Geografija genocida

23 Jul 2012

Srebrenica nije jedini Karadžićev genocid


Haški tribunal jeste nezavisni međunarodni sud koji su formirale UN, no i sudije su ipak samo ljudi, očito svjesni odgovornosti koja je na njima i da bi njihove presude direktno utjecale kako na historiju Balkana, tako i na pitanje odgovornosti međunarodne zajednice i Srbije zbog genocida počinjenog u BiH. Srbiji je prešutno oprošteno sve što je uradila i otvorena su joj vrata u Evropu, a nikad niko iz međunarodne zajednice nije priznao da se sve to moglo zaustaviti još 1992, čime bi brojni životi bili spašeni. No, tužitelji Tribunala, koji već godinama nemaju dilema oko toga da li je u BiH počinjen genocid, ne odustaju od pokušaja da to i dokažu. Brammertz se žalio na međupresudu Karadžiću. Odluka se očekuje do početka izvođenja dokaza Karadžićeve odbrane najavljene za sredinu oktobra. Uz to Tužiteljstvu ne pada na pamet da odustane od optužbi za genocid protiv Ratka Mladića

Nemalo prijatno iznenađeni odlukom sudskog vijeća Haškog tribunala, dužnosnici RS-a i funkcioneri političkih stranaka ovog entiteta – od onih, tobože umjerenih do onih ogrezlih u nacionalističkoj retorici i praksi, kao i svi oni “obični” višegradski, zvornički, bratunački, fočanski, prijedorski, ključanski, banjalučki i ini utemeljitelji RS-a – ovih dana se utrkuju čestitati sami sebi i pokazati drugima kako, eto, Republika Srpska ipak nije skroz genocidna – samo malkice. A i to malkice se u kontinuitetu poriče svim živim i neživim silama: mikrofonima, bagerima, kamerama, blogovima, šutnjom o masovnim grobnicama, “oživljavanjem” mrtvih izlistanih na mermernih pločama u Potočarima i vrijeđanjem žrtava, i živih i mrtvih, na sve moguće načine i s najviših instanci vlasti RS-a.

Prikrivanje prošlosti

Ni ovaj put, kao ni svih onih dana, mjeseci i godina od proljeća 1992. do zime 1995, u onom što je postalo znano kao RS, ništa se ne radi tajno niti stihijski. Naprotiv, sve je bilo i ostalo javno i radi se planski. Kao što su, recimo, svi žitelji Prijedora znali za logore za nesrbe u svom gradu, svi žitelji Višegrada znali (slušali i gledali) za klanja Bošnjaka na Sokolović-pašinoj ćupriji, svi žitelji Foče znali ko siluje i ubija bošnjačke žene i djevojčice u Partizanu, Srednjoškolskom centru, Karamanovoj kući… Kao što se znalo za javna ubijanja i protjerivanja u svakom mjestu diljem BiH gdje je Karadžić uspostavio srpsku vlast, tako se i nakon Daytona, već godinama, mjesecima i danima javno zna i javno negira genocid i prikrivaju zlodjela onih koji su zla činili planski i s blagoslovom političkog, vojnog i vjerskog rukovodstva Srbije i RS-a.

Podsjetimo, sva su se strijeljanja, razvoženja, pokopavanja i otkopavanja žrtava srebreničkog genocida odvijala u po bijela dana, koristeći javnu infrastrukturu i mašineriju, od stadiona, domova kulture i škola do autobusa javnih preduzeća iz Milića, Zvornika, Loznice, Šapca, Bajine Bašte, Užica, Valjeva, Beograda. Ista je infrastruktura i mašinerija nakon uspješno obavljenoga posla, oprana od krvi srebreničkih žrtava i vraćena na daljnju upotrebu građanima Srbije i RS-a. Ne znamo da li se oni ikada, dok se voze nekim razdrndanim autobusom zvorničkog Drina-transa, valjevačke Strele, užičke Rakete ili beogradske Laste, zapitaju da li je neko baš u tom autobusu vožen na svoju posljednju destinaciju na strijeljanje u Branjevo?

