IVO ANIĆ: Sramim se ovakvog Splita i sram me je što živim među tim ljudima

10 feb 2019

Najporažavajuća činjenica je da su ta djeca, upravo ta generacija juniora naša djeca, djeca moje generacije, ne generacije mojih roditelja i da su ona produkt nas, naših mržnji, naših isključivosti i naših ratova

Trojica mladih vaterpolista Crvene zvezde napadnuti su u Splitu uoči utakmice s Mornarom u regionalnoj ligi. Vaterpolisti su sjedili u kafiću na Rivi kada im je prišla skupina mladića i počela ih naguravati i udarati. Dvojica mladića su pobjegla preko štekata, a golman Alesandro Kralj spasio se pred napadačima koji su imali metalne šipke skokom u more. U veljači, na suncem okupanoj splitskoj rivi mladi roditelji gurali su svoja kolica sa djecom gledajući kako se bezumno napada nečije dijete. Jer mladi vaterpolisti Crvene zvezde kada stvar ogolimo do kosti su upravo to. Djeca koja su došla u, kako su mislili, „prekrasni Split“, o kojem su toliko slušali od svojih očeva i majki. Prekrasan grad u koji ljeti dolazi na stotine tisuća turista, iz svih krajeva svijeta, pa tako i iz Srbije.

Vaterpolisti Crvene zvezde, napomenimo reda radi, imali su jakne ispod kojih su nosili obilježja svog kluba. Nisu provocirali, nisu isticali simbole kluba i države za koju igraju, a golman Alesandro Kralj rođen je u Cetinju, te je napadačima i vikao da je Crnogorac, a ne Srbin.

U rujnu 2016, dvadesetak maskiranih napadača napalo je šipkama i bokserima šestoricu mladih srpskih vaterpolista, juniora, koji su u hrvatsku metropolu došli na kadetski vaterpolski tradicionalni turnir „Mali medo.“ Mladom vrataru Partizana slomljen je prst, a njegovi prijatelji iz kluba zadobili su ozljede od udaraca šipkama i šakama. Kako smo mogli čuti tada od užasnutih roditelja te djece, roditelja koji su žurno doputovali u Zagreb, svi su bili upozoreni gdje idu i kako se trebaju ponašati, tako da su djeca iz Srbije na vrijeme sakrili sva obilježja kluba i pazili su da ničim ne isprovociraju vršnjake u Zagrebu.

Tako su ih i na taj način ispratili roditelji, potpuno svjesni tenzija u hrvatskom društvu i zategnutih odnosa između dvije susjedne zemlje. Zagreb nije turistički grad, upozorili su ih roditelji, a budala ima svugdje, kako kod njih, tako i kod nas, i sa popriličnom zebnjom ti su roditelji poslali svoju djecu na turnir u Hrvatsku. Kako sam roditelj i sam, kako u kući imam mladog i nadobudnog košarkaša koji putuje sa kadetskim sastavima, strah tih roditelja mi je itekako poznat i razumijem ga. Jer budala ima i kod nas i kod njih. Budala koji su produkt politika, besramnih politika i jedne i druge zemlje koji žive na tenzijama, koji egzistiraju na trideset godišnjoj mobilizaciji i ratnoj histeriji koja ne prestaje, već se prenosi na mlade naraštaje koji nikako da počnu živjeti u miru.

Kada saznate tako žalosnu vijest, iskreno ne znate što je u njoj užasnije i što je više poražavajuće; činjenica da su mladi sportaši pretučeni ili saznanje da su ih njihovi roditelji ispratili u Hrvatsku sa zebnjom i preporukama da se „ne ističu“, „da ne slave ako pobjede“ i da „sklone na vrijeme klupska obilježja.“ No činjenica da su napadnuta nečija djeca ipak je najstrašnija. Djeca koja su rođena dvadeset godina iza rata, djeca koju zanima isključivo njihova muzika, njihova generacija, sport i naravno drugi spol koji je u tim godinama jedina bitna preokupacija. Kako imam dijete njihovih godina koje se aktivno bavi sportom i kojeg život može već sutra odvesti na kakav košarkaški turnir u Beograd, potpuno razumijem očaj tih roditelja koji su poslali svoje sinove u Hrvatsku.

