GORAN ĐUROVIĆ: Primitivni nacionalisti ponovo na sceni

08 Sep 2018

Kancer folk primitivizma se širi takvom brzinom da mu se teško suprotstaviti

Goran Đurović radi i živi u Baru. Po zanimanju je diplomirani ekonomista i izvršni direktor kompanije Cerovo.

Subota, 1. septembar

Odlazim sa prijateljima na festival Sea Dance, zadovoljan što naša ekipa koja je duboko zašla u četrdesete ima i dalje energije da đuska do kasno u noć. Susrećemo različite generacije, od onih mlađih kojima prijaju buntovnički tekstovi i reperske rime, do onih koji se nježno ljuljuškaju na dobro poznate Bajagine akorde.

Srećan sam jer smo barem na tih par dana festivala dio svijeta a ne dio zadruge ili farme. Kancer folk primitivizma se širi takvom brzinom da mu se teško suprotstaviti. Nije bilo toliko davno kada smo barem u tom muzičkom smislu hvatali korak sa svijetom i sa malom dozom kašnjenja slušali sve one hitove koji se slušaju i u Londonu, Njujorku ili Beču.

Danas je to drugačije, lake note i jeftini stihovi starletizovanih pjevačica su postali obavezan dio zabave i noćnog života od Ulcinja do Herceg Novog. Diskoteke, čak i one koje svojom veličinom i opremom mogu parirati onima na Ibici, moraju svoj repertoar upotpuniti folk nastupima koji degradiraju sam smisao takvih diskoteka.

Ono što me više zabrinjava jeste činjenica da se taj duh vašara prenio i na naše trgove i šetališta, a sve u cilju udovoljiti širokim narodnim masama.

Tako smo ovo ljeto na prelijepom barskom šetalištu mogli slušati hitove sa splavova u izvođenju Aca Pejovića i Adila, koji naprosto narušavaju ambijent u kojem sviraju. Odgovorni u turističkim organizacijama moraju biti svjesni svoje obaveze da čuvaju dostojanstvo grada u kojem žive, kao i da rade na promociji kulturnih vrijednosti.

Nedjelja, 2. septembar

Nikada kupanje ne može biti tako dobro kao u septembru kažu stariji, i u pravu su. Ovu nedjelju smo iskoristili da isplovimo barkom iz barske marine i uživamo u septembarskom moru. Kraljičina plaža kao i uvijek predivna sa besprijekorno prozirnim morem koje te naprosto mami da se što duže družiš sa njim.

Jedino sa mora se može uočiti razlika između onoga što nam je priroda podarila i onoga što smo mi uništili. Izgleda da ljudska halapljivost nema granica.

Slažem se sa onima koji kažu da je privilegija živjeti na moru. More ti daje osjećaj širine i ruši taj klaustrofobičan osjećaj malih sredina.

I svaki put se iznova divim zalasku sunca dok se polako primičemo marini. Uvijek je nekako drugačiji i izazovniji. Uvijek imate potrebu da se nagledate tog predivnog smiraja koji vas nikada ne ostavlja ravnodušnim.

Ponedjeljak, 3. septembar

Moja ćerka Maša je krenula u školu. Već je u šestom razredu. Nekako, sve to brzo prođe, djeca odrastu i sada je prava djevojčica. Ona je svjesna potrebe da mora da uči i da stiče nova znanja, a ja sam svjestan činjenice da joj u ovako uređenoj sredini znanje neće biti neka prednost, jer se sistem gradi na podobnim a ne stručnim.

Ne želim da moje dijete bude u toj grupi podobnih, u toj masi glasača koja će svoju lojalnost vladajućoj partiji naplatiti državnim poslom. Nema više ideje i ideologije koje će vas voditi ka nekoj od partija, ostao je samo goli interes i tržišna ponuda ko daje više.

U takvom sistemu potpuno je normalno što ministri zapošljavaju rođake bez dana iskustva na upravljačke funkcije, jer se podrazumijeva da će kroz iskustvo možda steći i znanje, a to nas je mnogo koštalo jer su nas mladi, lijepi i neiskusni uveli u ratove, sankcije i vratili privredu godinama unazad.

Nažalost, ovo nije slučaj samo u Crnoj Gori, partitokratija je prisutna u cijeloj regiji i sve dok je tako nećemo moći ići naprijed. Pametni i stručni se povlače pred hordom ambicioznih partijskih vojnika, odlaze u inostranstvo, u banke ili privatne kompanije, a država ostaje u rukama nepismenih kupaca diploma.

Možete me doživjeti jugonostalgičarom ali mi se čini da ste u vrijeme te države ipak trebali biti “neko” da bi postali “nešto”. Najbolji dokaz za ove moje tvrdnje jesu činjenice da u ovoj i narednoj godini prijete da padnu garancije koje je država izdala državnim kompanijama poput Crnogorske plovidbe, Montenegro erlajnza, Barske plovidbe, Željezničkog prevoza i Željezničke infrastrukture, a da je ukupan javni dug Crne Gore premašio tri milijarde eura.

Utorak, 4. septembar

Naša kompanija učestvuje u društveno-odgovornom projektu u kojem se renoviraju dijelovi bolnica i domova zdravlja. Ponosan sam na to. Snaga jedne države se ogleda u tome kako vam izgledaju bolnice i škole, a izgled naših bolnica i škola je tužan.

Snaga države se ogleda i u tome da gradite najbolje kadrove kojima ćete omogućiti primanja shodno težini i odgovornosti ljekarskog posla. Naši najbolji doktori odlaze i to mora sve da nas zabrine. U njihovim rukama su naši životi a život nema cijenu.

