GÁSPÁR MIKLÓS TAMÁS: Jednostavno, mi ljevičari smo poraženi

18 Sep 2017

"Vaši lokalni političari pričaju besmislice – čak i s njihovog sebičnog klasnog stajališta – ako tvrde kako mogu privući strani kapital u permanentni kaos uzrokovan vječnom balkanizacijom i rasparčavanjem na sve manje državice"

Gáspár Miklós Tamás (1948, Cluj) ma?arski je marksisti?ki filozof i javni intelektualac. Profesor je na Odsjeku za sociologiju i socijalnu antropologiju Srednjoeuropskog univerziteta u Budimpešti. Tijekom realnog socijalizma u Ma?arskoj bio je jedan od vode?ih disidenata tog vremena. U ma?arskom parlamentu kao predstavnik Saveza slobodnih demokrata – Ma?arske liberalne stranke, sjedio je u razdoblju od 1989. do 1994. Po?etkom ovog stolje?a, vra?a se marksisti?koj analizi. Poznat je po razvoju koncepta „post-fašizma“. Žestoki je kriti?ar Orbanovog režima u Ma?arskoj i neoliberalnog kapitalizma generalno.

Ukoliko pogledamo Europu i Europsku uniju danas, vidimo brojne probleme. Izuzmemo li migrantsku krizu i rast desnog populizma, koje su to dodatne krizne ta?ke Europe i Europske unije i kako ona po vama izgleda danas?

Gáspár Miklós Tamás: Prvo, desni populizam uop?e nije populizam, on je besprijekorno buržoaski i klasno je svjestan, a migracijska kriza je tek dio raspada svjetskog sistema oblikovanog nakon 1945. od strane “hladnoratovskih” balansa mo?i. Drugo, valja imati na umu da se Europa spasila od fašizma samo intervencijom vanjskih snaga: Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i SAD-a. Sovjetski Savez je prestao postojati, Velika Britanija je napustila Europu, dok su SAD otvoreno neprijateljske prema njoj: nema pomo?i sa strane. Ostajemo sami s našim demonima. Etnicizam – nasljednik starog nacionalizma – pridonio je raspadu Jugoslavije i ?ehoslova?ke (vrlo sli?no fragmentaciji Austro-Ugarske), a politi?ari neznalice i novinari neznalice nadali su se da ?e nepostoje?a “Europska ideja” zamijeniti kohezivnu, centripetalnu silu realnog socijalizma. Neprijateljstvo isto?ne Europe prema Zapadu pripisano je sovjetskoj okupaciji i ruskom utjecaju koji je automatski nestao: sada je mnogo gore nego što je bilo prije ?etrdeset godina. Upitni napredak zapadne desnice (kao opasnosti) nije ništa ako ga usporedimo sa novom – ali zapravo, veoma starom – Istok-Zapad podjelom unutar Europe. Navodno trijumfalne i univerzalne ideje jednakih prava, konstitucionalizma, vladavine prava, liberalnog kozmopolitizma (u kantovskom republikanskom smislu) strastveno se odbijaju svugdje u Isto?noj Europi – ?ak i u razblaženom obliku zapadnja?kog licemjerja – a ovdje nema ništa popularnije i inspirativnije od takvog odbijanja. Zajedno sa našim jadnim i neurednim kapitalizmom, u našoj regiji postoji dominantna „religija nejednakosti“, koja se odnosi na klasu, spol, etni?ku pripadnost, dob, vjeroispovijest i „kulturu“. Konstruktivna strana nacionalizma iz devetnaestog stolje?a (strašna kao što je bila tako?er) nestala je bez traga. Europska unija se na Istoku vidi samo kao nov?ana krava, ali je ina?e ismijavana kao hrpa imbecila koji smatraju muslimane, žene i homoseksualce ljudskim bi?ima.

Nedavno su u Velikoj Britaniji održani parlamentarni izbori na kojima je Laburisti?ka partija pod vodstvom Jeremyja Corbyna ostvarila izuzetno dobar rezultat. Kako vi gledate na fenomen Corbyna i može li njegov uspjeh biti naznaka otvaranja novih emancipacijskih horizonata?

