INES ŠAŠKOR: Za nacionaliste je kultura ratno sredstvo

16 Nov 2017

Legendarna je desničarska opsjednutost kulturom, stvaralaštvom, svakom ljudskom aktivnošću koja se ne da kontrolirati i staviti u obrasce i kanone

Hrvatska se nalazi u tjednu obilježavanja vukovarske tragedije. Mnogo emocija, tužnih sje?anja, istinskog poštovanja žrtava. Obilježavanje pada Vukovara i dalmatinske Škabrnje ujedno je središnji državni komemorativni ?in. Mjesto politi?kih poruka urbi et orbi, svijetu, susjedima, vlastitim gra?anima.

Hrvatska je desnica odavno te dane prisvojila i popratna doga?anja koristi kao vlastitu manifestaciju, kao demonstraciju mo?i i utjecaja. Liberalni dio javnosti nelagodno okre?e glavu.

Nedavno je jedna od bezbrojnih braniteljskih udruga zatražila odgodu No?i kazališta jer je planirana za 18. studeni, dan pada Vukovara. Neprihvatljivo im je da se publika “zabavlja uz neke kazališne predstave, me?u kojima ?e kao i svake godine biti i onih ?iji su autori srbijanski pisci”.

Njezin je predsjednik, treba li re?i, osoba s policijskim dosjeom i sudskom presudom, uz to prigodno dodao kako ima informacije da su Srbi dobili naputak da igraju vesele komade (!) i tako obezvrijede vukovarsku žrtvu. Malo zagreba?ko Dje?je kazalište Dubrava, organizator manifestacije, uz blagoslov Ministarstva kulture, odgodilo je No? kazališta za tjedan dana.

Ona se tradicionalno održava tre?e subote u studenom i ovogodišnje poklapanje s danom sje?anja na Vukovar je naravno slu?ajno. Prošle je godine toj me?unarodnoj manifestaciji prisustvovalo blizu 40 tisu?a gledatelja, a odvijala se u 46 gradova. Neka su kazališta odbila poslušati ovaj suludi cenzorski nasrtaj i igrat ?e svoje predstave upravo 18. studenog.

Nekako istovremeno, bivši ministar kulture, sada zastupnik vladaju?e ve?ine u zagreba?koj Gradskoj skupštini, notorni Zlatko Hasanbegovi?, zatražio je sankcije za ravnatelja Drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivicu Buljana, nagra?ivanog redatelja, jer je sudjelovao u – demonstracijama protiv preimenovanja Trga maršala Tita.

Ove jeseni, civilne udruge bliske Katoli?koj crkvi osudile su jedan kazališni plakat zbog navodne skarednosti, pozivanja na bludne radnje, vrije?anja moralnih osje?aja i sl. , što je protivno “vrijednostima najve?eg dijela hrvatskog naroda”.

Teatrologinja i redateljica Nora Krstulovi? upozorila je da su moralni ?istunci iz plakata iš?itali ono što su sami zamislili. Njihova reakcija “zapravo dokazuje koliko je umjetnost mo?na”, dodala je i ukazala da je na djelu uznapredovalo guranje koncepta degenerativne umjetnosti, poznatog svojedobnog nacisti?kog ataka na umjetnost i stvaralaštvo.

Nešto ranije, u dva navrata usred Zagreba pripadnici profašisti?ke organizacije palili su primjerke Novosti, tjednika što ga izdaje Srpsko narodno vije?e, uz pripadaju?e uvrede i ustaške povike Za dom spremni.

U rujnu su održane Vinkova?ke jeseni, velika folklorna manifestacija s polustoljetnom tradicijom i s više od 4.000 sudionika. Iako joj je temelj folklorna tradicija Slavonije i Srijema na njoj ni ove godine nije bilo ansambala koje njeguju srpsku narodnu tradiciju, izvornu u tom kraju. Nisu pozvani. U hrvatskoj javnosti nitko nije ni upitao organizatore – zašto? Jer, zna se.

Izbacivanje Srba iz hrvatske kulturne produkcije i memorije gotovo je završeni proces.

Ovih nekoliko jesenskih primjera “iz kulture” nastavlja se na ve? dugotrajni trend. Legendarna je desni?arska opsjednutost kulturom, stvaralaštvom, svakom ljudskom aktivnoš?u koja se ne da kontrolirati i staviti u obrasce i kanone. Loma?e govore kroz povijest, na njima su gorjeli i ljudi, i knjige, i slike. Eksploziv je rušio spomenike, muzeje, artefakte nemjerljive vrijednosti.

