To je otprilike nedavno izjavio Marat Kulšapirov, profesor na Baškirskom državnom univerzitetu u Ufi, kad je rekao da je trenutno potiskivanje identiteta, jezika i tradicija neruskih naroda uvod u raspad poput onog u bivšoj Jugoslaviji. Zavojevačka politika uvijek se osveti, bez obzira tko je promiče i pod kojim izgovorima. Nisam siguran da je Vučić naučio tu lekciju. No, ima vremena.
Mala „Velika Srbija“ razbila se na Kosovu i u Crnoj Gori, a dokrajčit će se u Bosni i Hercegovini.

POBJEDA: Ako Srbija danas zaista vodi “politiku nesvrstavanja”…
BANAC: S Rusima nema nesvrstavanja. To je Tito znao i zato se do kraja života jedino njih i plašio. Neznatnu informbirovsku grupaciju progonio je neviđenom upornošću, svjestan da su na vezi s Rusima. No, Tito nije imao proruske ministre, a svi oni koji su igrali na tu kartu loše su svršili. Na Zapadu je znao unovčiti ruske pritiske, što i Vučić pokušava učiniti, ali s mnogo slabijim kartama. Jer Vučićeva je vlada objektivno proruska, a Brnabićka je samo figura, mamac za zapadne predrasude. To možda još nisu shvatili u Briselu, a možda nekima i ne smeta, ali to je tako. Vučić će se morati odlučiti. Moja je procjena da su njegovi instinkti proruski.

POBJEDA: Srbija je danas bliža Moskvi nego EU, to hoćete da kažete?
BANAC: Upravo tako. Bilo bi mi drago kad bih bio u krivu.

POBJEDA: Nakon nedavnog veoma srdačnog susreta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Vučića, politiku Srbije prema susjedima nazvali ste “odglumljenom pomirljivošću”. Zašto?
BANAC: Zato jer nijedna Vučićeva pomirljiva gesta nije stalna. On vas poljubi, pa vas onda ošamari. Kako protumačiti izjavu da „Srbija nikad više na srpskom etničkom prostoru neće dozvoliti akcije protiv srpskog naroda, kakva je bila operacija Oluja“? Gdje su granice srpskog etničkog prostora? Tko ih određuje? Je li Vukovar također dio srpskog etničkog prostora? U toj rečenici cijeli je velikosrpski program i nitko me neće uvjeriti da se s tim i takvim Vučićem može išta dogovoriti.

POBJEDA: Premijer Crne Gore Duško Marković očito misli da može, kaže da su odnosi dvije zemlje “najbolji u poslednjih dvadeset godina”. Uprkos činjenicama, naravno.
BANAC: Oni koji misle da to može, neka pokušaju. Bit će razočarani.

POBJEDA: Jeste li Vi razočarani činjenicom da je, nakon nedavno održanog skupa “svih Srba regiona” kojim je predsjedavao predsjednik Vučič, najavljena izrada “Deklaracije o zajedničkom objedinjenom nacionalnom delovanju i definisanju nacionalnih minumuma i principa za opstanak srpske nacije i srpskog naroda”?
BANAC: Riječ je o neviđenoj provokaciji i ne razumijem zašto se svi prave ludi i ne reagiraju. Vučić je tog dana uz isti stol postavio svoju premijerku, nekoliko ministara, predsjednika Matice srpske, poglavara jedne crkve, koja, koliko znam, nije službeno državno tijelo, a djeluje i izvan Srbije. Također je postavio predsjednika jedne bosanske federalne jedinice, zatim predstavnike „gotovo svih“ srpskih zajednica „iz okruženja“, s izuzetkom Srba iz Albanije, koji „nisu mogli da dođu“. I to zato jer, Dodikovim riječima, Srbi „u svim zemljama gde su postali manjina imaju loš položaj – od Makedonije, preko Crne Gore i Slovenije, pa i u nazovi državi Kosovo“.
Deklaracija koju spominjete je, kažu, uvod u godinu „prisajedinjenja“ Srijema, Banata i Bačke Kraljevini Srbiji. Valjda će na red doći i slavljenje Podgoričke skupštine i 1918. i nadasve „demokratskih“ izbora koji su je omogućili. Sve ovo govori o kontinuitetu jedne propale politike, koja se, unatoč porazima, opetovano obnavlja. Dakle, na oprez!

POBJEDA: Predsjednik Vučić je i lidera Demokratskog fronta Andriju Mandića pozvao da prisustvuje skupu “svih Srba” u Beogradu. Što je time poručio vlastima u Crnoj Gori?
BANAC: To je neprijateljska gesta, koja zavrijeđuje oštar demarš. Priznavanje Mandića za legitimnog predstavnika Srba u Crnoj Gori znači dovođenje u pitanje crnogorske nezavisnosti. To je barem jasno.

POBJEDA: Ali, već ste rekli da je članstvom u NATO Crna Gora ojačala državnu nezavisnost…
BANAC: Točno, situacija se poboljšala, ali ne do te mjere da se itko osjeća posve zaštićenim. Rusi lako ne odustaju. Propao je jedan pokušaj, bit će novih. Ni jedna zemlja u susjedstvu, kolikogod bila u NATO-savezu i EU, nije slobodna od ruskih pritisaka. Ono što je Dmitrij Rogozin nedavno poručio Rumunjima – „Očekujte odgovor, gadovi“, kad su odbili da njegov avion propuste kroz vlastiti zračni prostor, jednako se odnosi na Bugare, Makedonce, Hrvate. Neizostavno i na Crnogorce. NATO je tu da poboljša uvjete obrane, ali bez jačanja demokratskih procesa i stvarne želje za samoodređenjem neće biti učinaka.

