IVICA ĐIKIĆ: Da Srbiji nije Hrvatske i da Hrvatskoj nije Srbije…

08 Oct 2017

Hrvati imaju Srbe i Srbi Hrvate samo zato da bi svojim državnostima dali kakav-takav dublji smisao i apstraktnu povijesnu važnost

Otkazivanje službenog posjeta predsjednika Srbije Aleksandra Vu?i?a, kojeg se na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarovi? u novembru o?ekivalo u Zagrebu, kulminacija je intenzivnog nepostojanja normalnih politi?kih odnosa Hrvatske i Srbije u protekle najmanje dvije godine.

To?nije, politi?ki odnosi Hrvatske i Srbije sastoje se u me?usobnim provokacijama i odgovorima na provokacije povezanima s ratom iz devedesetih godina, pri ?emu i jedna i druga vladaju?a kasta neprestano pozivaju na suradnju te na razgovor i razmišljanje o budu?nosti.

Jedno govore, drugo rade, a misle samo o tome kako da se pred vlastitim bira?kim tijelom prikažu nepokolebljivim zaštitnicima svetog nacionalisti?kog i ratnog naslje?a devedesetih, jer im je to jedina, ili najsigurnija, karta za produžetak svoje štetne vladavine.

Otkazivanje Vu?i?evog dolaska u Hrvatsku bilo je logi?no nakon svega što se izdoga?alo prethodnih dana i tjedana izme?u Zagreba i Beograda.

Kao radikalni oblik konceptualne umjetnosti

Hrvatska ve? mjesecima ne zna kako da se nosi s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ i op?enitim nastojanjima da se rehabilitira NDH, pa se osnivaju nepotrebne komisije i poduzimaju ponižavaju?i pregovori s nabrijanim veteranima, a spomen-plo?a s uklesanim „Za dom spremni“ samo je pomaknuta iz Jasenovca u obližnju Novsku.

U Srbiji se hrvatsko veli?anje ustaštva, naro?ito u blizini lokacije gdje je neko? bio jasenova?ki konc-logor, s pravom doživljava kao uvreda i provokacija, a onda se na to uzvra?a sudskom rehabilitacijom ?etni?kih i kolaboracionisti?kih komandanata te podizanjem spomenika Draži Mihailovi?u.

U Beogradu, u državnom aranžmanu, otkriju bistu majoru JNA Milanu Tepi?u, koji je 1991. digao u zrak skladište oružja i municije u bjelovarskom garnizonu JNA i pritom, osim sebe, ubio jedanaest hrvatskih vojnika da bi sprije?io pad skladišta u hrvatske ruke, pa u Zagrebu zbog toga s pravom pobjesne, a onda s druge strane stigne odgovor u ovom stilu: bunite se protiv biste majora Tepi?a, a kod vas se – što je živa istina – ponosno ko?i spomenik Miri Bareši?u, pripadniku ustaške emigracije koji je 1971. u Stockholmu ubio jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovi?a.

Pa se takvom odgovoru doda slanje ministra obrane Srbije Aleksandra Vulina na jednu vjersku proslavu u Šibeniku, a Vulin je hodaju?i incident kad je rije? o odnosima s Hrvatskom, pa se još nadoveže Vu?i?evo javno promoviranje osu?enog ratnog zlo?inca Veselina Šljivan?anina u uglednog i zaslužnog gra?anina te državno jamstvo Srbije za privremenu slobodu i lije?enje još uvijek neosu?enog ratnog zlo?inca Ratka Mladi?a.

Sve to garnirano je priglupim i bezobraznim pokušajima Srbije da se stvori dojam kako je rat po?eo i završio 1995. i kako se u tom ratu nije dogodilo ništa izuzev zlo?ina?ke hrvatske operacije „Oluja“.

Za to vrijeme u Hrvatskoj hvata zamah kampanja ?iji je smisao da politi?ke predstavnike Srba u Saboru, ako takvih uop?e treba biti, biraju ve?inski Hrvati, jer je tendencija da u Hrvatskoj mogu živjeti isklju?ivo politi?ki Hrvati, koji se, ako baš moraju, u nacionalnom pogledu mogu izjašnjavati Srbima, Bošnjacima, Talijanima, Židovima, Romima…

Izme?u svega ovoga smjestilo se još sijaset diplomatskih nota i demarša, omanjih trgovinskih ratova, najava o naoružavanju i ustaško-?etni?kog etiketiranja, a sve, naravno, popra?eno lijepim željama, srda?nim pozdravima i pozivima na okretanje budu?nosti.

I tako unedogled, kao da je rije? o nekom radikalnom obliku konceptualne umjetnosti, a ne o politi?koj realnosti dviju zemalja i dvaju naroda tragi?no lišenih samosvijesti i znanja potrebnog da shvate da država ne služi okupljanju protiv nekoga nego djelovanju u korist svojih gra?ana.

Civilizacijska pat pozicija

Hrvati imaju Srbe i Srbi imaju Hrvate samo zato da bi i jedni i drugi svojim državnostima dali kakav-takav dublji smisao i apstraktnu povijesnu važnost: to je civilizacijska pat-pozicija – ono paši?evsko: izlaza nam nema, a propasti ne možemo – u kojoj profitiraju najdrskiji i najbesramniji prodava?i patriotskih obmana što su se izvještili u parazitiranju na uzgojenoj mržnji, klerikalnoj isklju?ivosti i nacionalisti?kim stereotipima, dok države i društva nezadrživo nazaduju prema 19. stolje?u.

Ni Hrvatska ni Srbija, zapravo, ne znaju što bi sa sobom. Hrvatska se ponaša kao da je u Europsku uniju ušla samo zato da bi jednog dana s te pozicije mogla ometati ulazak Srbije, a dok to ?eka, službeni Zagreb gubi vrijeme u neodlu?nosti izme?u svrstavanja uz vode?e zemlje EU, poput Njema?ke i Francuske, i pridruživanja promotorima antieuropskog i proameri?kog duha u EU, poput Ma?arske i Poljske.

Vu?i?eva Srbija, pak, životari prakticiraju?i politiku sjedenja na dvije stolice, i briselsko-berlinskoj i moskovskoj, te pokušavaju?i prikriti društveno i ekonomsko propadanje i pad u autoritarnost simuliranjem neprekidnog izvanrednog stanja, trajne predizborne kampanje i stalnih tenzija sa susjedima.

Da Srbiji nije Hrvatske i da Hrvatskoj nije Srbije ta dva državna projekta usahla bi u vlastitoj ispraznosti i nedomišljenosti: ovako, kad imaju jedna drugu, dvije zemlje mogu biti sigurne da propasti ne mogu, iako im izlaza – nema.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!