Gojko Berić: Putin na barikadama

13 Oct 2011

Da su mislili da ginu za Kosovo, Rusi ne bi odatle otišli 2003. godine, izbegavši konflikt s Amerikom. Kosovska stvarnost plod je jalove Tadićeve politike i prefidnog odnosa Moskve

Na Kosovu sam posljednji i jedini put bio sredinom osamdesetih godina. Išao sam u Prištinu radi intervjua sa Fadiljom Hoxhom, ratnim vođom kosovskih Albanaca, a poslije rata visokim partijskim i državnim funkcionerom. Priština je tada imala oko sto hiljada stanovnika, a danas ih je sedam puta više. Bio je to siv, zapušten i nimalo privlačan grad, čiji je centar ličio na neuređenu periferiju. Bilo je prošlo sedam godina od Titove smrti i šest od velikih studentskih demonstracija u Prištini, koje su nakon velikih nereda slomljene intervencijom policijskih snaga generala Franje Herljevića. Atmosfera koju sam zatekao u glavnom gradu južne pokrajine bila je sumorna, poput neba u sjajnom filmu makedonskog reditelja Milčeta Mančevskog „Prije kiše”. Napeta lica običnih Albanaca odavala su pritajeni bunt. Parola „Trepča radi, Beograd se gradi” bila je masovno prihvaćena. Srbe su smatrali neprijateljima, a međusobni kontakti u kancelarijama institucija svodili su se na minimum. Mladi Albanci su uveče šetali jednom stranom glavne ulice, a Srbi drugom. Hotel Grand bio je sastajalište Albanaca, a Kosovski božur Srba.
Nepune dvije godine kasnije, u Trepči će izbiti poznati štrajk rudara, u znak podrške smijenjenom rukovodstvu SK Kosova na čelu sa Azemom Vlasijem. Sišavši u jamu u Starom trgu, rudari su, duboko pod zemljom, započeli višednevni štrajk glađu. Uskoro su Azem Vlasi i direktor pomenutog rudnika Burhan Kavaja bili uhapšeni. Tako je počeo raspad Jugoslavije, koji će biti nastavljen krvavim ratom, sa posljednjim činom na tom istom Kosovu, na kojem je Milošević uspio izgubiti još jedan potpuno besmislen i uzaludan rat i time prokockati posljednju šansu da Beograd očuva bilo kakve institucionalne veze sa „kolijevkom srpstva”.

Kad smo se te davne godine vraćali u Sarajevo, rekao sam vozaču Oslobođenja: Čuj, vozi što brže možeš, da što prije pobjegnemo iz ovog mraka. Ipak, tada nisam mogao ni zamisliti da će dvadeset i nešto godina kasnije, na cesti kojom smo izašli iz Kosovske Mitrovice biti postavljene barikade, da će tu biti strane trupe sa transporterima i automatskim puškama, da će biti pucnjave i mrtvih. Danas je to kosovska stvarnost, slika ukupnih srpsko-albanskih odnosa, plod jalove politike Borisa Tadića i perfidnog odnosa Moskve prema kosovskom pitanju. Stanje na terenu je jasno – Albanci danas čine 95 posto stanovništva na Kosovu. Sa moralne tačke gledišta, ono je neupitno njihovo. Nezavisnost Kosova priznalo je više od 80 zemalja, ali za službeni Beograd ono je i dalje „srce Srbije”. Srbija kao svoje adute poteže kosovski mit i prašnjave historijske „papire” i pečate još iz vremena cara Dušana, koji danas nemaju nikakvu vrijednost osim muzejske.

Na sjeveru Kosova Srbija plaća 14.000 ljekara, učitelja, nastavnika, profesora i policajaca, kao dokaz svog institucionalnog prisustva na teritoriji susjedne države. Sva roba prelazi granicu bez carine, ne plaća se porez i cvjeta organizovani kriminal. Istovremeno, Albanci punih deset godina nisu mogli izvoziti robu u Srbiju. Kada je premijer Hašim Tači odlučio da granične prelaze sa Srbijom stavi pod kontrolu Prištine, Srbi su na Jarinju i Brnjaku napravili pravi rusvaj i s obje strane graničnih punktova podigli barikade. Blokirani su i svi „divlji putevi”, pa je trenutno gotovo nemoguće putovati iz Beograda u Prištinu. Komanda KFOR-a tvrdi da je sve to djelo dobro organizovane kriminalne bande, koja stanovnike Kosovske Mitrovice drži u strahu i koja ne želi prisustvo bilo kakve carinske službe, makar je činili sve sami Srbi, a sve pod izgovorom da za njih granica sa Srbijom ne postoji.

Na vrhu barikade od kamenja, šljunka i balvana, postavljenoj na graničnom prelazu Jarinje, Srbi su jedno vrijeme, valjda kao upozorenje pripadnicima KFOR-a, držali u nizu poredane Putinove portrete, poput širokog „grudobrana”. Na jednom transparentu crvenom bojom je pisalo: „VLADA! PUTIN VAS GLEDA!” Putin je, dakle, stvarni zaštitnik kosovskih Srba, iako sve činjenice govore da ga se oni malo ili nimalo tiču. Ruskom premijeru je daleko bliži njegov veliki prijatelj Silvio Berluskoni, čijim je „buga bunga” seksualnim orgijama fasciniran. Da su mislili da ginu za Kosovo, Rusi ne bi odatle otišli 2003. godine, izbjegavši bilo kakav konflikt s Amerikom. Moskva danas diplomatskim kanalima poručuje Beogradu: „Ne očekujte od nas da budemo veći Srbi od samih Srba”. U beogradskoj Politici ovih se dana pojavio komentar sa otvoreno izrečenim sumnjama u prijateljsku naklonost Rusije: „Izgleda da su nam Rusi saveznici samo u folklornom inventarisanju zajedničkog pravoslavlja. Matuška Rusija ni pet para ne daje za sudnje muke siromaška sa centra zapadnog Balkana. Ili mi ne umemo sa saveznicima, ili niko od njih neće sa nama!”

Odgovor na tu „dilemu” dali su protekli ratovi na prostoru bivše Jugoslavije – Srbi nisu umjeli da žive ni sa narodima koji su im bili braća, pa su svi oni pobjegli od njih. Što se Rusije tiče, njoj odgovara zaoštravanje situacije na Kosovu, jer je trajno zamrznuti sukob ostavlja u političkoj igri na Balkanu. Međutim, Putin bi itekako zagalamio kad bi Beograd kojim slučajem priznao Kosovo i Srbiji otvorio vrata NATO-a. A to je ono što Rusija nipošto ne želi. S druge strane, albanski nacionalizam je povrijeđen, jer se mlada država već tri godine neuspješno bori za život, pokušavajući da dovrši izgradnju svog suvereniteta i teritorijalnog integriteta na cijelom Kosovu. Radikalni srpski nacionalisti, predvođeni Vojislavom Koštunicom, optužuju NATO da provocira treći svjetski rat na granicama Srbije. Za sada se na uzavrelom Balkanu odvija samo carinski rat, ali iz njega se svakog trenutka može izroditi mnogo veći haos.

(Oslobođenje)

Podelite ovu stranicu!