IVAN ŠARČEVIĆ: Nacionalizam kao kolektivna oholost

22 Jul 2017

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog (religioznog) oboljenja jednog naroda

Oholost se od davnina smatra grijehom nad grijesima. Uzrok grijeha prvih ljudi, prema biblijskom izvještaju, mnogi tumači nalaze baš u oholosti, uobličenoj u zmiju, Božjeg protivnika i zavodnika ljudi, te u neumjerenoj čovjekovoj težnji da se uzdigne do sveznanja, da prekorači iz stvorene konačnosti u besmrtnu svemoć i postane kao bog. Za razliku od drugih grijeha, u kojima čovjek mimoilazi Boga ili bježi od njega, u oholosti se izravno suprotstavlja Bogu.

Stari su učili da je oholost drska strast i navlastito mana duhovnih ljudi, prva i posljednja stepenica do savršenstva. Naime, dok se većina ljudi, ako se već nastoji popraviti, bori s pojedinim manama kao što su zavist, srdžba, škrtost, proždrljivost, bludnost, lijenost, dotle savršeniji imaju najviše muku s ohološću. Ona je sveprisutna. Nagriza sve vrline, i onu koja se nameće kao njezina suprotnost i lijek – poniznost.

Duhovni pisac Ivan Kasijan navodi dva glavna oblika oholosti: oholost početnika i oholost savršenih. Oholost savršenih napada ljude izrazito visokog duhovnog života i primarno se odnosi na Boga, na Božja svojstva, jer “savršeni” se ne zanimaju niti muče s bližnjima, oni su iznad njih, u božanskim sferama. Ako oholost ovlada ljudima prokušanim u tolikim borbama duha, događa se da takvi onda padnu krajnje nisko, čak ispod svoga početka. Puste se zavisti, srdžbi, škrtosti, srebroljublju, manama koje su nekada tako moćno držali pod kontrolom. Zato iznenađuju ako se duhovno jaki i kreposni ljudi u starijim godinama izmjene do neprepoznatljivosti, ako upadnu u oholost koju karakterizira paranoidna sumnjičavost prema dobru i dobrima i zasljepljujuća lakovjernost prema zlu i lošima koji im laskaju i udvornički hrane njihov ego.

Oholost početnika ogleda se više u odnosu prema ljudima, osobito prema boljima od sebe. Ako ih sluša, čini to nasilu. Omalovažava ih do prezira, izbjegava ih, jer im je njihova prisutnost i razgovor smetnja slobodi i putu prema savršenosti. Čak i kad se radi o duhovnim stvarima, korisnim za njega, oholi početnik pokazuje nervozu, vrpolji se, pušta nekontrolirane glasove, nestrpljiv je. Stalno je u nekoj duhovnoj akciji svoga usavršavanja. Predstavlja se kao onoj koji nikada nema vremena ni za obične stvari, ni za opuštanje, jer je već u novoj uzvišenijoj misiji. Rijetko tko kao oholi početnici pokazuju odsutnost mjere i samodiscipline; tvrdoglavost i svojeglavost. Premda se na vani čine prokušanima, krajnje su nesigurni i nemirni. Farizejski (a farizej znači odijeljen, izdvojen) iznad drugih, u lažnoj skrušenosti stoje i pred Bogom. Namještene ljubaznosti, medenih riječi i pobožne patetike, hladni su za druge i s bešćutne ih visine motre. Nikomu, pa ni najbližima, ne dopuštaju da ih ometa na njihovu putu. Ljubav i dobrota drugih oholima su hrana agresije i jogunastosti. Oholost je doista đavolski grijeh, teško popravljiv, jer đavao najteže podnosi istinu i pravdu, ljubav i milosrđe, odnosno one ga ne dotiču.