Vrijedi ponoviti da, nakon što je nekadašnji državni industrijski kompleks Omarska odradio svoju ulogu kao konc-logor za prijedorske Bošnjake i Hrvate 1992, u poraću postao (za male pare) vlasništvo transnacionalne kompanije Mital Steel. Međutim, indijski megakapitalista, kao i njegovi partneri u prijedorskoj vlasti, i dalje ignoriraju činjenicu da je Omarska, nakon 1992, postala mjesto bola i simbol zla ne samo za preživjele Prijedorčane, nego i za svakog normalnog čovjeka bilo gdje na svijetu. Slično Omarskoj, logor Trnopolje je ponovo osnovna škola, a školsko dvorište je ukrašeno spomenikom srpskim borcima RS-a, ne žrtvama ubijenim, silovanim i mučenim u ovom logoru.

Keraterm, Sušica, Luka, višegradska ćuprija i mnoga druga stratišta diljem današnjeg RS-a ni slovom ne svjedoče o zločinima počinjenim na ovim mjestima. Naprotiv, sve se čini kako bi ova mjesta bila ispisana nekim novim značenjima i zauvijek potisnula sjećanja na žrtve Karadžićevog genocidnog plana čiji je rezultat RS – ondašnji i današnji. Čak se i mezarje u Potočarima pokušava oskrnaviti gradnjom pravoslavne crkve u neposrednoj blizini. A crkve u muslimanskim selima, od Konjević Polja kod Bratunca do Ćele kod Prijedora – kao i svi oni pravoslavni spomenici – građene su i dalje se grade upravo tamo gdje RS pokušava ispisati svoju alternativnu historiju i geografiju kojom se negirala nedavna prošlost ovih pobijenih mjesta diljem BiH.

Neostvarenje pravde

Bošnjaka tamo više nema. Ubijeni su ili protjerani. Svi tragovi koji bi ukazivali da su oni nekad tu živjeli, uništeni su, džamije porušene, kuće spaljene. Novi spomenici, u koje gledamo zadnjih 17 godina, postaju nam skoro normalni – bez obzira što su neprirodni na tim lokacijama i što su postavljani silom i planski – ali ne i stranim istraživačima genocida i postkonfliktnih društava. Njima su oni alarmantni. Jedan od njih, američki profesor David Pettigrew, ovaj fenomen nazvao je geografijom genocida. Pettigrew u mijenjaju imena mjestima, ćirilizaciji, gradnji crkava i spomenika tamo gdje ne pripadaju, vidi ne samo nastavak politike genocida nego i indikatore za budući genocid. Naime, sva ova simbolika koja se već dvadesetak godina ispisuje po bosanskoj geografiji pod kontrolom RS vlasti je čin dehumaniziranja i otuđenja svih onih koji nisu Srbi i sljedbenici velikosrpske politike. Profesor Pettigrew smatra neprihvatljivim i to što u ovim mjestima mora kriti svoje istraživačke namjere od vlasti RS-a zbog čega najveći dio svojeg istraživanja raditi incognito.

Neposredno prije smrti Richarda Holbrookea, professor Pettigrew je imao priliku porazgovarati s tvorcem Daytona. Holbrooke se u mnogo čemu složio s Pettigrewovim znanstvenim tezama o današnjem RS-u te dodao kako je RS ustvari stvorena od gomile lopova (bunch of thugs). Profesor Pettigrew mu je uzvratio da je upravo on, Holbrooke, pomogao u legaliziranju tih istih lopova, na što je tvorac Daytona ustvrdio da je njegova najveća greška to što nije predvidio da se RS pod tim imenom neće lako denacizirati, integrirati u demokratsku BiH i distancirati od zla počinjenog pod tim istim imenom.