Mora se vratiti dostojanstvo našim ljekarima i medicinskom osoblju jer nas neće imati ko liječiti.

Pala je i prva septembarska kiša i kao sudija sa pištaljkom odsvirala je kraj ljeta. Bar se vraća u svoj jesenji ritam, sumiraju se rezultati sezone. Oni kojima je stvarno bilo loše su glasni i krive sve oko sebe a oni kojima je bilo dobro ćute i slažu se sa njima da ne remete ustaljenu kuknjavu.

Grad Bar je nekada bio proglašavan kao najčistiji grad i bilo je tako. Ovoga ljeta, otpad je bio svuda oko nas i ružio je sliku našega grada. Rješavanje pitanja otpada i prečišćavanje otpadnih voda nije pitanje hira već pitanje da li želite da budete dio civilizovanog svijeta. Neshvatljivo je da vam se kanalizacija izliva pravo u more, a da psi lutalice razvlače đubre oko kontejnera.

Moram priznati da sva krivica ne leži u komunalnom preduzeću, veliki dio odgovornosti je i na samim građanima kojima je lakše baciti đubre bilo gdje drugo osim u kontejner.

Moramo raditi na svijesti naših najmlađih, jer je za neke starije već kasno. Imao sam priliku tokom studijske posjete malom norveškom gradu Lilahameru da posjetim deponiju i da čujem od njih da njihove škole organizuju posjete deponiji kako bi od malena ta djeca imala svijest o zaštiti okoline. Mi se deklarišemo kao ekološka država a tako smo daleko od toga.

Srijeda, 5. septembar

Ostajem budan do kasno u noć gledajući US Open. Smatram da je tenis možda i najteži sport jer ste satima suočeni sami sa sobom, kao i sa protivnikom pa ne znaš ko ti je veći takmac da li rival ili glava. Baš u glavi leži razlika između velikih šampiona i vrhunskih igrača, ta smirenost u odlučujućim trenucima je ono što krasi mali broj šampiona a Novak, Nadal i Federer to jesu. Oni su šampioni koje će biti teško dostići ali i veliki ljudi koji nemaju sujete da hvale jedan drugoga. Oni su primjer kako se gradi poštovanje između ljutih protivnika.

Volio bih da se lideri u regiji barem nekada ugledaju na njih kada daju zapaljive izjave koje imaju strahovite posljedice za običan narod. Više međusobnog poštovanja je neophodna antistres terapija za ovaj preplašeni narod. Nažalost, vokabular, a i likovi iz devedesetih sada ponovo jašu na primitivnom nacionalizmu dokazujući da se iz ovoga začaranog kola ne izlazi tako lako.

Dodjeljuje se Nagrada za oslobođenje Nikšića, nažalost, ne mogu da glasam ali mogu da dam ovaj javni apel da se nagrada uruči heroinama našega doba Tatjani Vukićević i Konstantini Maraš koje su donirale bubreg ljudima sa kojima nemaju nikakve rodbinske veze. Dok pišem ove redove naježim se od takve plemenitosti jer se to danas rijetko sreće. Svaka Vam čast divne dame.

Četvrtak, 6. septembar

Što je više podmetanja i laži Donald mi je sve draži i draži, ovako bih parafrazirao stihove koje su nekada pjevali drugu Titu. Izašla je danas nova afera iz Bijele kuće i to ko zna koja po redu od dolaska na vlast Donalda Trampa.

Mogu se složiti sa onima koji kažu za Donalda da nije tipičan političar i da je ipak više šoumen, ali ne mogu da shvatim toliku histeriju u dijelu američke administracije da po svaku cijenu žele da ga sklone.

Koliko shvatam, najveći mu je grijeh što se sastao sa Putinom i sjevernokorejskim predsjednikom. Izvinite, molim, ali meni je puno milije kada predsjednici Amerike i Rusije razmjenjuju lopte nego bombe.

Izgleda da je grijeh biti pragmatičan i rješavati konflikte koji drže cijeli svijet napetim. Izgleda da se tenzije u svijetu moraju non stop održavati jer ko će kupovati oružje.

Crna Gora će primiti pet migranata je više velikodušno. Ne znam samo po kojim kriterijumima smo došli do broja pet a ne recimo šest, da li je to bila odokativna procjena ili realna mogućnost. Nisam siguran da nisu rekli pošaljite nam trista kilograma migranata pa koliko ih izađe.

Šalu na stranu, tim ljudima zarobljenim na brodovima koje niko neće mora se, barem privremeno pomoći, jer čovjek je čovjek.

Mislim da smo ipak imali mogućnosti primiti ih malo više i time pokažemo solidarnost sa evropskim državama koje su ih primile na milione. Složit ću se i sa onima koji baš tu Evropu i Zapad optužuju za jad ovih ljudi koji biježe od rata i pustoši jer su ipak živjeli u kako-tako uređenim državama, a sada nemaju ništa. Barem mi u regiji znamo kako je to biti glup i ratovati.

Danas smo radili tim building u našoj kompaniji i pokušali naučiti da čineći sebe boljim kreiramo bolji život a i radno okruženje.

Petak, 7. septembar

Krećem za Makarsku. Tamo nas čekaju Ante i Svjetlana, prijatelji kojima se ne moram pravdati za Dubrovnik i koji se meni ne moraju pravdati za grijehe njihove države.

Pićemo dobroga vina, jesti kvalitetne ribe i gledati djecu kako se lijepo igraju.

(Slobodna Evropa, Foto: Pixabay)

Podelite ovu stranicu!