Ako imate djecu, i ako ste ljudi, tada razumijete o čemu vam govorim. Kada sve stavimo na stranu, i kao ljudi i kao roditelji moramo jednom odrasti. Moramo. Kao što moramo iz svog straha, za svoju djecu, razumjeti tuđu djecu i strah tih roditelja, i tada moramo osjetiti strah, sram, poniženje i revolt.

Mediji u Hrvatskoj pisat će o ovom incidentu dok ga ne zasjeni neka nova afera. Mediji u Srbiji, istina, puniti će stupce znatno duže, kao što će navedeni i žalosni incident objeručke prihvatiti političari za nova prepucavanja i nove zidove koji bi se trebali graditi između dva naroda, u korist svojih fotelja koje im je priskrbio nacionalizam.

I tu će priči biti kraj.

Košarkaše, vaterpoliste, odbojkaše ubuduće će pratiti interventna policija, od mirnih šetnji Splitom, Zagrebom ili Beogradom više neće biti ništa, i uglavnom će stvari biti kakve su bile i prije. Počinitelje kaznenog djela naći će se isto kako se našlo i autore svastike na Poljudu. Akteri će imati povlašteni status u svojoj navijačkoj skupini, a mi roditelji i dalje ćemo strepiti kod svakog ždrijeba Lige prvaka da nam usud i nesreća ne daju za protivnika kakav srpski klub i sve će ostati na mrtvoj točki koja paše isključivo i jedino – političarima sa obje strane.

Dok jednom, u bliskoj budućnosti, par sati prije vaterpolskog ogleda između Partizana i Medveščaka, C zvezde i Mornara jedan bokser ne sijevne par milimetara više, ili par milimetara niže, i na licu mjesta ne usmrti jedno nesretno dijete, jednog momka kojeg su njegovi roditelji odvajajući od usta podigli, zaboravljajući svoja kina i kazališta odgojili u sportskom duhu i za njegovu karijeru žrtvovali praktički sve što su imali.

I tada će se mediji slično zgražati jedan ili dva dana, političari će zatvarati pa otvarati granice i pregovore, ovisno o predizbornim ili postizbornim ciljevima, a policija će napraviti uviđaj i podnijeti kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Visoki stupanj ratne mobilizacije nastavit će se i u Hrvatskoj, kao što će se nastaviti i u Srbiji, jer takve ljude biramo na vlast, da nas drže u svakodnevnom i visokom stupnju ratne spreme, borbene gotovosti, i histerije.

A mi roditelji te djece, mi koji smo žrtvovali svoja ljetovanja i zimovanja za njihove treninge, dvorane što nemaju uvjete i grijanja, putne troškove i članarine, košarkaške i vaterpolske lopte i dresove, naknade za regionalne suce i rasvjetu, proklinjat ćemo dan kada nismo svoje sinove pustili da odu na vrijeme iz ove balkanske vukojebine u kojoj ti kreten metalnom palicom rastvori glavu djetetu jer je Srbin, ili jer je Hrvat.

I to u gradu kojem za koji mjesec stiže milijun turista iz cijelog svijeta, kao što stižu i iz Srbije.

Najporažavajuća činjenica je da su ta djeca, upravo ta generacija juniora naša djeca, djeca moje generacije, ne generacije mojih roditelja i da su ona produkt nas, naših mržnji, naših isključivosti i naših ratova. Opsjednuti sobom, svojim hermetički izoliranim svjetonazorima odgajali smo i odgajamo nasilnike, adolescente zadojene mržnjom prema drugima i drugačijima, frustrirane mlade ljude koji su se spremni organizirati, spremni naoružati i spremni prosuti metalnim palicama svom vršnjaku mozak po asfaltu.

I trebali bi se danas organizirati mi roditelji te djece, barem preko društvenih mreža na kojima visimo dok nam djecu odgaja ulica i politika, i trebali bi zajednički sa roditeljima vaterpolista C. Zvezde, Mornara, Partizana dignuti kaznenu prijavu, onu koju hrvatska policija nikada dignuti neće, kao što neće ni srpska milicija protiv svojih, onih koji su pravi krivci za ovakve i slične tragedije.

Kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, ali i kaznenu prijavu protiv političara, predsjednice, protiv svih huškača, nacionalista, fašista, desničara, budaletina koji su odgovorni za ovakvu sramotu. Jer sramota je to, i ja se kao čovjek i kao otac – sramim.

