HARIS GRABOVAC: Kako se izboriti sa alt right medijima

29 Jul 2017

Ako smo ranije govorili o integraciji, danas u Švedskoj imamo sve prisutniju tezu o asimilaciji - ljudi koji dolaze ovamo treba da napuste svoj identitet i kulturnu pozadinu i da pređu u švedsku; često se piše i govori o švedskim vrijednostima kojima ostali treba da se povinuju i prilagode

Švedska je primila procentualno najveći broj izbeglica u odnosu na broj stanovnika u Evropskoj uniji u poslednje dve godine. No, politika otvorenosti i poštovanja osnovnih ljudskih prava pojačala je, s druge strane, i strah koji su najpre ekstremni desničari, a zatim i političari centra pokušali da okrenu u svoju korist. Švedska je poslednjih godina i, kako ju je nazvao buzzfeed, vodeća evropska zemlja alt right medija, koji šire ksenofobiju i rasizam, ali jednako tako, kako prenosi Independent, najbolja država za život imigranata. Švedska je takođe i država u kojoj se počinioci krivičnih dela ne tretiraju po etničkoj pripadnosti, ni u institucijama sistema ni u medijima, što iz perspektive postjugoslovenskih zemalja izgleda kao civilizacijsko dostignuće.

O tome koliko se u poslednjih dve godine promenilo švedsko društvo iz perspektive medija, kako se institucije i mediji nose sa pojavom alt righta, da li su i u čemu grešili pre dve godine kada je situacija s izbeglicama bila na vrhuncu, koliko je promena politike prema tim ljudima donela i promenu u načinu na koji se prema njima odnose mediji, kao i kako se u zemlji koja služi kao primer demokratskog društva dogodilo da postane i snažna baza ekstremne desnice, za Kontrapress govori Haris Grabovac, novinar i predavač u organizaciji EXPO, koja se bavi istraživanjem nacionalizma, rasizma i ksenofobije kroz predavanja u školama, objavljivanje magazina koji izlazi četiri puta godišnje i tekstova na njihovom portalu. EXPO je osnovao švedski pisac Stieg Larson 1995. godine nakon prvog velikog broja izbeglica koje su stigle u Švedsku od Drugog svetskog rata – onih sa područja tada već ratom razorene Jugoslavije.

I tada su, kako kaže Grabovac, počele da rastu tendencije nasilnih obračuna s izbeglicama, ali je i ekstremna desnica shvatila da preko njih može da promoviše svoju politiku. Danas su Švedske demokrate, ekstremno desna stranka, druga vodeća snaga u državi.

KONTRA: Da li postoji razlika između devedesetih i danas u načinu praćenja izbegličke situacije u Švedskoj?

GRABOVAC: Postoji. Danas je pitanje stranaca ili emigracije predstavljeno u medijima i javnosti kao oblik troška, nešto što nije isključivo pozitivno za Švedsku, nego ima negativnu ekonomsku dimenziju. Mediji su se time bavili oduvijek, ali se danas to pitanje podstiče mnogo više nego ranije kroz teme koliko migracije koštaju, te predstavljanje da će u skoroj budućnosti novac koji se troši na izbjeglice onemogućiti da Švedska ima nivo socijalne sigurnosti koji ovde postoji.

O toj dimenziji se govorilo i devedesetih. No, ono što tada nije postojalo, a što danas možemo vidjeti jeste nacionalistička perspektiva – da su ljudi koji dolaze u Švedsku sami po sebi elementi koje je teško ili nemoguće integrisati. Jedan od većih dnevnih listova piše o strancima koji se ne mogu spojiti sa ovim društvom, muslimanima koji sa svojim kulturama i vrijednostima nisu kompatibilni sa švedskim društvom. To polako mijenja perspektivu. Ako smo ranije govorili o integraciji, danas u Švedskoj imamo sve prisutniju tezu o asimilaciji – ljudi koji dolaze ovamo treba da napuste svoj identitet i kulturnu pozadinu i da pređu u švedsku. U švedskim medijima se danas često piše i govori o švedskim vrijednostima kojima ostali treba da se povinuju i prilagode.

Ova priča ima širi kontekst: sa ulaskom ekstremno desnih Švedskih demokrata u parlament i velikom podrškom koju imaju među građanima, druge partije su promijenile retoriku i usmjerile je ka nacionalističkim izjavama – govoru o naciji, prijetnji naciji. U medijima se osnovne potrebe i beneficije izbjeglica, poput zdravstva i školstva, stavljaju nasuprot toga koliko će to koštati prosječnog švedskog penzionera. Promijenio se način kako se shvataju i kako se gleda na izbjeglice.

