GOJKO BERIĆ: Zbogom, krvniče!

27 May 2011

Heroj sa postera, majica i šolja, kalendara i pivskih i rakijskih boca stigao je na posljednju stanicu svoje neslavne i bijedne vojničke karijere. Nama koji smo zbog Mladića kao Srbi živjeli i živimo sa osjećanjem stida zbog svega što je učinio u ime srpskog naroda, ostaje samo da kažemo: Zbogom, krvniče! I neka takvih poput tebe više nikada ne bude

Kad sam posljednji put pomenuo generala Ratka Mladića? Pa, ne tako davno. Bilo je to juče, u kolumni koju svakog četvrtka objavljujem u Oslobođenju. Istog dana, negdje prije jedanaest sati, stigla je vijest da je najtraženiji haški bjegunac nakon petnaestogodišnjeg skrivanja uhapšen. Bilo bi patetično ako bih rekao da sam u tom trenutku, ponesen uzbuđenjem, skočio sa stolice. Ništa slično se nije desilo. Prvo što sam pomislio bila je muka profesije kojom se bavim: Zar da se opet bavim tim nitkovom? Nije problem u pisanju, već u tome da o Mladiću nema više bogzna šta da se kaže. Sve što se o ovom zlikovcu imalo reći, rekao je sam Mladić svojim genocidnim činom u Srebrenici i, potom, svojim bijedničkim spašavanjem vlastite kože. Njegov kukavički karakter je karika koja je povezivala ta dva čina. Lična hrabrost, vojnička sposobnost i čast, herojsko žrtvovanje za srpski narod – sve te guslarske tlapnje, u kojima se Mladić skrivao kao u gustim maglama raspršile su se poput mjehura od sapunice.

Ratko Mladić je mentalni uzorak onog najgoreg ljudskog materijala koji je u svojim akademijama i kasarnama fabrikovala bivša JNA, primjer potpunog ideološkog konvertitstva i izdaje svega u šta se taj soj ljudi lažno zaklinjao. Mladić je bio zadojen radikalizmom i epskim nacionalizmom i nikada nije postao istinski poštovalac svih naroda bivše zajedničke države. Školovao se za osvetničko nasilje nad drugim narodima. Taj će zanat na najsvirepiji način primijeniti u Srebrenici. Kao oficir bio je surov, arogantan i bolesno ambiciozan. Ostalo je zabilježeno da je kao komandant pješadijskog bataljona u Kumanovu jednog dana istjerao sve vojnike albanske nacionalnosti koji su radili kao kuhari ili trpezarci u vojničkoj kuhinji, rekavši: “Neću da mi Šiptari truju vojsku!”

Kad je postao komandant Kninskog korpusa, Mladić je, žareći i paleći po tom kraju Hrvatske, poput zvijeri koja je dugo čekala taj trenutak, najzad osjetio miris krvi. Više ga niko nije mogao privoljeti na mir. Postavši komandant Vojske Republike Srpske, partizansku petokraku je zamijenio četničkom kokardom. Svoje političke mentore, Miloševića i Karadžića, uvjeravao je da u ratu u Bosni i Hercegovini politika nema šta da traži i da interesi Srba mogu biti ostvareni samo topovima. U Beogradu se hvalio da njegova vojska “čisti sela i gradove od muslimana”. Nije imao ni najmanje milosti za ljudska bića, čak ni prema onom na smrt uplašenom dječaku u Srebrenici koji je u rukama držao svog zeca drhteći zajedno s njim.

Nakon serije vojnih i političkih poraza Miloševićevog režima, Mladić je među Srbima izrastao u mit o pobjedničkom vojskovođi koji je stvorio još jednu srpsku državu na Balkanu. Za njih je to bila posljednja romantična utjeha koja se održala do danas. Paralelno s tim, takoreći svih ovih godina, njegovan je medijsko-guslarski mit o Mladićevoj neuhvatljivosti. Širili su ga vodeći režimski mediji u Beogradu. Evo jednog karakterističnog detalja iz tekstova te vrste: “Za progonitelje Ratka Mladića definitivno je kasno da mu bilo šta učine. Ako im ostane nedostupan, njegova harizma će biti na nivou priče o čoveku koji možda nije ni postojao. Ako ga uhvate, mit o njemu postaće nepodnošljiv čak i za njegove goniče. Pre toga, Ratko Mladić zna, a pitanje je da li to njegovi progonioci znaju, koju će tačno žicu preseći?”
Ratko Mladić nije stigao, ili nije za to imao snage, da “preseče žicu” i raznese sve oko sebe. Uhapšen je juče u jutarnjim satima. Heroj sa postera, majica i šolja, kalendara i pivskih i rakijskih boca stigao je na posljednju stanicu svoje neslavne i bijedne vojničke karijere. Tim povodom nameće se bezbroj pitanja i izvodi bezbroj zaključaka. Mnogi smatraju da će suđenje Mladiću do kraja rasvijetliti ulogu Srbije u ratu protiv Bosne i Hercegovine. Ali, ta činjenica je danas svima poznata, samo što ju je Carla del Ponte skrivala od Međunarodnog suda pravde. Teško da se mogu očekivati i neka druga, spektakularna otkrića. Iz objavljenih transkripata sa sjednica Vrhovnog saveta odbrane Vojske SRJ vidljivo je da Mladić nije slušao ni gospodara iz Beograda ni psihijatra sa Pala. Kao što je negdje već zapisano – želio je da sam bude vođa i na neki način je to i bio. Mladić je svjestan da u Haagu ne može dokazivati svoju nevinost, čak i kad bi se pokazalo da je sve činio po Miloševićevom nalogu, što ne znači da će svjedočiti u korist svoje optužbe.

Što se, pak, tiče Mladićevih žrtava, njegovo hapšenje predstavlja za njih nesumnjivu satisfakciju, ali prilično zakasnjelu. Što se tiče Srbije, ona će u očima svijeta izgledati bolja nego što je to bila dosad. A da li će biti bolja u svojoj suštini, pokazaće vrijeme. Nama koji smo zbog Mladića kao Srbi živjeli i živimo sa osjećanjem stida zbog svega što je učinio u ime srpskog naroda, ostaje samo da kažemo: Zbogom, krvniče! I neka takvih poput tebe više nikada ne bude.

(Oslobođenje)

Podelite ovu stranicu!