Oholost se skriva pod raznim maskama lažno dosegnutih vrlina. U svakom slučaju rijetko priznajemo da smo oholi. Teško se oslobađamo duhovnog autizma ili narcisoidnosti kako psihologija naziva oholost. Varljivo je, također, pristajati na uobičajeno mišljenje da je oholost prisutna samo u pametnih i obrazovanih ljudi. Ona je kušnja svih izraza duha, ne samo intelekta, nego duhovnosti uopće. Štoviše, tvrdoglavi, glupi, nestručni ljudi vrlo su skloni oholosti, jer se grade znalcima i nezamjenjivima. Ohol čovjek boluje od kompleksa manje vrijednosti, a ne može slijediti bolje od sebe. Ne može se predati ni Božjem zahvatu i providnosti makar se stalno na njih pozivao, jer on sam uređuje sve pa i proslavu Boga obrće u proslavu sebe. I ne sluti da svojim najpobožnijim djelima, i molitvom “savršena” pravednika, poput Isusova farizeja, odbacujući ljude, odbacuje samoga Boga. Malo je tako proračunatih i samodovoljnih ljudi kao oholih duhovnjaka.

Oholost se najčešća maskira poniznošću. Nisu, međutim, poniznost i oholost suprotstavljene osobine. Niti je poniznost lijek oholosti kako propisuju površni duhovni učitelji i oni koji učitavaju oholost drugima a svoju ne vide. Budući da oholost nagriza sve i najbolje, ona to najuspješnije čini s licemjernom poniznošću. Oholosti je najbolji lijek u konkretiziranoj ljubavi, u slušanju, u poučljivosti, u strpljivu razgovoru, u izricanju istine, u žrtvovanju za druge. Jer dok se ohol čovjek zatvara u sebe, bježi od rizika, čuva svoju “savršenost”, čovjek istinske ljubavi ne gleda što će biti s njime, jer se vodi dobrom drugoga. Svjedoči istinu, bori se za dobro, solidarizira se s ljudima kojima se nanosi nepravda. Oholi ljudi djeluju ponosni i hrabri, a ustvari su narcisoidne kukavice i neutralni bjegunci iz života. Ponizni su pak odvažni borci protiv beščašća i ljubitelji ljudi. Oni se u konačnici ne uzdaju u sebe nego u Boga.

* * * *

Nije oholost puka odsutnost poniznosti, nego nezasitno precjenjivanje sebe sama. U oholosti je čovjekov duh preaktivan, spreman da prelazi svoje granice i mjere, da se nadilazi, jer smatra da vrijedi nemjerljivo više od onoga kako ga drugi vrednuju. Upravo u tom samonadilaženju, u toj mahnitoj samotranscendenciji, ohol čovjek stremi k sebepobožanstvenjenju. Zato je oholost posljednja kušnja ljudi duha, intelektualaca i svetaca. Najreligiozniji znaju biti najoholiji. U tome leži razlog zašto Biblija izvor ljudske oholosti pripisuje palom anđelu, Luciferu, Svjetlonoši, đavlu, koji nije nereligiozan. Đavao priznaje Boga, ali ga mrzi s njegove dobrote prema ljudima pa nastoji uvesti svoje, protubožanske mjere među ljude.

Za razliku od ponizna, koji se u konačnici ne oslanja na sebe, nego svoje pouzdanje stavlja u smisao dobra i u Boga, prividna sigurnost oholice skriva duboku razdijeljenost, što naravno on ne zamjećuje. S maskom razborita, staložena i hrabra čovjeka, on je ustvari osoba nesređenih emocija, svemirski nesretan i vrlo strašljiv. Ohola će se čovjeka prepoznati po tome što ono najbolje u drugoga preokreće u zlo i nalazi mane gdje ih drugi nema. Budući da sebi ne može priznati nemogućnost da zauzme mjesto boga i druge uvjeri u svoju izuzetnost, pronalazi boljega od sebe, u njega fokusira svu svoju kozmičku nesreću, te ga u opsesivnoj mržnji pretvara u svoga, gle paradoksa, “đavolskog” neprijatelja. Ide i dalje. Da sakrije svoju mizeriju, svoju zavist i ljubomoru, svoga će neprijatelja potvarati kao objektivnu smetnju i zlim duhom šire zajednice, naroda ili društva. Ohol čovjek se nikada ne bi mogao zamisliti da se, poput Isusa, makar malo izloži pred javnost, da stoji osuđen i prezren pred svjetinom, pred čovječanstvom zbog svoga osobnoga stava. On bježi od svakog rizika i gubitka za dobro. Za njega se ne može kazati ecce homo, evo čovjeka, jer on je “anđeo”.