KONTRA: Kolika je uloga medija u formiranju takvog načina shvatanja?

GRABOVAC: Devedesetih su na sceni bili dominantni javni mediji. Imali smo nekoliko listova koji su imali stabilan tiraž i publiku… Od tada do danas mediji su se modernizovali. Ne bih rekao da je odgovornost medija u domenu promjena, prije je u tome da su podlegli pritisku koji dolazi iz političkog miljea, poput stavova Švedskih demokrata, ali i nacionalno orijentisane javnosti koja je vrlo kritički nastrojena prema tradicionalnim i sve se više okreće alternativnim medijima. Tradicionalni mediji u takvoj situaciji moraju naći poziciju u društvu i to stvara pritisak, zahvaljujući kojem radikalne nacionalističke perspektive sve više ulaze u mejnstrim i postaju vidljivije.

KONTRA: S obzirom da alt right mediji i desnica uspevaju da promene diskurs, zašto to onda danas ne uspeva mejnstrim i tradicionalnim medijima? Zašto su ti mediji u povlačenju?

GRABOVAC: To je dosta široko pitanje. Daću vam jedan primjer. Premijer Švedske je 6. septembra 2015. godine pred 15 hiljada ljudi obećao da se u njegovoj Evropi neće graditi zidovi ni zatvarati granice, da će Švedska preuzeti dio odgovornosti za ljude koji bježe od rata, ISIL-a i slično. Mjesec dana nakon toga, Švedska je zatvorila granice. Desio se potpuni preokret, ogromne promjene u političkom smislu. Zašto je Vlada to uradila? I tu ima mnogo odgovora, ali jedan od najvažnijih je da su podlegli i sebi prisvojili nacionalističku retoriku da su ljudi koji dolaze ovamo opasnost, da dolaze samo iz ekonomskih razloga, da nisu izbjeglice, da bi dobijali beneficije itd. Jednostavno, da bi dio glasača privukla sebi, Vlada je prihvatila tu vrstu retorike.

U to vrijeme svaki peti građanin Švedske je bio spreman glasati za Švedske demokrate. Mislim da su htjeli da privuku glasače sebi i da naprave pritisak na Brisel, da EU preuzme veću odgovornost za primanje izbjeglica. Kao što znamo, primanje nije bilo ravnomjerno, u smislu broja građana i broja ljudi koji su dolazili. Švedska je primila mnogo više izbjeglica nego zemlje sa većim brojem stanovnika.

Ima tu više razloga, ali de fakto, desilo se da je za mjesec dana naša politika skrenula za 180 stepeni. Efekat je bio sasvim drugačiji. Umjesto da je Vlada dobila veću podršku, desnica je još više ojačala. Ti ljudi su se vodili sledećim – ako naša Vlada sluša partiju i medije koji su godinama objavljivali da su muslimani opasnost i kriminalci, to znači da su bili u pravu sve ove godine. Na taj način su antimigracijska politika i mediji dobili još više vjetra u leđa, što je dovelo do jačeg pritiska na mejnstrim partije i medije. Dio medija je podlegao, ali se i veliki dio medija pokušao oduprijeti na način da su se držali etičkih i profesionalnih principa, vrijednosti koje ova profesija ima. Kontra njih, imate grupe koje to uopšte ne poštuju i veliki broj građana koji ih sluša.

KONTRA: Kolika je uopšte snaga alt right medija u Švedskoj?

GRABOVAC: U jednom momentu su imali više klikova mjesečno od nekih većih dnevnih listova.

KONTRA: S obzirom na govor mržnje koji šire prema pripadnicima manjinskih grupa, kako mogu legalno da funkcionišu u Švedskoj?

GRABOVAC: Švedska ima zakon protiv podsticanja govora mržnje, ali se u praksi on vrlo teško sprovodi. Neki od tih medija, poput Avpixlata, su izbjegavali da imaju glavnog urednika, u smislu da ne može postojati odgovornost za sadržaj na stranici. Mi znamo da su visokopozicionirani članovi Švedskih demokrata prikupljali novac za njih, imali bankovni račun za taj sajt, znamo da su pojedinci iz partijskog vrha pisali za sajt, davali im informacije i sl. To je sajt koji širi vrlo agresivnu islamofobiju.