POBJEDA: “Nisam za to da se Zapadni Balkan uskoro pridruži Evropskoj uniji, ali, ako im oduzmemo evropsku perspektivu, imaćemo ponovo iskustvo kakvo smo imali devedesetih”, izjavio je predsednik Evropske komisije Jean- Claude Juncker. Može li se na Balkanu zaista ponoviti “iskustvo devedesetih”?
BANAC: Junckerova izjava mnogo govori o trenutnoj fazi EU, ali i o Junckeru kao izuzetno lošem lideru, koji je davno prestao biti kreativan. To ipak ne znači da je posve u krivu. Postoji mnoštvo žarišta za buduće ratne sukobe. Premda razni nazovi analitičari, a stvarni ratni huškači, redovito ukazuju na možebitno ujedinjenje Kosova i Albanije – stvaranje tzv. Velike Albanije – mislim da je pravo žarište rata u Bosni i Hercegovini. Dodik je okidač sukoba. Svaka njegova riječ to govori. On je utjelovljeni provokator. Konrad Henlein našeg vremena, naravno u „socijaldemokratskom“ ruhu.

PAD AKCIJA MOSKVE

POBJEDA: Rusija se poslednjih mjeseci miješala u izborni proces u SAD, u Francuskoj, u Bugarskoj, u Ukrajini… Kako to da su moćne ruske političko-obavještajne strukture praktično poražene samo u dvije male balkanske države – u Crnoj Gori i u Makedoniji?
BANAC: Dobro, nisu se baš proslavili ni u SAD-u ni u Francuskoj. Ruske su akcije pale i u jednoj i u drugoj zemlji. Ruska je politika oduvijek bila: što je naše naše je, a što je vaše, e, o tomu ćemo pregovarati. Ili, pamtljivim riječima Maksima Litvinova (juna 1945.) američkom novinaru Edgaru Snowu: „Zašto ste vi Amerikanci čekali do ovog trenutka da nam se suprotstavite na Balkanu i u istočnoj Europi? To ste trebali raditi prije tri godine. Sad je kasno i vaši prigovori ovdje samo pobuđuju sumnje.“ Dakle, kad je otpor na vrijeme, rezultati neće izostati. No, važno je oduprijeti se svakom miješanju.

DIPLOMATE VELIKIH SILA ČESTO SE PONAŠAJU KAO GAZDE MALIH ZEMALJA

POBJEDA: Ako ambasadorka jedne velike zapadne sile aktivno učestvuje u političkom životu zemlje u kojoj službuje, ako utiče na odluke najviših sudskih i tužilačkih organa, što to onda govori o zemlji domaćinu, a što o samoj veleposlanici?
BANAC: Dosta je tipično za veleposlanike velikih sila, ali ne samo velikih, već i onih sa zapadnih demokratskih strana, da se ponašaju kao gazde u malim zemljama. To je uvijek nedopustivo, a posebno je loše ako takvo ponašanje ugrožava vjeru u savezništvo tamo gdje je ono nužno i od obostrane koristi, te izlaže poruzi vlasti zemlje domaćina. One, naime, najčešće moraju glumiti da je tako što normalno i uobičajeno. Ipak, tvrd stav je bolji od popuštanja. Ako nisi gospodar u vlastitoj kući, onda si sluga. U Hrvatskoj imamo vrlo uigranu ekipu u dosluhu sa svakom čovjekoljubivom organizacijom koja ima neki prigovor svim mogućim novokomponiranim vrijednostima. Nespojivo s Bečkom konvencijom? Naravno, no danas, za razliku od devedesetih kad su nam dolazili ozbiljni diplomati, imamo uglavnom marginalce u vlastitim ministarstvima, pa onda ne iznenađuje kako misle da su ušli u velike uloge. Treba ih podsjetiti da nisu. Naravno, bez drame.

KRAJ NJEMAĆKO-RUSKE MONOPOLSKE IGRE

POBJEDA: Bivši kancelar Njemačke Gerhard Šreder nedavno je predsjednika Putina nazvao “besprijekornim demokratom”. Otkuda to?
BANAC: Schröder je predsjednik upravnog odbora tvrtke Nord Stream AD, konzorcija za plinovod što spaja Viborg u Rusiji s Greifswaldom u Njemačkoj. U istom odboru sjede šef upravnog odbora Gazproma Aleksej Miler i Alesandar Medvedev, zamjenik predsjednika izvršnog odbora Gazproma. Treba li tomu što dodati? Zahvaljujući bivšim političarima poput Schrödera, uljuljkanima u ruskom velikodušju, Nijemci su s Rusima uvježbali vrlo udoban strateški odnos. Sisali su jeftini ruski plin, a da se nisu baš pretrgli kad je riječ o Putinovu ponašanju – bilo kod kuće, bilo na potezu od Krima i Balkana do Sirije. To dolazi kraju novim američkim sankcijama protiv Rusije. Njemačko-ruska igra monopoliziranja europskog energetskog tržišta dolazi kraju, jer Trump otvara Europu američkom plinu. Prije manje od dva mjeseca prva je izravna američka dostava ukapljenog plina stigla u LNG terminal Świnouścije u Poljskoj, a ako konačno proradi plan za LNG terminal na Krku, Jadran i Baltik bit će povezani u alternativnoj liniji energetske opskrbe, servisirane iz SAD-a. Nije, dakle, čudo da je Schröder munjevitom brzinom otkrio demokratske vrline svog plinskog dobavljača.

(Tamara Nikčević, Pobjeda)

Podelite ovu stranicu!