Corbynov uspjeh je divna stvar – to je u cijelosti izolacijski fenomen. Koliko on otvara emancipacijski horizont, ?ak samo u Engleskoj, ne znam. ?ini mi se da je ovaj uspjeh rezultat moralnog ustanka protiv nepodnošljivog nepoštenja establishmenta. Corbyn je pravi viktorijanski (ili preciznije edvardijanski) ljevi?ar, tip koji je odmah prepoznatljiv u Velikoj Britaniji, dobar i ?astan ?ovjek, skroman, ozbiljan, s plebejskim dostojanstvom – kakvog je Orwell toliko volio. (Ja tako?er). On je mnogo tradicionalniji Englez nego svi torijevci zajedno. Njegovi pristaše nisu nužno socijalisti, ali svakako se suprotstavljaju engleskoj vladaju?oj klasi, poludjeloj i pokvarenoj do srži, te žude za iskrenoš?u i jasno?om. Ja im želim dobro.

Kapitalizam je u krizi, to je više nego o?igledno. Imamo rastu?u eksploataciju širom svijeta, probleme ekologije koji postaju trauma za kapitalizam, probleme intelektualnog vlasništva, rast ekstremno desnog populizma… Me?utim, apologeti neoliberalnog kapitalizma staju u njegovu obranu i kažu kako za to zapravo nije kriv kapitalizam nego razne sekundarne devijacije, slabe zakonske regulacije itd. Kako vi gledate na to?

Kao što sam kazao – tu nema populizma – to je samo prazna fraza koja zavarava i zbunjuje. Živimo u vremenu reakcije. Ovo nije nova vrsta desnice (kao što je to bilo u epohi fašizma), nego doslovno – reakcija: pokušaj da se rastave uspjesi radni?kog pokreta (koji je sovjetska prijetnja u?inila djelotvornijim) koji je rezultiralo „welfare liberalizmom“ (ne socijalizmom, naravno) sa svojim egalitarizmom kojeg konzervativci nazivaju „širenjem prava“ (etni?kih prava, prava žena, prava homoseksualaca, prava djece, prava bolesnih i starih ljudi itd.). To je restauracija iskonskog, ?istog kapitalizma: tržište nasuprot razumu. Razuma naravno, u smislu „socijalisti?ke“ države – redistribucije, planiranja, komunalnih institucija (besplatnog zdravstvenog osiguranja, jeftinog stanovanja, jeftinog javnog prijevoza, besplatnog državnog obrazovanja), progresivnog oporezivanja – i tržišnog anarhizma identificiranog kao spontanost, individualna sloboda i konformizam sa „prirodnim sklonostima ?ovjeka“ (konkurentan, gramzljiv itd). Ove „prirodne sklonosti“ uklju?uju rasizam, etnicizam (kao što je islamofobija), heteroseksizam i otvorenu klasnu mržnju prema potla?enima. Postoji mnogo ljevi?arskog i liberalnog prodikovanja, ali ne i organizacije – osim parlamentarnog kretenizma – i sje?anja na prosvjetiteljske korijenje svih progresivnih tendencija. Tko može pore?i da ekološka kriza može biti riješena samo racionalnim postupcima – uvedenim od strane socijalisti?ke svjetske države koja je sposobna slušati znanost – te nametanjem oštrih mjera na svjetskoj razini kako bi se sprije?ila vatrena i vodena smrt ?ovje?anstva? Izgleda da je to o?ito nemogu?e – ali je još gore, nitko nema hrabrosti misliti u tako širokim terminima koji bi bili ismijani od strane svih razumnih mladi?a i djevojaka uronjenih u javno mnijenje, društvene medije i jeftini komercijalizam, odnosno zakopanih u sme?u: to su naši lideri.

Jednom prilikom ste kazali kako nova reakcionarna politika za vladanje ne treba totalitaristi?ke metode. Možete li detaljnije govoriti o tome?

Zar sam rekao krivo? Pogledajte oko sebe. Ono što sam opisao u svom eseju „O post-fašizmu“ (2000) je ve? odavno postalo stvarnost. ?ak i u Turskoj, gdje su uhi?ene tisu?e pristaša opozicije, postoji opozicioni tisak (naravno, urednici takvog tiska završavaju u zatvoru) i postoje prosvjedi i demonstracije – zapravo, tamošnji otpor je zadivljuju?i i herojski – no tipi?an primjer je moja draga zemlja Ma?arska u kojoj je 95% medija (i svega drugoga) pod kontrolom vlade (država kupuje medije preko posrednika), no mene nitko ne uznemirava i ?ak me pretvaraju u neku vrstu kontra-selebritija (što mrzim) i svi se ponašaju kao da je sve normalno, jer je prevrat koji smjera nenasilnoj, ali radikalnoj diktatori uglavnom neformalan ili legaliziran. Srednja klasa je na odmoru na dalmatinskoj obali, a siromašni su tihi i ignorirani. Etnonacionalizam ?e dostajati kao umiruju?a ideološka podloga.