Alt right mediji se razlikuju u smislu pozicije u tom nacionalističkom miljeu. Imate Švedske demokrate i uz njih je Dispatch international, koji je protiv džihada, koriste islamofobiju kao oblik mobilizacijske mržnje. S druge strane istog miljea, NyaTider, novine koje tvrde da se Holokaust nije desio, dakle, antisemitizam, fašizam i teorije zavjere. Te organizacije su dio jednog miljea, ali imaju razne perspektive u smislu gdje je najveći problem u Švedskoj – da li su tu jevreji ili muslimani.

KONTRA: Kako je moguće da se takav jezik nalazi u javnom prostoru, a da nije sankcionisan?

GRABOVAC: To se mnogi od nas pitaju. U septembru ove godine u Geteborgu se održava najveći sajam knjiga u Švedskoj, gdje izlažu sve veće novine. Od prošle godine NyaTider su tu, dobili su dozvolu da izlažu. Tu dozvolu ne daje država nego organizator. U Švedskoj je tim povodom bila velika debata, društvo se podijelilo. Jedni ne izlažu, drugi idu s vjerom da će oni njima kroz debatu i razgovor dokazati da nisu u pravu. Tu čitava problematika dolazi do izražaja jer Švedska ima problem što ne zna kako da se odnosi prema tim grupacijama, koje zaista ruše demokratsku srž Švedske.

NyaTider je sa još jednom grupacijom koja se zove Megafonen, snimio novinara ispred njegove kuće, i pozvao ljude da svakodnevno dolaze novinarima kući, da ih traže i da na ih taj način prisile da pišu drugačije. Još uvijek ne znamo odgovor države na ovo.

KONTRA: Kakav je odgovor novinarskih udruženja?

GRABOVAC: Ne postoji jedinstven odgovor. Sve se svodi na polemiku koja je i dalje poprilično konfuzna – kako se odnositi prema njima uopšte, kako mi u sklopu demokratije, slobode govora možemo da se borimo sa takvim grupacijama. Expo je zauzeo stav da ne ide na taj sajam. Nećemo biti tu jer smatramo da organizacija koja na taj način prijeti novinarima, koja predstavlja prijetnju novinarstvu i slobodi govora, i demokratiji u Švedskoj ne može biti tu prisutna.

S druge strane, postoje oni koji kažu da nismo u pravu, da kroz konfrontaciju ili debatu uvjeravamo njihove simpatizere da nisu u pravu. Ja se ne slažem s tim. Mislim da je to davanje legitimiteta opasnim strukturama koje prijete novinarima na koje se još nije reagovalo.

KONTRA: Da li postoji razlog zašto do sada nije reagovano?

GRABOVAC: Ne znam dokle se s prijavama stiglo u tom konkretnom slučaju. Taj milje u Švedskoj je veliki. Uz sve medije, tu se na kraju radi i o Švedskim demokratama koje će na narednim izborima možda voditi vladu ove zemlje. Ne treba zaboraviti da u toj partiji sjede ljudi koji su prevodili knjige gdje se genocid u Srebrenici negira, imamo retoriku koja je slična retorici Radovana Karadžića iz devedesetih o vječnoj borbi između islama i hrišćana, tu sjede visokopozicionirani partijski službenici koji na tviteru postavljaju slike trojanskog konja koji ulazi u Švedsku na kojem piše „islam“. To je partija koja je predložila u parlamentu posebne zatvore za nešvede, koja je unutar svojih redova vodila razgovore da li da uvodi pitanje različitog kaznenog zakona za Švede i za strance… Sve to ulazi u jednu veću sliku, radi se o širokom miljeu koji ima mnogo podrške.

Postoje i radikalnije grupe od Švedskih demokrata, poput Pokreta otpora sjeverne Evrope. Oni i dalje slave Hitlerov rođendan, negiraju holokaust, žele da ukinu demokratiju, da uzmu vlast revolucijom… Za 1. maj okupili su oko 600 pristalica. To je veliki broj za Švedsku. Imaju dva člana koja sjede u opštinskim skupštinama, koji su nacisti. Radi se o aktivnom miljeu koji je velik i za koji država, sudstvo i mediji nisu našli jedinstven odgovor, kako se prema tome odnositi, a da u isto vrijeme zadržimo na visokom nivou prava i slobode na kojima je švedska demokratija stoljećima.