Sramim se u ime svih mojih poštenih sugrađana. Sramim se u ime svih roditelja, i sram me pogledati tim roditeljima u Srbiji u oči. Roditeljima koji noćas nisu spavali od brige. Sram me zbog onog kretena koji je u poglavarstvu grada, a poručio je roditeljima u Srbiji da je „more u Splitu hladno u februaru, te da su njihove Delije se malo okupale“, sram me zbog gradonačelnika Splita koji nije iznio javnu osudu, sram me zbog policije koja se neće pretrgati da nađe počinitelje, i sram me zbog svih roditelja u Splitu, ljudi, građama, koji će ovaj incident okarakterizirati kao nešto normalno, osuditi te mladiće kao „provokatore“ i kazati im kao i ona budaletina da su zaslužili da se malo okupaju u februaru.

Zajednički, mi roditelji i te mladosti iz Srbije i ove mladosti iz Hrvatske koja se bavi sportom, koja još uvijek kako – tako zdravo razmišlja (jer su to ponijeli iz kuće), trebali bi danas dignuti kaznenu prijavu protiv itekako poznatih počinitelja. Ako hrvatska policija ne zna, niti ikada neće saznati tko su nepoznati počinitelji ja ću vam kazati.

Ja roditelj, bijesni otac koji strepi iz dana u dan za svoje dijete zbog tih nepoznatih pički koje su itekako poznate, itekako javne i itekako dostupne u Hrvatskoj kao i u Srbiji.

Jedan od prvih napadača je bivši gradonačelnik, čelnik jedne od parlamentarnih, političkih stranaka u Hrvatskoj. Taj maskirani gospodin još je jučer vikao kako su Srbi šaka jada, a šaku jada jednim je preciznim udarcem dovoljno zamlatiti, zgaziti da ne prlja naš grad, taj maskirani gospodin je slegnuo ramenima na fašistički pozdrav i kazao kako se njemu fućka za to. Fućka mu se što maskirani napadači dižu desnice na pozdrav, isti onaj pozdrav pod kojim je stradalo toliko nevine djece u Jasenovcu.

Njegov kolega, možda ste ga prepoznali, nižeg je rasta, zdepast i maskiran, no odala ga je kod bijega sa mjesta događaja vrećica s kokainom koja mu je ispala usput. Taj kokainski napadač iz tjedna u tjedan truje mladost Hrvatske i izravno je odgovoran za svaki napad koji se dogodi na Srbe.

Policiji bi taj maskirani napadač trebao biti poznat jer imaju njegov dosje sa kriminalnim djelom posjedovanja i nuđenja maloljetnici opojnih droga, i nije ga teško pronaći. Upravo večeras taj će maskirani napadač objaviti javno ime i prezime, kućni broj i adresu nečijeg djeteta od četrnaest godina i zatražiti da ga se javno linčuje. Vaterpolista Crvene zvezde koji je „provocirao“ nedužne Splićane.

Za tu zgodu maskirani napadač će pripremiti dvadesetak tisuća kuna od izdašnih sponzora koji financiraju negove govore mržnje, frustrirane izljeve bijesa prema Srbima koje, nećete vjerovati, upravo gledaju vaša djeca dok ste vi zabavljeni listanjem Glorije ili komentiranjem pizdarija po društvenim mrežama.

Onaj treći maskirani napadač, a policija bi ga mogla prepoznati jer je nosio beogradski „NIN“ ispod ruke je ni manje ni više već bivši tehnički ministar kulture koji je proteklih trideset godina svog života posvetio rehabilitaciji ustaštva i popularizaciji istog fašističkog pokreta među mladima. Taj gospodin nije svoj resor pokušao približiti tim mladim ljudima potičući ih da se bave glumom, književnošću ili filmom, taj gospodin sve je svoje napore uložio je kako bi mladost Hrvatske učila kako je cool nositi crno revidirajući povijest iz koje bi trebali izvlačiti pouke do kakvih nas je užasa dovela mržnja na ovim prostorima.

I na koncu onaj četvrti napadač je uvaženi biskup, sa uvaženim kardinalskim zborom i ostalim svećenicima, kome je dok je bježao sa mjesta događaja ispao „Glas Koncila.“ Ako ste zapanjeni što je među napadačima jedan svećenik trebali bi poslušati njegove mise i njegove poslanice na kojima upozorava mlade da su vražje sile prisutne, da vrebaju iz mraka i vaterpolskih dvorana i da imaju ili ateističke ili pravoslavne rogove. I da su za Auschwitz odgovorni ateisti.