Kako komentirate fenomen tzv. „lijevog fukujamaizma“? Sve više ?ak i ljevi?ara danas ne može zamisliti kraj kapitalizma i misli da ga je mogu?e samo popravljati. Radi li se tu tek o krizi alternative i nepostojanju prave lijeve politike koja bi mogla izazvati neoliberalni kapitalizam ili je rije? o ne?emu drugom?

Ni jedno ni drugo. Alternative postoje kao i prije a ljevi?arske politike se mogu dizajnirati i dizajniraju se od strane hrabrih i inteligentnih ljudi. Jednostavno: mi smo poraženi. Poraz nije istozna?an s manjkom alternativa ili misli. Poraz zapadne socijalne demokracije i isto?noga realsocijalizma (istovremeno i zbog veoma sli?nih razloga) prisilio nas je da brzamo u traženju „novih rješenja“, bez da zastanemo kako bismo reflektirali lekcije koje smo mogli nau?iti, umjesto ?ega smo se zadovoljili plitkim spontanim ispoljavanjem antitotalitaristi?kih stavova (tako drže?i korak s duhom vremena koje je, naravno, neokonzervativno: druga je pri?a zašto zadnjih godina svi neokonzervativce nazivaju neoliberalima; radi se o jednostavnom ali lukavom triku). Strankama radni?ke klase i sindikatima je dopušteno da izmaknu s radara i skliznu u nebitnost, ili su se iste transformirale u snage desnog centra s vidno slabim kapacitetom djelovanja. Fukuyama je imao pravo s obzirom na barem jednu tvrdnju: povijest kapitalizma (tj. povijest modernosti) je uvijek bila povijest kapitalizma i socijalizma, povijest kontradikcija (u kojoj se ogledao klju?ni klasni konflikt). Ukoliko kapitalizam ispuni potpuni horizont, moderna je završena. No to je, naravno, puka ideologija. Klasni konflikt još uvijek postoji, ?ak i ako politi?ki ima jedva ikakve borbe. Kapitalizam je bio izvorniji i stariji od otpora kapitalizmu i ?ini se kako je preživio taj otpor. No problem klasnog konflikta ostaje i neriješen je u jednakoj mjeri kao i onomad kad je pisan Komunisti?ki manifest, ako ne i više. No jednostavno nema politi?kih struktura koje bi prouzro?ile ozbiljnu promjenu. Pri tom ne mislim samo na ljevicu. Jedva da se može govoriti o ikakvoj „progresivnoj buržoaziji“ kadroj premostiti klasnu podjelu niti možete prona?i „progresivne birokrate“ posve?ene redistribuciji, planiranju ekonomije i blagostanja – znate, stari utilitaristi?ki radikalci, fabijanci i paternalisti?ki egalitarijanci. Oni naravno nikada ne bi završili u vladinim odjelima bez pritiska izvana. Sada su vladine odluke eksternalizirane i uskla?ene s poslovnim korporacijama. Velike farmaceutske kompanije su npr. sudjelovale u planiranju Obamacarea.

Raspadom Jugoslavije socijalizam je zamijenjen nacionalnim demokracijama, post-jugoslavenske države nemaju nikakvu viziju napretka i potpuno zanemaruju socijalnu dimenziju. Na performativnom nivou, kada se govori o napretku i ekonomskom rastu govori se u autokolonizacijskim terminima „priliva stranih investicija, stranog kapitala“ itd. Gdje je tu mjesto ljevice? Kako adresirati prave probleme s kojima se suo?avaju gra?ani?

