GORAN BORKOVIĆ: Kome u Šibeniku smeta Anne Frank?

22 Jan 2017

„Višak“ je bilo šest dodatnih panoa na kojima se govori o stradanju djece u tzv. NDH te u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-ima

Šibenik je čudo! Kad ovo kažem, uistinu tako mislim pa baš zato i potvrđujem uskličnikom. Među tim starim zidinama najstarijeg hrvatskog grada na Jadranu pronaći ćete nešto čega, primjerice, u Zadru ili Splitu ima tek u tragovima.

Šibenik je, i to valja odmah reći, grad koji je iz tranzicije izišao kao teški ranjenik. Kako je u Jugoslaviji bio predodređen kao središte industrije, sve ono dobro što je dovelo do razvoja nakon Drugog svjetskog rata, pokazalo se kao loše pedeset godina poslije. Od svih tih silnih tvornica koje su u Šibenik dovukle pola njegovog zaleđa plus radnike iz cijele Jugoslavije, ostalo je tek zemljište s urušenim halama.

Ali, kako dobro nikad nije samo dobro, tako ni loše nije uvijek samo loše. Šibenik je, tako, kao otpisan grad bio pošteđen tranzicijskog zla koje je poharalo ostala dalmatinska središta.

Tadašnjoj politici nije bio osobito zanimljiv, posebno ne u usporedbi sa Splitom koji je HDZ-ova vrhuška najprije prepustila Miroslavu Kutli i njegovoj bratiji, a potom i Željku Kerumu i pajdašima tipa koji je čak uspio postati i splitski gradonačelnik.

Šibenik je za to vrijeme, nešto kao neželjeno dijete, stajao po strani. U kutu, nikom na putu!

Poharao ga je i rat. Srpske snage došle su nadomak ulaza u grad koji je bio izložen višemjesečnom granatiranju.

Šibenik je, međutim, i to preživio. U ta zla vremena, kao malo koji hrvatski grad uspio je sačuvati „svoje Srbe“. Dok se u Splitu kupilo ljude po stanovima i odvodilo u vojni logor u luci Lora, gdje su neki izgubili i glavu, Šibenik je te, ponovimo opet, „svoje Srbe“ znao sačuvati, baš kao i pravoslavno groblje u centru grada.

Šibenik je i grad koji je usred svega toga što ga je snašlo uspio izroditi i FALIŠ, festival alternative i ljevice koji neumorno organizira šibenski zet, Tuzlak Emir Imamović Pirke, uz pomoć Krune Lokotara i Srećka Horvata. Već tradicionalno krajem ljeta na FALIŠ-u se okupe slobodnomisleći ljudi i otvoreno diskutiraju na gradskim trgovima, pa Šibenik uistinu postane Mediteran iz antičkih knjiga – mjesto na kojem se razgovara i razmišlja.

Crna strana grada

Za dalmatinske prilike gotovo nevjerojatno zvuči činjenica da petstotinjak ljudi sluša što govori Viktor Ivančić. Naravno da se svi ne slažu s njim. Niti se trebaju svi slagati, jer kad misle svi isto – ne misli nitko. Nego je neuobičajeno da to neslaganje neće izraziti vrijeđanjem, psovkama i zvižducima. Dapače, vrlo rado će se upustiti u diskusiju i kasnije po konobama dalje međusobno razglabati gdje Ivančić eventualno griješi.

I sve to pod crvenom zvijezdom koja je bila nacrtana na plakatu FALIŠ-a 2015. godine s brojkom 1316, koja označava broj poginulih Šibenčana na Sutjesci.

Šibenik, međutim, nije samo to. Postoji, nažalost, i ona crna strana Šibenika koja tu i tamo izroni. Tako je ovaj tjedan ravnatelj tamošnje Tehničke škole Josip Belamarić nakon nepuna 24 sata, koliko je bila postavljena, inicirao zatvaranje međunarodne izložbe o Anne Frank. Belamarića je zasmetalo da u okviru priče o nesretnoj Židovki koja je život skončala u nacističkom logoru na panoima budu prikazani i dijelovi o stradanju djece u kvislinškoj NDH. Tako je, umjesto da bude postavljena do 10. veljače, naprasno skinuta 18. siječnja.

Međunarodna putujuća izložba „Anne Frank – povijest za sadašnjost“ do sada je prošla četrdesetak zemalja, a u Hrvatskoj je postavljena u 23 grada u sklopu suradnje Kuće Anne Frank iz Amsterdama i Hrvatske edukacijske i razvojne mreže za evoluciju sporazumijevanja (HERMES) iz Zagreba. Ovakav slučaj još nisu zabilježili. U Banjoj Luci je također bilo problema, ali je ipak održana.

Ravnatelj Belamarić najprije se pravdao „tehničkim poteškoćama“, da bi potom nesuvislo pokušao objasniti da su u školi željeli „izložbu o Anne Frank i holokaustu, a ne o ustašama i partizanima“. Ovo o „ustašama i partizanima“ ne treba shvatiti doslovno, s obzirom da Belamarića nije zaboljela tema, nego ga je zasmetalo, kako je rekao, da su „ustaše prikazani kao koljači, a partizani kao cvijeće“.

„Višak“ je bilo šest dodatnih panoa na kojima se govori o stradanju djece u tzv. NDH te u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-ima. Lokalni dio izložbe postavlja se u svakoj državi kako bi se na taj način mladima približio kontekst rata i antisemitizma. Hrvatski dio obuhvaća priču o stradanje Židova u NDH kroz sudbine Lee Deutch, Vojka Sterka i Ota Konsteina, dok je jedan panel posvećen Diani Budisavljević, koja je tijekom Drugog svjetskog rata spasila oko 12.000 djece, pretežito srpske nacionalnosti.

Izložba o patnji djece

Autor hrvatskog dijela izložbe Miljenko Hajdarović kaže da je tema izložbe patnja djece, a povod sudbina Anne Frank kao simbola genocida bez presedana. „Ako se pažljivo prouči koncept izložbe, jasno je da je ona o patnji djece. Jasno je prikazano tko su fašisti i kvislinzi. Pokazao sam da ima malo pravednih. Naravno, prikazao sam i partizane koji su bili antifašisti i koji su stvorili državu“, istaknuo je Hajdarović, istaknuvši da ga, kao srednjoškolskog profesora, posebno brine kako je potez ravnatelja odjeknula među šestero srednjoškolaca koji su se tijekom slobodnih dana na zimskim praznicima pripremali biti vodiči na izložbi. Oni su, očito, u ovom slučaju manje bitni. Baš kao i ostali učenici.

Izložba je otišla za Našice. Ne zna se hoće li se i kada vratiti u Šibenik. Organizatorima su svoj prostor ponudili u nedavno postavljenom Muzeju pobjede, jedinoj takvoj instituciji koja slavi pobjedu nad fašizmom otvorenoj nakon 1990. godine u Hrvatskoj.

Da, i to je Šibenik! Čudo od grada!

(Al Jazeera)

Podelite ovu stranicu!