“Normalni” će jednog dana prestati da postoje

04 Apr 2012

Američka povjesničarka seksualnosti Hanne Blank otkriva kako je uopće nastala reč "heteroseksualnost" i zbog čega je ideal institucije braka potpuno različit u odnosu na realnost

U Americi je nedavno objavljena knjiga ‘Straight: The Surprisingly Short History of Heterosexuality’ u nakladi Beacona, kojeg smo zamolili da nam omogući kontakt s autoricom Hanne Blank, inače povjesničarkom seksualnosti. Nakon kratke elektronske prepiske Blank je pristala dati intervju za tportal, koji ispod možete pročitati.

Heteroseksualnost se danas čini kao nešto što je oduvijek bilo definirano kako danas na nju gledamo. No u vašoj knjizi se pokazuje, kako naslov kaže, iznenađujuće kratka povijest heteroseksualnosti. Kada je i kako započela ta povijest?
Riječ ‘heteroseksualno’ je skovana 1868, kao i riječ ‘homoseksualno’. Smislio ih je austrougarski novinar i aktivist Karl Maria Kertbeny, u dopisivanju s njemačkim pravnikom Karlom Ulrichsom. Zajedno su prosvjedovali protiv uvođenja tzv. zakona o sodomiji u Njemačkoj, koji je imao cilj učiniti ilegalnim seksualni čin između dvojice muškaraca, iako se jednak seksualni čin između muškaraca i žena smatrao potpuno legalnim. Prvotna ideja je bila stvoriti diskurs koji bi pokazao da su ‘hetero’ (što je starogrčka riječ za različito) i ‘homo’ (isto) samo dva različita načina na koje ljudska bića mogu biti seksualna. Tu terminologiju je onda usvojio Richard von Kraft-Ebbing u svojoj knjizi ‘Psychopatia sexualis’, koja je napisana kako bi pomogla članovima odvjetničke i sudske profesije u njihovom radu sa seksualnim zločinima i seksualnim prijestupnicima. U toj knjizi se riječ ‘heteroseksualno’ često koristila umjesto izraza ‘normalno seksualno’, u smislu opisivanja seksualnih aktivnosti među ljudima koje su se tada smatrale neproblematičnima. Tako su kroz medicinski moral i krivični kontekst oba termina – heteroseksualno i homoseksualno – iscurila u standardni medicinski rječnik, a onda i u opći vokabular.

Kako su se ljudi koje danas nazivamo heteroseksualcima definirali prije nego je ta riječ uopće postojala?
Na Zapadu prije toga uopće nije postojala praksa imenovanja ljudi s određenim seksualnim karakteristikama. Naravno, uvijek su postojale kazne za razne vrste seksualnog nasilja, ali to nije bilo definirano seksualnim tipom osobe, nego kroz prisutnost ili odsutnost ponašanja koje se smatralo neprihvatljivim. Dakle, ljudi su se jednostavno definirali kao ljudi. U kontekstu svojih seksualnih želja i karakteristika su većinom razmišljali jesu li one problematične ili kažnjive od strane drugih, većinom crkve i boga. Također se o seksu još razmišljalo kao o zdravstvenom problemu, jer se često mislilo da previše seksa samo po sebi izaziva razne bolesti.

Smatrate li se vi heteroseksualnom? Je li vam uopće stalo da takvih etiketa?
Ne gledam na sebe kao na heteroseksualnu osobu. A do etiketa mi je stalo u smislu da primjećujem kako je drugim ljudima jako stalo do njih. Čini mi se da ljudi etikete smatraju vrlo informativnima, pa osjećam obavezu u svojem znanstvenom radu otkriti što iza njih stoji i informirati ljude o tome. U mom osobnom životu izrazi ‘heteroseksualno’ i ‘homoseksualno’ nisu posebno korisni, a niti ispravni kada bih opisivala svoj seksualni i erotski život.

