GOJKO BERIĆ: Putovanje do mrtve tačke

26 Nov 2011

Na tlu BiH je etničkim progonima i genocidom ostvaren dobar dio velikosrpskog državnog projekta, ali je "tihom vodom" ostvarena i ideja Alije Izetbegovića o podjeli bosanskohercegovačkog društva po osnovi vjerske i etničke pripadnosti

U svakodnevnoj poplavi otrcanih, me?usobno nepomirljivih mišljenja i stavova o mandatu me?unarodne zajednice u spašavanju Bosne i Hercegovine od nje same, u?inio mi se zanimljivim sljede?i detalj iz jednog nedavnog intervjua visokog predstavnika Valentina Inzka: „Dayton je donio mir. Ali istina je da je ustavna struktura zemlje vrlo komplikovana i skupa. To je, me?utim, bilo potrebno. Alija Izetbegovi? želio je državu i ona je opstala. Srbi su tražili Republiku Srpsku i dobili su je. Hrvati su tražili kantone i dobili su ih. Mnogo je tu mehanizama kako svako može sebe štititi… Jedino država ne može štititi samu sebe.” Dva ili tri dana kasnije, Inzkov zamjenik, ameri?ki diplomata Roderick Moore, rekao je na BHT1 da me?unarodna zajednica više ne pokazuje nikakvu želju da se upli?e u politi?ke konflikte u Bosni i Hercegovini, a kamoli da name?e neka rješenja. ?ak i brzopotezna analiza ovih izjava dvojice vode?ih ljudi OHR-a dovodi do zaklju?ka da, što se ti?e svjetskih mo?nika s Amerikom na ?elu, historija Bosne i Hercegovine po?inje od Daytona i da ih sve što je bilo prije toga ne zanima. Jasno je tako?e da aktivnost me?unarodne zajednice ne?e i?i dalje od njenih servisnih usluga i njene dežurne poruke: Gospodo, dogovorite se sami! Ko je bio agresor, a ko žrtva – stvar je koja je postala gotovo nevažna.

O tome svjedo?i i prethodno citirana Inzkova ocjena zahtjeva i ciljeva zara?enih strana ispoljenih tokom dejtonskih pregovora. Ako se ima u vidu završni ?in ove historijske pregovara?ke drame, Inzku se tu nema šta prigovoriti. Me?utim, njegova interpretacija u Daytonu ovjerenih bošnja?kih, srpskih i hrvatskih „dobitaka” doima se kao puko pregovara?ko knjigovodstvo, lišeno svake tragi?nosti, njenih uzroka i posljedica.

Inzko dobro zna da je klju? svega bila velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja je proizvela rat svih protiv svih, uz masovne likvidacije civila, etni?ke progone, ubistva, silovanja i plja?ku. Me?utim, visoki predstavnik se ponaša i govori onako kako o Bosni razmišljaju Washington i Bruxelles. Logi?no je što je Alija Izetbegovi?, kao lider najbrojnijeg naroda bio okupiran spašavanjem države, iako mu je, kad je u Holbrookeovoj kockarnici po?ela velika partija politi?kog pokera, malo šta od nekadašnje države bilo ostalo. Njegov položaj u toj iscrpljuju?oj igri uloga i živaca bio je najlošiji.

U iznu?enoj i nepravednoj podjeli teritorija i institucionalne mo?i on je prošao najgore. Iako najbrojniji narod, Bošnjaci su stisnuti na životni prostor od svega 23 procenta državne teritorije, a umjesto jedinstvene države koja bi li?ila na sve ostale normalne zemlje, stvorene su prakti?no tri vjersko-etni?ke državice, od kojih dvije ?ine Federaciju BiH. Prošlo je šesnaest godina od završetka rata, a država koju je Izetbegovi? „donio” iz Daytona nije u stanju, kako veli sadašnji visoki predstavnik, da zaštiti ni samu sebe, a kamoli svoje gra?ane. Alija Izetbegovi? je bio prinu?en da u Daytonu potpiše svoj politi?ki poraz. Drugog izbora osim nastavka rata, nije imao.

Nakon što je u beogradskom štabu „velike Srbije” imenovan za glavnog izvo?a?a radova na velikosrpskom projektu u Bosni i Hercegovini, što je podrazumijevalo njenu politi?ku i teritorijalnu podjelu, Radovan Karadži? je brzo shvatio da je taj krvavi posao nemogu?e obaviti bez upotrebe najbrutalnije sile. ?ak se i general Mladi? u po?etku opirao takvom Karadži?evom planu, upozorivši ga da to vodi u genocid, ali za bilo kakve obzire, emocije i me?unarodne konvencije u glavama tih zlo?inaca više nije bilo mjesta. Osta?e tajna zašto je Amerika, koja ?e ?etrdeset mjeseci po okon?anju rata u Bosni i Hercegovini bombardovati Srbiju, u Daytonu priznala fašisti?ku, genocidnu tvorevinu u srcu Balkana i ?ak je ovjerila pod imenom Republika Srpska? Odgovor možda zna austrijski diplomata Wolfgang Petritsch, nekadašnji visoki predstavnik u našoj zemlji, koji na osnovu iskustva iz svog mandata tvrdi da „Bushova administracija nije željela da od Bosne i Hercegovine napravimo državu”.

Alija Izetbegovi? je bio protiv politi?ke podjele zemlje, ali nije mogao da je sprije?i. Me?utim, bio je sklon ideji o podjeli bosanskohercegova?kog društva po osnovi vjerske i etni?ke pripadnosti, kako bi muslimani, pravoslavci i katolici živjeli odvojeno, svako „u svojoj vjeri na svojoj zemlji”, svako sa svojom kulturom, tradicijom i obi?ajima, svako pod vlaš?u svoje oligarhije. Bila je to, naravno, ve? po svom polazištu rigidna i anticivilizacijska zamisao. Izetbegovi? je nije javno previše preferirao, ali je unutar bošnja?kog korpusa „tihom vodom” pokrenuo doga?aje koji su nezaustavljivo išli u tom pravcu. To se naro?ito vidjelo pred kraj rata, kada je islamizirao Armiju BiH i kad je otpo?ela rasisti?ka kampanja protiv nacionalno miješanih brakova, pa su oni danas u nekad kosmopolitskom Sarajevu tek incidentna pojava. Šesnaest godina poslije rata živimo u jednoj nesretnoj zemlji, politi?ki beznadežno podijeljenoj, sa tako?e podijeljenim i bolesnim društvom. U takvim okolnostima gotovo je nemogu?e na?i pravi izlaz, jer zemlju vode slijepe i gluhe snage, potpuno neosjetljive kako na krikove prevarenih i poniženih, tako i na savjete i preklinjanja pametnih.

Na tlu ove zemlje je etni?kim progonima i genocidom ostvaren dobar dio velikosrpskog državnog projekta. A ostvarena je i ideja Alije Izetbegovi?a o podjeli bosanskohercegova?kog društva po recepturi koja je u Evropi napuštena prije više od stotinu godina. Ostaje da se kona?no riješi „hrvatski slu?aj” pa da, što bi rekao Avdo Sidran, krenemo s mrtve ta?ke.

(Oslobo?enje)

Podelite ovu stranicu!