KONTRA: Alt right mediji su globalni fenomen političkih i društvenih promjena kroz koje prolazi veliki broj država. Na postjugoslovenskim prostorima, posebno s akcentom na Srbiju, takvi mediji prisutni su već tri decenije. Glavni argument alt right medija u bilo kojoj zemlji je da tradicionalni i mejstrim mediji ne govore istinu. Na tome dobijaju popularnost. Kako smo došli do toga da nam javnost ne veruje?

GRABOVAC: To nije isključivo priča o novinarstvu, nego o društvu koga su mediji dio. To je priča u kojoj postoji jedna politički korektna elita, koja se u svojstvu te korektnosti pozicionarala tako da stoji iznad vlastitog naroda i nema dodira s njim i koja je zbog te svoje korektnosti u nekom obliku saveza sa migrantima, kako to nazivaju globalisti, a s druge strane to nisu jer su elita koja vodi u propast. Ta priča naravno nije istinita, ali definitivno ima ljude koji je slušaju, konzumiraju, koji te vijesti šire. Ima više stvari koje mediji treba da rade, ali osnovni i za mene jako bitan jeste da mediji treba da budu u usluzi svojih građana. Kad to kažem, ne mislim da oni to u cjelini nisu, ali moraju biti u dodiru s građanima. Što bliže njima.

Ja živim u predgrađu Stokholma. Ujutru pročitam novine i upalim TV i mogu da vidim dva različita izveštaja o mom predgrađu i problemima koje ima, a da niko od tih novinara nije stavio nogu ovdje. Postoji osjećanje koje treba da se prevaziđe, ljudi treba da osjete da imaju glas i da ga vide u medijima.

KONTRA: Britanski Guardian je objavio tekst nakon požara u neboderu Grenfell, u kojem je izgorilo preko 80 ljudi, o uništavanju lokalnih medija te odgovornosti koja u tom slučaju leži i na reorganizaciji medija koji su otpuštali dopisnike, centralizovali redakcije i komercijalizovali lokalne listove. Opet razgovaramo o globalnim procesima. U tom kontekstu, kada je Tramp došao na vlast u SAD, imali smo situaciju da vodeći svetski listovi pozivaju „baš sad na pravo novinarstvo“, jer nam je ono „baš sad potrebno“. Iz te perspektive, šta su novinari bili do tada ako nisu bili profesionalni?

GRABOVAC: Mi smo bili profesionalni čitavo vrijeme. Ne slažem se s tim. Takvi pozivi služe upravo davanju za pravo alt right medijima za sve ono što kažu.

Kroz takav govor im se daje legitimitet. Sve više i više demokratske strukture podležu pritisku alt righta jer ne znaju kako da se nose s tim, ne znaju kako da se nose s tim oblikom ne samo mržnje nego i korišćenja demokratskih prava na jedan organizovan način koji oni do sada nisu vidjeli. Jer pazite, alt right uzima sebi za pravo da predstavlja branioce demokratije, iako je u isto vrijeme i urušava.

Ako danas u Švedskoj pratite alt right medije, vidjećete da tu postoje tendencije da oni sebe smatraju branikom demokratije, dok smo svi ostali urušitelji demokratskih procesa. Živimo u istom svijetu – imamo dvije sasvim različite perspektive. Ja mislim da mi u alt rightu imamo širi problem od medijskog. Mi kao novinari moramo dobro da razmislimo ne samo koje vijesti objavljujemo, nego i šta želimo, kako stvari prikazujemo, ko dolazi do izražaja u našim vijestima, ko je taj koji govori… Imate istraživanje u Švedskoj koje pokazuje veliku diskrepancu u tome koji su ljudi reprezentativni u medijima, koji ljudi i čije misli i na koji način mogu doći do izražaja. Tu, recimo, imamo posebno negativna iskustva kad su u pitanju muslimani, koji se u medijima u velikom broju pominju u negativnom kontekstu.

KONTRA: Sa promenom zvanične politike prema izbeglicama, promenio se i odnos medija prema njima?