Pretpostavljam da ove novonastale države možete zvati „demokracijama“, ako ho?ete. Disolucija Jugoslavije je katastrofa – katastrofa koja se nastavlja: pogledajte npr. problem srbijanske manjine na Kosovu i u Slavoniji (Hrvatska), problem sandža?kih muslimana u Srbiji, albanski problem u Makedoniji i Crnoj Gori, konflikte izme?u prakti?no tri autonomna etni?ka entiteta u Bosni; ove nemogu?e državice se i dalje raspadaju. Ukoliko se želite oduprijeti utjecaju stranog kapitala – unutar slabijih kapitalisti?kih država to je jedva mogu?e – prvi korak za progresivce (?ak ni ne kažem „ljevi?are“) bila bi borba za ponovno približavanje ex-jugoslavenskih zemalja i, ukoliko je mogu?e, za balkansku federaciju s Bugarskom i, poželjno, s Gr?kom. Vaši lokalni politi?ari pri?aju besmislice – ?ak i s njihovog sebi?nog klasnog stajališta – ako tvrde kako mogu privu?i strani kapital u permanentni kaos uzrokovan vje?nom balkanizacijom i raspar?avanjem na sve manje državice, što su najve?i uzroci opasnosti za ovu regiju i za cijelu Europu od 18. stolje?a. Balkan je i dalje zaglavio izme?u Turske i EU kao ovdašnjeg nasljednika Habsburške monarhije. Ostavljen sâm sebi u trenuta?nom obliku, osu?en je biti samoubila?ka kombinacija kolonije i pobune, „globalisti?kog neoliberalizma“ i selja?kog hajduštva. Neposredna stvar koja se treba u?initi za razvoj i za zastupanje stvarnih interesa naroda je posti?i neku vrstu jedinstva južnih Slavena, odri?u?i se etnonacionalizma, otvaraju?i granice, osnivaju?i carinsku uniju, poti?u?i demilitarizaciju i smirivanje milicija i smanjivanje nasilnog organiziranog kriminala, osiguravaju?i kulturalna prava svima (posebno manjinama), forsiraju?i sekularizaciju (posebno, molim, bez nacionalnih ili državnih crkava!), reduciraju?i korupciju. Kako bi se mogle oduprijeti, te države trebaju stvarnu mo?, a one same su premale i izgubljene u svojim uzaludnim me?usobnim borbama oko simbola koji su zasada, naravno, psihološki i kulturno zna?ajni, budu?i da oni simboliziraju slobodu, gra?anski ponos, samopoštovanje itd., stvari potrebne svakoj naciji i koje sada tako tužno nedostaju. Nije dovoljno dokazati kako je vaš prosje?ni lokalni politi?ar tupoglavac, što – dozvoljavam – on ili (rje?e) ona vjerojatno jest. Skepti?an sam prema pojavama „progresivnog nacionalizma“ u Kataloniji i Škotskoj – koji bi ostavili Španjolsku i Englesku u strašnoj poziciji – kao što sam skepti?an i prema lijevom euroskepticizmu. Lijevi nacionalisti ?e vam re?i kako je EU arhikapitalisti?ka institucija. Veoma istinito. No, zar buržujska nacionalna država tako?er nije arhikapitalisti?ka institucija? Ozbiljno. Lijevi nacionalizam (?ak „lijevi“ kolonijalizam u Francuskoj) je vodio u mnoge ratove. Zar lijevi nacionalizam nije zauvijek kompromitiran u kolovozu 1914? Kako vaš portal ima središte u Sarajevu, ne moram dalje pojašnjavati.

Iako danas – nakon sveop?eg trijumfa globalnog kapitalizma – dominantni neoliberalni narativ sve realsocijalisti?ke zemlje želi strpati u isti koš, u socijalisti?koj Ma?arskoj tijekom perioda „gulaš komunizma“ je zacijelo bilo druga?ije u odnosu na druge zemlje Varšavskog pakta. Kako Vi, iz današnje perspektive gledate na period „gulaš komunizma“ u Ma?arskoj?