Razdiran iskonskom stvorenjskom čežnjom da zauzme mjesto Boga, ohol čovjek ne prihvaća svoje granice i opsesivno je vezan za svoga neprijatelja. Napast će i druge, također nevine, što se druže s njegovim neprijateljem i đavolskim unesrećiteljem šire zajednice. Oholu čovjeku, valja to ponavljati, nije poniznost lijek, jer on sebe smatra iznimno poniznim. Lijek mu je ljubav, zahvalnost, milosrđe, radost zbog prijateljevanja drugih, sebedarivanje, izlazak iz sebe u rizik do gubitka onoga do čega mu je najviše stalo – ugodne pozicije i “dobroga” glasa.

Oholost, međutim, nije vezana samo za pojedinca. Kad bi bila samo osobna ili samo puki zbir individualnih oholosti, lakše bi se dala svladati. Oholost je kolektivni duh. Od nje obolijevaju obitelji, udruge, veće i manje skupine, stranke i zajednice, narodi, rase, kulture i civilizacije. U oholosti se pojedinci rađaju. U njoj žive kao razmažena majčina djeca: uvijek nezaštićena i ugrožena pa im stalno trebaju svi ugađati i brinuti se za njih i uvijek najbolja, savršena, pa im se stalno treba diviti i hvaliti ih.

Kolektivnu oholost mogli bismo imenovati onako kako kršćanska teologija, počevši od Augustina, imenuje prvi biblijski grijeh – “istočnim grijehom”, baštinjenim strukturalnim grijehom, uvažavajući da time, kao ni uopće jezikom, ikada dokraja možemo obuhvatiti jedan od najvećih misterija ljudskoga postojanja – tajnu zla, tajnu oholosti. Više od “grešnih korijena” svojih predaka, kako trube suvremeni duhovnjaci, urastamo u kolektivnu oholost – obiteljsku, redovničku, crkvenu, etničku, rasnu, kulturnu, religijsku. Svako naše “veliko” MI, posebno ono narodno, živi duboku podvojenost krajnje ugroženog i istodobno najpravednijeg, najobrazovanijeg, i kakvog sve naj-naroda? Dvadeseto stoljeće, koje još traje, pokazalo je svu ubilačku i samoubilačku razornost kolektivne oholosti u ideologijama fašizma (država-narod), nacizma (rasa-narod), komunizma (klasa-narod). U dnu njih krije se istočni grijeh kolektivnog palog anđela i projekt babilonske kule, od neprijatelja unesrećena a tako uzvišena kolektiva do neba, “nebeskog naroda”, “nebeske klase”.

U osnovi svih osobnih i kolektivnih oholosti, bio čovjek vjernik ili ne, stoji dakle religiozna oholost, mahnita želja da se zauzme mjesto vrhovnog božanstva. Zato su sve ideologije, a ponajviše one povezane s religijom, pervertirani đavolski izrazi vjere u boga na svoju sliku.

Nacionalizam kao kolektivna oholost najgora je vrsta duhovnog (religioznog) oboljenja jednog naroda. U nacionalizmu narod je kolektivni bog – nedodirljiv, nepogrešiv, savršen, svet, svjetlonoša svih vrijednosti. Ljubavlju i vjerom u narod, “u boga na svoju sliku”, pokriva se sve, i sva zla: mržnja prema drugom, “etničko čišćenje”, privredni kriminal, obrazovni i kulturni primitivizam, religijsko licemjerje… I nikim nije lakše vladati kao oholim narodom, istodobno ga plašiti nestankom i hraniti anđeoskom superiornošću. Svaka pak oholost odvlači u vlastitu propast. Tako i kolektivna oholost nacionalizma.

(Tačno.net)

Podelite ovu stranicu!