GRABOVAC: Promijenio se odnos prema strancima u medijima. Često kažem muslimanima, jer je u Švedskoj to postao često sinonim za strance. Sav negativan naboj kad se govori o migrantima odnosi se na islam i muslimane. Šta se promjenilo – to da smo izgubili koncept u smislu integracije. Ljudi koji dolaze uopšte se više ne gledaju kao ljudi koji treba da se zadrže, koji će svojim iskustvom i znanjem doprinijeti Švedskoj, nego se gledaju kao ljudi koji se trebaju promijeniti. To je veoma vidljivo u medijima, da se zastupaju nacionalne ideje o švedskim vrijednostima, kulturi, normama koje su takve i takve u odnosu na ljude koji dolaze i samim tim oni treba da se promijene. To je drastična promjena za Švedsku. Imamo ekonomsku perspektivu koja je dio alt right priče – ljudi koji dolaze su samo koštanje, oni su samo neka forma ekonomskog izazova koji košta toliko i toliko milijardi i za koga obični građani plaćaju sami, i ne samo to ti ljudi imaju školstvo, besplatno zdravstvo i to za njih plaćaju građani. Takav oblik retorike i misli nije postojao devedesetih. Mediji su podlegli pritisku alt righta, promijenili su retoriku u javnom prostoru, ali ne u smislu da druga strana ne postoji. Postoji i dalje ta humana Švedska, ali danas kroz medije imamo vrlo polarizovano društvo.

KONTRA: U istraživanju koje je radila Arena grupa za medije pre i posle zakona o izbeglicama, navodi se da je prebačen fokus na političku stratešku igru, i da je bilo samo nekoliko članaka o izbeglicama, odnosno kako će to na njih da utiče. Da se mediji nisu bavili grupama na koje će direktno zakon da utiče, koliko su se bavili političarima.

GRABOVAC: Apsolutno, ali su te stvari vrlo blisko povezane u švedskoj politici. Čitava politička strategija se odnosila na, kako je zovu, izbjegličku krizu. Sve je bilo u relaciji na to, pitanje nove Vlade bilo je zasnovano na tome kakva će biti migraciona politika, na kakvu su migracionu politiku spremne stranke u odnosu na Švedske demokrate. Čitav način na koji su Švedski demokrati izolovani u smislu da nemaju uticaja u parlamentu, je takođe bio vezan za njihove stavove o izbjeglicama. Imali ste pojedine niskopozicionirane političare koji su govorili da se na mostu između Švedske i Danske trebaju postaviti mitraljezi, da ne bi pustili izbjeglice da dođu. Dakle, to je bilo u kontekstu izborne strategije, ali je usko povezano sa širim pitanjima koja su se pojavila, a to je šta ćemo sa migracijom, da li integrisati ili asimilirati ljude, kako rasporediti resurse Švedske… S jedne strane imamo alt right populiste Švedske demokrate koji kažu da resursi države moraju biti za pripadnike nacije, sa druge strane postoje liberali i socijalisti koji kažu da resursi države treba da budu za sve ljude koji žive u Švedskoj, i jednostavno kroz tu političku strategiju projektuje se čitava takozvana izbjeglička kriza.

KONTRA: Kakve posledice ostavlja takav način izvještavanja? S druge strane, većina izveštaja o izbeglicama je bila švedocentrična – veoma je malo tekstova o tome odakle ljudi dolaze, o davanju konteksta priči. Koliko je to opasno?

GRABOVAC: Posljedice su negativne po izbjeglice same, ali i za cijelo društvo jer nam to sužava prostor za rad. U Švedskoj s jedne strane imamo, kada je u pitanju naša profesija, profesionalno novinarstvo koje se drži etike i nisu poklekli pritisku kojem su izloženi. S druge strane, tu je podloga koja to ljulja i koja dolazi iz alt righta i koja nije samo medijska nego i politička. Posljedice u novinarstvu su – na više načina – cenzura i autocenzura. Jedan način su konkretne prijetnje i cenzura kojoj podliježu nažalost pojedini novinari zbog vlastite sigurnosti. To je oblik sa kojim Švedska ima veliki problem jer zakon takođe nije dorastao svojoj zamisli i potrebi. Ono drugo je na neki način pitanje konkurencije. Ova priča koja ima veliku podršku otima tlo objektivnom novinarstvu.