Ne smatram kako je „gulaš-komunizam“ (mu?an termin skovan prvotno od zapadnonjema?kog tiska, nikada korišten u Ma?arskoj) bio išta bitno druga?iji od ostatka država isto?nog bloka ili od Titove Jugoslavije. Sve isto?noeuropske zemlje – dom ?udne vrste socijalizma koji je bio društvo proizvodnje dobara i pla?enog rada, tip egalitarijanskog državnog kapitalizma gdje su samo vlasni?ki odnosi bili formalno druga?iji od onih u socijaldemokratskim državama Zapadne Europe – su eksperimentirale s nekom vrstom „tržišne reforme“, bile su zadužene Zapadu i htjele su se riješiti sovjetskog utjecaja. Ma?arska je bila za dlaku uspješnija od ostalih zemalja, iako je njena industrijska osnova bila iscrpljena (prva je pretrpjela ovu sudbinu) više nego u drugim zemljama Comecona i u Jugoslaviji. Ma?arski vo?e su potrošili sve kredite na potrošnju jer su se – nakon doga?aja u Poljskoj poslije 1981. – smrtno bojali radni?ke klase i njenog mogu?eg saveza s inteligencijom: recept za sve revolucije 20. stolje?a (pogledajte moj ?lanak o revoluciji 1956. u: International Socialism: http://isj.org.uk/hungary-1956-a-socialist-revolution/) i stoga su omekšali nivo cenzure, osim kad je u pitanju bio lijevi, poglavito marksizam prisutan u zapadnim zemljama (razli?ito nego u Jugoslaviji). Zemlja je na kraju ?ak i politi?ki postala ovisnom o Zapadnoj Njema?koj (kao što je i DDR to istodobno bila, makar bez gulaša i bez dolarskog turizma i bez ideološke restauracije; u Ma?arskoj je Marx odavno zamijenjen Maxom Weberom i Wittgensteinom).

Nejednakost se raspojasala; siromaštvo koje ostaje do dan danas je formirano u tom razdoblju; problem romske populacije je bio sve više prisutan s popratnim polujavnim rasizmom; antirumunjski sentimenti su bili na vrhuncu, diskretno poticani s vrha. Radilo se o prili?no neatraktivnom aranžmanu koji je imao svojih neobi?nosti – bio je manje nacionalisti?ki i više „modernisti?ki“ nego u ostatku država – no bio je jednako tako dekadentan kao i u ostatku država. Diktatura je bila slabo ukorijenjena i ?ak je i Partiji bila dosadila. No postojala je iskrena želja za demokracijom (danas negirana, ocrnjena, klevetana). Službena teorija danas je kako su siromašni neprosvije?eni Ma?ari vjerovali kako ?e napuštanjem sovjetskog bloka postati bogati kao Austrijanci. Što nije istina. Narod 1989. nije bio ništa manje potroša?ki nastrojen nego 1979. ili 1969., možda ?ak i manje. Ono što se me?utim nedovoljno razumije je to da je reakcionarni prevrat – religija nejednakosti – zapo?eo u ranim 1980-ima. Tada je rije? „buržuj“ (‘polgár’) stekla konotaciju slobode i civilizacije (u današnjoj Ma?arskoj ova rije? zna?i nešto izme?u „normalnog“ i „rafiniranog“) dok je ‘proli’ (nekada indikativan pojam za proleterski pokret, koji je pjesništvo Attile Józsefa u?inilo besmrtnim) zna?io i dalje zna?i idiotski, prljavi propalitet. Ipak, doajen ma?arske sociologije, profesorica Zsuzsa Ferge razdoblje 1965.-1985. naziva zlatnim dobom ma?arske sociologije: socijalno, ekonomski, kulturno, to je bilo vrijeme velikih postignu?a, no moralno je bilo trulo. Trulost je ostala do dan danas, a postignu?a su ba?ena psima. Siromašniji smo i u mnogim vidovima manje slobodni nego 1985. – no naravno na jedan sasvim druga?iji na?in. Šefovi današnjice su prili?no sretni da su ljudi skloni amneziji. Kao što znate, i sâm sam bio disident 1970-ih i 1980-ih – ne žalim zbog toga, no nikad nisam mogao ni pomisliti da ?e me ljudi nakon svega ?etvrt stolje?a „demokracije“ opet nazivati disidentom, no oni bi to svakako trebali. Današnja vladaju?a klasa snažno budi sje?anja na staru vladaju?u klasu prije 1918: njihova mržnja prema neprincipijelnom podvrgavanju EU i NATO-u savršeno odražava stav njihovih prethodnika prema Austriji; njihov prezir prema balkanskim narodima, Slavenima i pravoslavnim narodima tako?er nije ništa novo; njihovo korištenje rasnih predrasuda kako bi umirili mišljenje nižih klasa je ostalo nepromijenjeno, kao i njihova neumrla mržnja prema moderni, kriti?koj kulturi, slobodnom tisku i prema svakome tko nije šovinist i seksist. Otvoreni prezir prema siromašnima, nesretnima i gubitnicima je, ?ini se, tako?er trajan.

Oni se, naravno, osje?aju upravo kao kod ku?e u novoj politi?koj razdiobi koja prijeti da se nametne gotovo posvuda.

(Darko Vujica, Prometej / Foto: vs.hu)

Podelite ovu stranicu!