Hiljadu kilometara za Srebrenicu: Žrtva za žrtvu

29 Jun 2017

Biciklisti iz Olova kreću 3. jula prema Bihaću, gdje će se priključiti maratonu Bihać – Srebrenica

Nekoliko mladih biciklista iz bosanskohercegovačkog mjesta Olovo, već petu godinu zaredom voze maraton „1.000 kilometara za Srebrenicu“ u znak sjećanja na žrtve srebreničkog genocida počinjenog 1995. godine.

„Krećemo 3. jula, sa punom opremom u bisagama i šatorima, i nekoliko dana putujemo do Bihaća. Ne noćimo u hotelima, već vozimo cijeli dan, pa odmaramo gdje stignemo. U Bihaću odmorimo jedan dan i 8. jula se priključujemo biciklističkom maratonu Bihać – Srebrenica“, kaže za Al Jazeeru Emir Degirmendžić, sekretar Biciklističkog kluba Olovo.

Formiranje kluba

Ove godine se vozi 13. Biciklistički maraton Bihać – Srebrenica koji inače organizira Klub ekstremnih sportova Limit iz grada na Uni. Olovljani su u početku u Bihać dolazili na drugačiji način.

„Na sedmi maraton otišli smo autima do Bihaća, odmorili jedan dan i krenuli na taj maraton. Vratili smo se iz Srebrenice autom, ali smo na osmom maratonu odlučili: ‘Hajde da idemo biciklima iz Olova do Bihaća, pa do Srebrenice, što smo na kraju i uradili“, navodi Degirmendžić.

Nekoliko godina kasnije, tačnije 2015. godine, oformljen je BK Olovo, a jedan od razloga je bilo olakšavanje učešća u maratonu.

„Također nam je bila želja u početku da ugostimo sve te maratonce u našem gradu. Napravili smo klub kako bi mogli organizovati ručak za učesnike. Ipak, 400-500 ljudi učestvuje i za to treba dobra organizacija i pomoć sponzora. Uspjeli smo u tome, sada učesnici odmore, ručaju i osvježe se u Olovu, položimo cvijeće na spomeniku poginulim borcima u centru grada i nastavljamo ka Srebrenici“, kaže naš sagovornik.

Afirmacija sporta

Ove godine će Degirmendžić voziti maraton, kao i Elvedin Karavdić.

“Zdrav razum nam nalaže da čovjek na neki način oda počast svim tim žrtvama. A kada se spoji sa ljubavi prema biciklizmu i prema sportu, onda je samo po sebi logično da vozimo biciklistički maraton ka Srebrenici“, govori Karavdić za Al Jazeeru.

Ističe kako u početku nisu imali klub, okupili su nekoliko entuzijasta koji su radili samostalno, a sve u cilju afirmisanja ljudi vlastitim primjerom da se uključe u stvaranje BK Olovo.

Olovo je malo mjesto, nema veliki broj stanovnika, pa samim tim ni članova, ali cilj im je bio prije svega da imaju klub oko kojeg će se okupljati, da afirmišu mlade za sport i zdravo razmišljanje, da se druže, da nisu zatvoreni, asocijalni, te da ne provode svo slobodno vrijeme na internetu.

Svijest o međusobnom uvažavanju

Karavdić ističe kako se učesnici maratona raduju dolasku u Olovo gdje su izvanredno primljeni. Nažalost, tako nije svugdje gdje dođu.

„Na prolazu kroz Vlasenicu, Miliće, Konjević Polje i Potočare, vidite da ljudi odbijaju svaku vrstu priznanja šta se zbilo tamo i kakvu mi poruku šaljemo. Tužno je vidjeti dječicu koja istrče da vide bicikliste, a roditelji ih utjeruju u kuće. Teško je vidjeti da vas iz jednog dvorišta podržavaju, a iz susjednog psuju i negiraju. Iako je poruka maratona ‘Da se ne zaboravi i ne ponovi Srebrenica’, nije nam za cilj da svojim prisustvom isprovociramo bilo koga, već probuditi svijest o mogućnosti i potrebama za boljim životom, životom u miru, međusobnom uvažavanju, a ne da se gaji mržnja, osvetoljubivost i hrani zlo“, ističe Karavdić.

Dodaje kako su biciklisti „ipak tu jedan dan u godini i ne bi željeli dodatno otežati životne uslove onima koji su u takvom okruženju svaki dan“.

Žrtva za žrtvu

Pored parole „Da se ne zaboravi“, kako glasi i parola Marša mira, biciklisti iz Olova poručuju i kako je riječ o „žrtvi za žrtvu“.

„Nama u tih 1.000 kilometara nisu potrebni komfor i luksuz, tako bar imamo dio uvida kako su ljudi patili u Srebrenici, bez dostojnog smještaja, hrane, vode i osnovnih uslova dostojnih čovjeka. Naš motiv je to da se žrtvujemo i odreknemo udobnosti svakodnevnice kako bi, eto bar na taj način, odali počast žrtvama najgnusnijeg zločina kojem je svijet svjedočio u novijoj historiji – genocidu u Srebrenici“, kaže naš sagovornik.

Također ističe da svakome od njih godi podrška javnosti u vezi svega, ali se ipak najbolje osjećaju kada su sami na putu, prepušteni sebi. Tek tada sve drugo prestaje da postoji, ostaju kilometri, vjetar, širok vidokrug i otvoren um, zaključuju naši sagovornici.

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!