Nažalost, iako dogovoren, nastavak ovog razgovora započetog u Carnegie Hallu u New Yorku, nikada nije ostvaren. Nekoliko sedmica kasnije, Richard Hobrooke je naprasno umro od srčanog udara u Pakistanu. Nama ostaje ono što je bilo i ostalo njegovo najbolje i najgore djelo – Dejtonski sporazum. Ostaje nam i onaj s kojim Holbrooke nije želio pregovarati, otac RS-a, optuženik Radovan Karadžić, koji je međupresudom oslobođen za genocid počinjen u BiH 1992, a u optužnici ostaje samo genocid u Srebrenici, dok se iz iste izuzimaju zločini s jasnom namjerom za nestankom jednoga naroda svuda tamo gdje je Karadžićeva vlast dosegla. Bez obzira na konačnu formu presude ostaje nam i da svjedočimo i pamtimo: i Srebrenicu, i Foču, i Višegrad, i Bratunac, i Prijedor, i Vlasenicu, i Zvornik, i Sanski Most, i Ključ, i Kotor Varoš… Svako ko ima bilo kakvih sumnji šta je tamo urađeno, dovoljno je da ode u bilo koji od ovih gradova.

Tužitelji Haškog tribunala nisu nikad imali sumnji u ono što se dešavalo tokom rata u BiH, niti kakva je bila namjera srpskog rukovodstva. Oni godinama, na osnovu raspoložive dokumentacije (iz Banja Luke i Beograda) i svjedoka, kako žrtava tako i mnogih međunarodnih predstavnika koji su u BiH bili tokom rata, ali i eksperata koji su istraživali ratne zločine i kršenje međunarodnog humanitarnog prava u BiH, pokušavaju dokazati da je u BiH počinjen genocid. No, sudije isto tako, godinama, uz raznorazna objašnjenja, odbijaju da to potvrde svojim presudama. Nekako se čini da su i presude za genocid u Srebrenici izrečene tek nakon što je postalo očito da je cijeli svijet prihvatio istinu o tome da je tamo počinjen genocid, a trebale su godine i za to. Haški tribunal jeste nezavisni međunarodni sud koji su formirale Ujedinjene nacije, no i sudije su samo ljudi, očito svjesni odgovornosti koja je na njima i da bi njihove presude direktno utjecale kako na historiju Balkana, tako i na pitanje odgovornosti međunarodne zajednice i Srbije zbog genocida počinjenog u BiH. Srbiji je prešutno oprošteno sve što je uradila i otvorena su joj vrata u Evropu, a nikad niko iz međunarodne zajednice nije priznao da se sve to moglo zaustaviti još 1992. čime bi brojni životi bili spašeni.

No, Tužiteljstvo ne odustaje od svoje namjere. Nakon što je Pretresno vijeće, kojim predsjedava sudija O-Gon Kwon, donijelo međupresudu i oslobodilo Karadžića krivice za zločin genocida počinjen u BiH ’92, čime je napravljen presedan u praksi Haškog tribunala, Tužiteljstvo je uputilo žalbu koju je potpisao glavni tužitelj Serge Brammertz. Obrazloženje Vijeća bilo je da u dokaznom postupku optužbe nije predočeno dovoljno dokaza koji bi mogli dovesti do osuđujuće presude, no Tužiteljstvo smatra da su počinjene pravne i činjenične greške koje u konačnici obezvređuju samu presudu te da to predstavlja i “neostvarenje pravde”. U žalbi su naveli četiri osnova zbog kojih, po njima, treba preinačiti međupresudu i vratiti tačku optužnice koja se odnosi na genocid iz 1992. godine počinjen u sedam bh općina.

Pravda za žrtve

Haško tužiteljstvo u svom prvom žalbenom osnovu tvrdi da je Vijeće pogriješilo u svom zaključku da zločini ubistva, nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda i držanja u nehumanim uvjetima, koji čine elemente genocida, nisu “prirodom, razmjerama i kontekstom” dosegli nivo koji “van razumne sumnje ukazuje da su počinjeni s namjerom da se bosanski Muslimani i Hrvati u cjelini ili djelomično unište kao nacionalna, etnička ili vjerska grupa”. Tužiteljstvo smatra da je pravilnom primjenom standarda iz člana 98. bis Pravilnika o postupku i dokazima, razumno vijeće moglo zaključiti da “počinjena djela predstavljaju genocid”. Drugi žalbeni osnov Tužiteljstva odnosi se na genocidnu namjeru optuženog i oni smatraju da je Vijeće propustilo da utvrdi da je optuženi, zajedno sa drugim članovima zločinačkog poduhvata, imao takvu namjeru, nezavisno od namjera direktnih počinilaca zločina koji, prema Tužiteljstvu, nisu ni morali da imaju tu namjeru već su mogli da budu iskorišteni kao oruđe od strane pripadnika zločinačkog poduhvata. Navode da Vijeće nije ni obrazložilo zašto smatra da ta namjera nije postojala.