Roditelji iz Srbije navest će sa svoje strane barem isto toliko za koje znaju iz njihove politike i javnog života da, ako i nisu bili pod maskama i držali lance i boksere, da su zasigurno odgovorni jer su godinama huškali tu nesretnu djecu, navijače C zvezde, Partizana, da dočekaju mlade juniore Hajduka, Mornara, Dinama ili Medveščaka i da ih prebiju na mrtvo ime.

Jer zakon je i u hrvatskoj i u Srbiji gotovo identičan i on jasno kaže: „Kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se za ona ponašanja u javnosti kojima se ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka bilo koje vjere ili nacionalnosti, te sva ostala prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznene prisile.

Glava prva ( I.) – temeljne odredbe o govoru mržnje kojim se potiče na nasilje i kaznena djela. Prema počinitelju se primjenjuje zakon o slučaju sudioništva u kaznenom djelu, u smislu poticanja na kazneno djelo određenom u stavku 1 i u mjestu gdje je bilo koji od sudionika radio ili gdje su prema njegovoj zamisli kaznena djela počinjena.“

Ako ta kaznena prijava ne prođe, jer živimo u takvim zemljama, duboko licemjernim i duboko zagrezlim u mržnju, nepotizam i bijedu, nama roditeljima te djece ostat će barem satisfakcija da smo uradili ispravnu stvar i sve te kurvine sinove hrvatskoj i srpskoj policiji prokazali kao neizravne počinitelje jednako krive za premlaćivanje te djece i jednako odgovorne kao i one koji su stvarno držali boksere, kamenje i metalne palice u rukama.

Kada dođe dan da se ta prijava usvoji, a ti i takvi huškači ohlade u zatvorima i dobro razmisle čije je dijete moglo nastradati radi njihovih nepromišljenih (uglavnom dobro promišljenih) poruka, na ovim prostorima konačno će zavladati red i pravne države će profunkcionirati. I tada će mladi vaterpolisti C zvezde ili Partizana mirno šetati Splitom i Zagrebom i diviti se djevojkama koje taj prekrasni grad ima, kao što će i mladi košarkaši Splita mirno šetati Kalemegdanom ruku pod ruku sa djevojkama iz Beograda bez straha da će ih kakav primat napasti i zamlatiti metalnom šipkom.

Tom majmunu tada će biti savršeno jasno da će za taj čin fasovati dvadesetak godina zatvora i da će ga razapeti kako mediji tako i političari koji će javno zahtjevati od pravosuđa da ga brutalno kazne, izoliraju od normalnog svijeta i preodgoje. Politika će biti ta koja će omogućiti takvo jasno i nedvosmisleno provođenje zakona i Ustava u smislu smanjivanja tenzija, suživota i boljih odnosa između dva susjedna naroda, kako ekonomske, tako i kulturne prirode.

Kada na ovim prostorima konačno profunkcioniraju Ustav i Zakon.

Zakon koji će jamčiti puna prava LGBT osobama, zakona koji će jamčiti slobodne i otvorene granice sa susjedima u smislu širenja dobrosusjedskih odnosa, zakona koji će zaštititi antifašizam kao civilizacijsku tekovinu i zakon koji će konačno povijest prepustiti povijesničarima, otvorivši čistu i praznu stranicu budućnosti, kako znanstvene i tehnološke, tako kulturne i sportske.

Zakon o političarima koji će volontirati u Saboru, zakon o regionalnim ligama na kojima će se ukloniti žice sa stadiona i zakona o navijačima koji će poštivati i prava te populacije u skladu sa europskim normama i odredbama. Zakon o fašizmu, nacionalizmu, na koji će postojati nulta tolerancija, visoke novčane i zatvorske kazne, te drakonske mjere za počinitelje takvih napada na nečiju djecu.

Dok se takvi zakoni ne budu sprovodili nama kao roditeljima ostaje samo sram. Sram što živimo u takvom gradu, zemlji, i među takvim ljudima. A svim roditeljima napadnute djece mogu se samo ispričati. Jer još uvijek ima normalnih ljudi u mom gradu. Normalnih roditelja koji znaju što je strah. Strah za svoju djecu i razumiju što su ti roditelji u Srbiji prošli sinoć dok su slušali vijesti iz Splita.

Zbog tih roditelja mene je kao čovjeka sram.

Jer sramota je to, i ja se kao čovjek i kao otac – sramim

(Lupiga)

Podelite ovu stranicu!