U Švedskoj je policija 2014. godine, pred izbore, na jedan vrlo temeljit i dobar način istraživala probleme koje Romi imaju. Dokazano je da prošnja nije organizovana u kriminalnom smislu, da ljudi pokušavaju da prežive. I uprkos tom istraživanju, Švedske demokrate su zahtijevale da se zaustavi kriminalna organizovana prošnja. Bez obzira što su činjenice drugačije – bilo je uzalud, oni su otišli na izbore s tom platformom, njih su ljudi slušali. Na medijima su dobili ne znam koliko postova koji ih podržavaju. Ta fakta kao da nisu imala nikakvu funkciju. I oni su ipak na kraju dobili podršku 14 posto građana. Pitanje je ne samo kako sa određenim pitanjima raditi, bitno je da dajemo prostora ljudima koji su izloženi mržnji, njihove priče moraju doći do izražaja da bi uopšte razumjeli koliko su ugroženi. Prošle godine smo u Švedskoj imali skoro jedan napad na azilantske kampove sedmično. Naša novinarska uloga nije samo da ispričamo tu konkretnu priču o dešavanju, nego da probamo shvatiti kompletnu priču o elitama koje su u savezništvu sa tim manjinama, jer ta politička korektnost prema kojoj se alt right non stop odnosi i napada je ima korijene u koje se treba udariti. To nisu fakti, to nije istina, jedan konstruisani narativ koji se treba izazvati.

KONTRA: Ukoliko mediji ne daju kontekst priče kakve to posledice može da proizvede?

GRABOVAC: Ako mi ne dajemo kontekst, drugi akteri će te teme stavljati u njima željeni kontekst. I to je zapravo ono što se dešava u priči o političkoj korektnosti, jer oni stvaraju jedan kontekst. Na primjer, u Švedsku su dospjele slike o nastradalom dječaku Alanu Kurdiju, čije tijelo je izbacilo more na tursku obalu dok su pokušavali da se domognu Evrope. Čitav svijet je znao šta se desilo, i alt right je znao šta se desilo tom dječaku. Svi smo bili na poziciji da je to neviđena tragedija, ali je kontekst bio drugačiji. Naš kontekst je da su to ljudi, da je to priča o dječaku koji sa porodicom pokušao da pobjegne od rata, a kontekst alt righta je da je to dječak čiji je otac želio da dobije boljeg zubara u Evropi i da on zbog ekonomskih razloga bježi.

Samocentrično ili ne, ako prepuštamo kontekst, ako ne razumijemo kako su stvari povezane, da se u priči o izbjeglicama ne radi primarno o zatvorenim granicama u Švedskoj ili drugdje u Evropi, nego o ratu u Siriji, teško ćemo dobiti perspektivu kako se stvari rješavaju. U švedskim medijima ne razgovaramo šta je uzrok svemu ovome. A uzrok nije u Evropi, uzrok je u ratu u Siriji.

KONTRA: Zanimljivo je da u Švedskoj mediji ne upotrebljavaju izraz „ilegalni migranti“, koji je u ostalim zemljama Evrope odomaćen za ljude koji beže od rata. Takođe, policija će retko, samo kada je etnicitet vezan za zločin koji je počinjen, navesti etničku grupu iz koje dolazi počinilac krivičnog dela. To je potpuno kontra onoga što imamo u postratnim zemaljama Jugoslavije, u kojima je etnički predznak često važniji od samog krivičnog dela.

GRABOVAC: Jezik je najbitnije oruđe u komunikaciji. Kako govorimo, tako formiramo naša i tuđa mišljenja. U Švedskoj ne govorimo o ilegalnim imigrantima, nego o ljudima bez papira. Vrlo je bitno da se pridržavamo normi zbog ljudskog dostojanstva, osnovnih vrijednosti. To je na jedan način i njihovo umanjivanje, to je pokazalo u negativnom kontekstu naš odnos prema njima, a ako to imamo ovde onda u Srbiji i BiH toga ima još više. Nedavno smo u Švedskoj imali kampanju alt righta o jednom kolaču koji se zove čokoladna loptica. Međutim, prije nekoliko desetina godina se isti kolač zvao „negerboll“. Alt right je u ime demokratije, slobode govora i vlastite tradicije zahtijevao da se kolač od čokolade zove pogrdno. Kada su mediji i većina ljudi ustali protiv, onda se pojavio treći glas da ukaže na šta su mediji spali, raspravljaju o tome kako će se kolač zvati. To je slika problema medija s kojima se suočavamo. Ako o nečemu govorimo, napadnuti smo, ako ne govorimo, prepuštamo prostor alt righ medijima i kvazi tradicijama. Sve su to dileme u kojima se mediji nalaze i to je pitanje šireg konteksta – pitanja demokratije. Kakva je demokratija današnjeg vremena, šta možemo tolerisati unutar sistema i koliko su naši zakoni dovoljni da nam stvore ambijent gdje ćemo moći poštovati ljudsko dostojanstvo, ljudska prava i slobode.

(Žarka Radoja, Kontrapress)

Podelite ovu stranicu!