Zanimljivo je primijetiti koliko se institucija braka s vremenom mijenja, kako ističete u svojoj knjizi. Je li, dakle, brak uvijek bio ‘između jednog muškarca i jedne žene’, kako danas tvrde mnogi konzervativci?
Ne. U judaizmu i islamu se odobravala poligamija, na primjer, što je odlično dokumentirano. Danas to više nije praksa suvremenog judaizma. I neke kršćanske skupine, poput mormona, prakticirale su poligamiju. Funkcionalno gledajući, brak je rijetko bio institucija između samo jednog muškarca i jedne žene. Ekonomski i socijalno, brak je mnogo češće bio odnos između širih obitelji. No čak i ako pitate striktno u seksualnom smislu, odnosno tko je imao pravo seksati se s kime, na Zapadu je brak u praksi većinom bio monogaman odnos za žene, a poliamoričan za muškarce, kojima se naveliko toleriralo što imaju ljubavnice. Vjenčani list se odnosi na jednog muškarca i jednu ženu, ali ono što piše na papiru je često potpuno drukčije od stvarnog života. Zaključila bih sljedeće: povijest nam pokazuje da je ideal braka veza između jednog muškarca i jedne žene, ali da to nema veze s realnošću.

Što mislite o istospolnim brakovima -je li to korak prema jednakosti ili će to uništiti instituciju braka? Ili nešto treće?
Smatram da se država ne treba miješati u definiranje seksualnih odnosa i formiranje obitelji. Zasad država misli drugačije, a kad je već tako, onda se zalažem da svi budu jednaki. Istospolni brak neće uništiti instituciju braka, nego otvara priliku da se brak učini egalitarnim. Postoje ljudi koji misle suprotno, jer je njihova verzija ideje braka zasnovana na nejednakosti. Osobno nisam protiv toga da se jednoga dana vjenčam, pod pravim okolnostima, naravno.

Možete li objasniti što podrazumijevate pod konceptom ‘doxa’, koji spominjete u ‘Iznenađujuće kratkoj povijesti heteroseksualnosti’ te kako se on povezuje s onim o čemu ste pisali?
‘Doxa’ je izraz koji je antropolog Pierre Bordieu skovao na osnovi grčke riječi za ‘zdrav razum’. Bordieu pod ‘doxom’ podrazumijeva set uvjerenja i očekivanja koja dijele ljudi unutar jedne kulture, koja se uzimaju zdravo za gotovo, kao ‘ono što je tako’. Primjerice, zapadnjačka kultura ima ‘doxu’ o tome da su muškarci i žene različiti, jer ‘dječaci ne plaču’, a žene ‘lako puste suzu’. Za većinu ljudi to nije samo uvjerenje ili očekivanje, nego neupitna istina, bez obzira na činjenicu da svatko od nas poznaje jednu mušku osobu koja zna zaplakati, odnosno žensku koja nije uopće plačljiva. Na taj način funkcionira i ideja opće heteroseksualnosti. Svijet je pun ‘heteroseksualaca’, jer vjerujemo i očekujemo da je tako, a čak i kada se jasno pokaže da nisu svi heteroseksualni, nastavljamo vjerovati da generalno svi trebaju biti heteroseksualni, jer ‘stvari stoje tako’.

Završavate knjigu predviđanjem kako će ‘jednoga dana doći kraj eri heteroseksualnosti’. Kada bi se to moglo desiti i što nas čeka nakon toga?
Doista ne znam, ja sam ipak povjesničarka, a ne proročica. Razlog zbog kojeg predviđam da će jednog dana ‘heteroseksualci’ prestati postojati je da se to već dogodilo mnogim društveno-kulturološkim konstruktima. Pojave se, traju neko vrijeme i onda jednostavno odumru. Naravno, neki traju mnogo duže od ostalih. Kada razmišljam o ‘heteroseksualnosti’, često se sjetim višestoljetne medicinske predodžbe o tijelu koje navodno sadrži različite elemente koje treba balansirati. Tako je nastalo puštanje krvi i liječenje pijavicama, s uvjerenjem da treba uspostaviti balans tih nepostojećih elemenata. Takav pristup medicini trajao je od 400. godine prije nove ere pa sve do 1800. i neke godine! Danas bi liječnik s takvim pristupom bio ismijan i nitko ga ne bi ozbiljno shvatio. Medicina se potpuno promijenila, iako je stari sistem ‘onoga što jest’ trajao oko dvije tisuće godina! Sada je to tek historijski kuriozitet. Slična sudbina očekuje i heteroseksualnost, koja će neminovno prestati postojati. Ne mogu ipak reći koliko će vremena za to trebati, s time da se za mojeg života to sigurno neće dogoditi.

(Tportal)

Podelite ovu stranicu!