U međupresudi Vijeće je, bez ikakvih obrazloženja, tražilo da se uništenje “dijela grupe” definira kao “značajan dio” i kao “znatan broj pripadnika grupe” zbog čega Tužiteljstvo u svom trećem žalbenom osnovu navodi da bi razumno vijeće moglo zaključiti da su djela koja čine elemente genocida počinjena s namjerom da se djelomično uništi zaštićena grupa. Četvrti osnov za žalbu Tužiteljstva je greška Vijeća koje je propustilo da analizira da li je genocidna namjera uspostavljena u okviru drugih oblika odgovornosti – pojedinačne i/ili komandne – za koje se tereti optuženi.

Međupresuda Karadžiću izazvala je brojne reakcije u BiH, od ogorčenja kod žrtava do etiketiranja krivaca od strane pojedinih političkih partija i medija. Teško da je iko od njih napravio neku ozbiljniju analizu onoga što je zaista dovelo do ovakve odluke Vijeća, a još teže bi odgovorili na pitanje, ukoliko bi neko od njih zatražio da navedu šta je to Tužiteljstvo ponudilo kao dokaze da je Karadžić kriv za genocid, odnosno šta nije.

 

Očito upućeniji od onih koji kritikuju bez ikakvog utemeljenja i stvarnog efekta, predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović uputio je, nakon odluke Tužiteljstva da se žali na međupresudu, pismo glavnom tužitelju Brammertzu u kome, između ostalog, navodi: “Pozdravljam Vašu odluku da uložite žalbu na međupresudu Pretresnog vijeća kojim je predsjedavao sudija O-Gon Kwon. Vi na taj način sasvim jasno iskazujete Vašu istinsku želju za zadovoljenjem pravde, kao i otkrivanjem pravne istine o dešavanjima u vremenu u kojem je Radovan Karadžić bio lider i vrhovni komandant zločinačkih i paravojnih formacija, koje su na teritoriji pod svojom kontrolom izvršile brutalno etničko čišćenje i u potpunosti uklonile bošnjačko i hrvatsko stanovništvo.

Odluka Pretresnog vijeća pod predsjedavanjem sudije O-Gon Kwona me je neugodno iznenadila i duboko razočarala. Svjedok sam izraženoj rezigniranosti koju je ova odluka uzrokovala kod mog naroda. Zaista je teško prihvatiti činjenicu da se u dvije međupresude ICTY-a nalaze sasvim suprotni pravni zaključci. U međupresudi protiv Slobodana Miloševića sudsko vijeće tvrdilo je da je Tužiteljstvo Miloševiću u saradnji sa Karadžićem i bosansko-srpskim rukovodstvom dokazalo odgovornost za genocid u općinama BiH. Sada se međupresudom u slučaju Karadžić tvrdi da Tužilaštvo nije dokazalo genocid u općinama BiH i Karadžić se oslobađa odgovornosti u tom istom kontekstu?! Gospodine Brammertz, drago mi je da ste svjesni izazova i odgovornosti koji su pred Vama u ovom slučaju. Spreman sam vam pružiti apsolutnu podršku u osiguranju potrebne argumentacije i pomoći, kako biste uspjeli dokazati svih 11 tačaka optužnice protiv Radovana Karadžića, uključujući i genocid. Nadam se da ćete uspjeti u Vašoj žalbi. To je jedini put za ostvarenje pravde za žrtve genocida i nasilja, kao i za Bosnu i Hercegovinu u cjelini.”

Dženana Karup-Druško
Hariz Halilović
(BH Dani)

Podelite ovu stranicu!