U Hrvatskoj, nacionalisti?ka revolucija iz 1990-tih je kao jedan od svojih ciljeva imala “nacionalizaciju kulture”. U ime vra?anja tradiciji, korijenima i stoljetnim vrijednostima hrvatske kulture, što god to zna?ilo, promovirao se totalitarni koncept kontrole.

Poželjne obrasce formirala je država u nastajanju. Korjenito su izmijenjene kulturne politike, obrazovni sustav, sustav vrednovanja i javne verifikacije, medijska scena je posve nova, što je sve samo po sebi razumljivo. Me?utim, promjene ne korespondiraju sa suvremenim svijetom, uskogrudnost i zatvaranje prevagnulo je nad otvorenoš?u. Državotvornost je postala poželjni obrazac i na podru?ju stvaralaštva.

Državni pretorijanci, razne braniteljske i sli?ne udruge, financirani novcem poreznih obveznika, postali su udarna pesnica i služe za zastrašivanje nepokorenih. Napadi na medije, knjige, filmove, kazališne predstave, izložbe, festivale i druge kulturne manifestacije postali su svakodnevica. Veterani su krojili repertoare, recenzirali knjige i filmske scenarije, smjenjivali ?elne ljude u institucijama, stvarali svoje indekse zabranjenih ljudi i djela, svojevrsne ina?ice katoli?kog indexa librorum prohibitorum.

Okida? je bio rat i ratna propaganda. Tzv. domoljubna propaganda u ratno vrijeme ima neko svoje opravdanje, pa i kada se protegne na kulturu, u glazbu, film, kazalište. Svaka je država koristi, a ozbiljne strogo paze da joj sredstva ne ugroze ciljeve. U njima i nakon ratova ostaju živjeti neke knjige, neke pjesme, neki filmovi, neki obrazac ponašanja koji njeguje zajedništvo i solidarnost.

U Hrvatskoj je iza proteklog rata ostao manje-više samo šund i ki?, uz poneku dobru pjesmu ili knjigu. Ratno razdoblje ostavilo je jednu manipulativnu strukturu skromnih kreativnih sposobnosti koja je svoj, u pravilu komercijalni interes, zamotala u domoljubni celofan i po?ela maltretirati cijelo društvo. Problem nastaje kada se cijelo stvaralaštvo i dalje nastoji gledati kroz “patriotske” nao?ale, odnosno kao propagandu.

Za nacionaliste je kultura ratno sredstvo. Stasali su odredi znanstvenika, kulturnih stvaralaca, novinara tankog obrazovanja i malih djela, ali zato punih velikih patriotskih parola.

“Oni su ti koji kulturu i povijest nekog naroda doživljavaju kao vojni muzej”, kazala je nedavno Dubravka Ugreši?.

S time se Hrvatska bori cijelo ovo vrijeme. Ponekad i uspješno, jer umjetnost i stvaralaštvo se ne daju zatvoriti i ome?iti. Nakon olovnih tu?manovskih godina, godina prozivki i progona neistomišljenika, a osobito od vremena pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji, omekšala je i država. Sredstva za kulturu i dalje su na dnu u EU, ali represija se povukla.

Hasanbegovi?ev udar na slobodu stvaralaštva je, za sada, odba?en. Pluralizacija kulturne produkcije uzela je maha. Deseci knjiga, filmova, predstava i raznih manifestacija našli su novu publiku.

Ovih dana u Zagrebu se održava filmski festival koji okuplja na tisu?e mladih ljudi. Alternativna scena je oživjela. Vratio se ?ak i humor. Jedna je kreativna reklamna agencija organizirala imaginarni autobus za “put u nigdje”. Na stranici Odljev duhova prošlosti za pokojnike koje više ne žele u Hrvatskoj gra?ani su na prvo mjesto u autobusu za Breganu izabrali Antu Paveli?a, a na drugo Franju Tu?mana.

Me?utim, sva ta živost zastaje pred jednostavnom ?injenicom – dvije tre?ine stanovnika Hrvatske kultura ne dodiruje. Niti jednom godišnje ne idu u kazalište ili u kino, ne ?itaju, ne pogledaju ni jednu izložbu, ne idu u muzeje, na povijesne lokalitete, nemaju dodira ni sa ?im što se podrazumijeva kulturom u klasi?nom smislu.

Na njih vjerojatno ra?unaju protagonisti “kulturnih ratova”, manihejski borci za bolju prošlost, koji se svojski trude zavladati ukupnom duhovnom proizvodnjom.

(Slobodna

Podelite ovu stranicu!